Matija Dedić – “Tajna vještina – Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija” (Croatia Records, 2020.)

Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija odavno je postala nešto blisko narodnom blagu, poput, primjerice, motivima i senzibilitetom bliskog mu opusa Olivera Dragojevića ili Arsena Dedića. Glazba, dakle, prepoznatljiva na razinama koje nadilaze puki svijet “versa i nota”, svojim emocionalnim i duhovnim dosegom razgranata po valovima koji je s lakoćom prenose u najširi krug slušatelja, među narod, kako bi se to narodski reklo, gdje postaje uglazbljeni svagdan, univerzalna emocija i blizak duh. Prepoznata stvaralačka iskrenost, a u konkretnom primjeru dodao bih i – stvaralačka poniznost.

Gibonnijeve pjesme, po vlastitom mu priznanju, bolje od njega izražavaju duhovnu stvarnost koju živi – što bi i trebala biti logika i pokretač kreativnog rada – plod su i ne samo dalmatinskog podneblja, već i s istom tom Dalmacijom isprepletene genetike, jer vjerujem da ne trebam posebno naglašavati čime se bavio, odnosno, što je baštinio i iza sebe ostavio njegov otac, pokojni Ljubo Stipišić Delmata, svojevrsni sinonim za dalmatinsku kulturnu baštinu, a poglavito glazbenu. Gibonnijev pop s jasnim korijenima u srednjostrujaškom i hard rocku tako je nužno, iz pjesme u pjesmu, iz albuma u album, od početaka u šećerastom heavy metal bendu Osmi putnik preko sve zanimljivijih i festivalskoj publici bliskijih albuma poput “Noine arke”, “Krune od perja” i “Ruže vjetrova” do recentnijih albuma u kojima je već posve jasno iscrtao svoju jedinstvenu, ali i mjestimice prepompoznu poetiku, prerastao svoje utjecaje i fascinacije te se stopio s prostorom i duhom jasno uokvirenim nebom kojim gospodari Oliverov i Runjićev galeb, morem opjevanim u tolikim bodulskim baladama i povišću pritrujenim kamenom. 

Osobno, bar ako ću njegovu glazbu sagledavati kroz njezine žanrovske i stilske odrednice, nisam netko tko bi se olako prozvao ljubiteljem Gibonnijevih pjesama, ali upravo sve što sam naveo u prethodnim rečenicama čini mi je trajno bliskom, a mene živim dijelom tog podneblja i naroda čije je postala blago. No, povod svim ovim pasusima nije Gibonnijeva glazba sama po sebi, odnosno, neki njegov novi album ili (priželjkivano) kompilacijsko izdanje, već upravo produžetak, logični slijed svega navedenoga: tako snažna i osobito tako, u duhu i notama, topla glazba zaziva – mora pozivati – srodne glazbene talente, sebi bliske kreativne senzibilitete na druženje, na novo čitanje koje će tako moći univerzalnost i doseg njezine poruke i biti prenijeti na novu razinu. Na razinu koja će tek pokazati koliko je duboka ta bliskost svih aktera, ali koja će pokazati i koliko je takva glazba u svojoj “vlasničkoj kartici” prenosiva na nove “autore”.

Matija Dedić, jazz glazbenik već odavno snagom vlastita talenta daleko od sjene već spomenutog mu oca Arsena, još je 2004. snimio album jazz obrada Gibonnijevih pjesama, no “Tempera” (Dallas Records, 2004.) ovih je pandemijskih dana dobila nasljednika u vidu albuma “Tajna vještina – Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija”. Matija, čiji je rad na području jazz glazbe prepoznat i u svijetu, gdje je surađivao s cijelim nizom vrhunskih glazbenika, odavno je, dakle, pokazao ne samo bliskost senzibilitetu svoga pet godina starijeg splitskog kolege, već je i s vlastite kreativne strane pronašao ključ za reinterpretaciju Gibonnijeve glazbe. Naravno, pritom ne mislim na puko tehničko prevođenje s jednoga žanra u drugi, još manje na samougađajući copy & paste angažman; ključ koji je ovdje posrijedi ona je poveznica među stvaralačkim duhovima, odnosno, talentima koji su sposobni razumjeti se, a to su sposobni jer pristupaju jedni drugima otvorena srca, iskrenim iskorakom koji podrazumijeva ne samo (zanatsko) poznavanje, već i poštovanje i s njim isprepletenu stvaralačku poniznost.

Majstor od klavirskih tipaka, kakav Matija Dedić bespogovorno jest, nije se, vjerujem, bez razloga vratio Gibonnijevoj glazbi: “Tempera” je širokim zamahom bila ne toliko odvažan koliko odmjeren, pažljivo skrojen glazbeni mozaik, u okvirima jazza gotovo ziheraški, da bi se sada istom autorskom vrelu vratio i zreliji i produktivniji, na određen način rasterećeniji i, dodao bih, bliskiji pjesmama kojima je odlučio dati i svoj pečat. Upravo to zrelije razumijevanje i saživljavanje s Gibonnijevim pjesmama omogućilo je, naime, i cvjetanje vlastite kreativnosti, pronalaženje novog glazbenog jezika u već postojećem, što je možda i najvrjednije što glazba kao umjetnička forma može ponuditi.

Ono što je Matija Dedić “izvukao” na albumu “Tajna vještina” impozantan je koliko u svojoj strukturi i duhu “malen” glazbeni svijet

Naslovivši album – savršeno logično – i ovoga puta po jednom od Gibonnijevih dragulja, Matija se odlučio za nešto kraći zamah i ogoljeniji pristup. “Tajna vještina” tako broji tek devet skladbi odsviranih na klaviru (osim završne “Nisi više moja bol”, koja je snimljena uživo u muzeju Mimara uz pomoć Nikše Bratoša na gitari i Mladena Kosovca na harmonici), pri čemu izbor nije nužno pao na najpopularnije ili najpoznatije pjesme iz bogata kataloga. Primjerice, iznimno mi je žao što među odabranim pjesmama nema “Udice”, pjesme za koju se usudim reći da je nešto najljepše snimljeno u Hrvatskoj u zadnjih možda i desetak godina, a čiji se tekst vidi na naslovnici albuma. No možda je i taj oblik prisutnosti na “Tajnoj vještini” bio sasvim dovoljan, jer ono što je Matija “izvukao” iz odabranih skladbi impozantan je koliko u svojoj strukturi i duhu “malen” glazbeni svijet, malen u onom smislu, naravno, koji isključuje bilo kakvu kreativnu nadmenost ili podilaženje stvaralačkom egu.

“Divji cvit” tako odmah na početku od jedne od najljepših Gibonnijevih skladbi izvlači potencijal koji nadilazi puku melodijsku ljepotu pa Matijin klavir tretira izvorni materijal kao tijesto od kojeg vješta ruka može oblikovati delicije kojima se ne nazire kraj. Gibonnijeva melodija je tu, ali se na trenutke u zanosu reinterpretacije grana na neke nove rukavce, što će, logično, ostati modus operandi za cijeli album. “Žeđam” pak kao da je svoga novog čitatelja pretvorilo u zanesenog istražitelja, glazbenog pustolova koji će potom od “Cesarice” načiniti novi dragulj, sposoban da terminu improvizacija dade neka nova značenja. Glasoviti hit koji je prije gotovo tri desetljeća trajno povezao Gibonnija i pokojnoga Olivera u Matijinoj je novoj obradi (jedna je to od pjesama koje je već obradio na “Temperi”) u ključnim dijelovima praktički neprepoznatljiva, ali pritom ne mislim da je pjesma time unakažena, kako bi se dalo na prvu zaključiti; ne, iz izvornika je vrstan glazbenik poput Matije Dedića izvukao nešto poput novog krajobraza, novog kolorita koji kao da je već postojao tamo negdje u nježnim, kristalno čistim Gibonnijevim notama, iskazavši time ne samo vlastitu glazbenu inventivnost ili bujni potencijal izvorne pjesme, već i ono ranije spomenuto saživljavanje i razumijevanje kolegine poetike.

“Ispod moga pramca (Tempera)” kao najpoznatija, možda i najobrađenija Gibonnijeva pjesma vjerojatno nije mogla ni smjela biti preskočena, ali nije razlog tomu samo ta njezina reputacija, već ono što iza te reputacije stoji, a to je nevjerojatno bogatstvo te pjesme, njezina sposobnost da se prenese u bilo koji zamislivi glazbeni žanr ili izvođački senzibilitet a da joj bit ostane netaknuta. Nisam, doduše, nikad bio osobiti zaljubljenik u, primjerice, Cubismovu obradu, ali i tu se pjesma dokazala kao bezvremeni klasik univerzalne rječitosti, što je ovdje, na “Tajnoj vještini”, vrišteće jasno, iz svake odsvirane note koje su je prenijele u gotovo filmski jezik. Ta “tajna vještina” Matije Dedića i njemu sličnih glazbenih talenata upravo je u ovako maštovitim, a u pristupu poniznim glazbenim (re)kreacijama dobila svoju praktičnu definiciju i pojašnjenje.

A što se same pjesme “Tajna vještina” tiče, ona je, poput, primjerice, “Kad sam nasamo s njom” u Matijinoj reinterpretaciji dobila svoga novog autora, na najljepši i najinventivniji način svjedočeći moje stalno uvjerenje da svojom objavom svako umjetničko djelo gubi svoga autora kao monopolista na iščitavanje, pa tako i kao jedinog vlasnika. Sve se to može, naravno, prenijeti i na novu obradu meni osobno i ne toliko upečatljive “Sve ću preživit”, jedne od pjesama koja mi je čak draža u ovoj verziji, tim više što tako fino korespondira s ostatkom albuma. I odabir pjesme “Hide the Mirror” s Gibonnijevog pomalo zaboravljenog albuma na engleskom, “20th Century Man” iz 2013., čini se kuriozitetom, ali u ovakvom “prijevodu” nema govora o disproporcijama bilo kakve vrste, pa čak ni kad je riječ o završnoj “Nisi više moja bol”, snimljenoj uživo na Danu najbolje domaće glazbe Narodnog radija 2019., koja iako fino doziranom gitarom i harmonikom dobiva nove teksture, savršeno zaokružuje album koji nije tek odavanje počasti, već – ponavljam se, znam – odražava suživot različitih a toliko bliskih talenata.

“Tajna vještina” Matije Dedića predivan je, dakle, primjer inventivnog baštinjenja novije nam glazbene kulture, a ujedno i nešto mnogo intimnije i produhovljenije od toga: susret, iskorak jednog stvaralačkog duha drugome, poveznica od kakvih kreativnost živi, od kakvih se hrani i kakvima u svojoj otvorenosti utječe.