Ovdje se ne radi o nekoj tajnoj priči (ili nagađanju) o čovjeku kojega najviše ljudi povezuje s imenom Bach, to jest Johannom Sebastianom Bachom (1685. – 1750.), jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Kršćanstvo je uistinu veoma obogatio opsežni opus Johanna Sebastiana Bacha na području crkvene glazbe, u kome su izraženi njegov glazbeni genij i njegova vlastita predanost Kristu (kao luterana). No mora bez odgovora ostati pitanje zašto je najistaknutiji sakralni umjetnik protestantizma (neki ga nazivaju „petim evanđelistom) posljednje tri godine svojega života i svu energiju svojega sve slabijega zdravlja posvetio skladanju epske, veličanstvene „Mise u h-molu”.

U najmanju ruku možemo reći da je veliki Bach uklopio vjeru u umjetnost na način koji mu je omogućio da otkrije ekumenizam ljepote. To je ostavio u baštinu svojim nasljednicima, ponajviše svojemu najmlađemu sinu, Johannu Christianu Bachu (1735. – 1782.). Johann Christian Bach pošao je još dalje od očevih postignuća, i istaknuo se svojim vlastitim snagama. Kretao se između pruskih crkava i dvorova te kazališta i koncertnih dvorana diljem Europe. U još je jednome smislu otišao dalje od svojega oca i ostatka obitelji Bach – obratio se na puninu katoličke vjere.

Mladi Johann Christian učio je glazbu od svojega oca i starije braće, prvo u Leipzigu, a zatim na pruskome dvoru u Berlinu. No 1754. godine donio je jednu važnu odluku – otputovati u Italiju i tamo nastaviti svoje obrazovanje te započeti svoju karijeru. To će mu omogućiti da svoje njemačko majstorstvo harmonije i tehnike poveže s popularnijim, talijanskim melodičnim stilom. Još je važnije to što je u Italiji sreo čovjeka koji će postati njegovim glazbenim, ali i duhovnim ocem: oca Giovannija Battistu Martinija, franjevca i jednoga od najistaknutijih glazbenih stručnjaka toga vremena. Johann Christian Bach proveo je nekoliko godina pod paskom oca Martinija u Bologni i Milanu, i posvetio se skladanju crkvene glazbe. Ti rani radovi – uključujući dvije mise, rekvijem i himne – bogati su glazbom i nadahnućem.

Negdje prije 1760. godine postao je katolikom. Većina glazbenih povjesničara smatra da je njegovo obraćenje puka stvar profesionalne potrebe, budući da su mladome Bachu njegovi dobročinitelji osigurali radno mjesto u milanskoj katedrali. No to ne isključuje mogućnost da je njegovo obraćenje bilo istinsko. Bach je u ocu Martiniju naišao na nešto novo – čovjeka čija je vjera uistinu bila dijelom njegova umjetničkoga života. Bach je shvatio da se kršćanski život može utjeloviti u glazbenu profesiju koja je bila u ekspanzivnoj fazi umjetničkoga razvoja, a koja je također stupala u široku domenu svjetovne zabave. Johann Christian zapravo je brzo s crkvene glazbe prešao na operu. Njegove su rane opere bile senzacije u Milanu i Napulju. Zahvaljujući tome bio je pozvan u Englesku, gdje je radio pod kraljevskim pokroviteljstvom, i postao maestrom i u operi i u javnim koncertnim izvedbama.

Od tada pa sve do svoje smrti nakon kratke bolesti 1782. godine Johann Christian Bach ostao je u kontaktu sa svojim mentorom ocem Martinijem. Nije bio kandidat za sveca, ali zadržao je svoju katoličku vjeru. Poput svojega velikoga oca, ali ipak na svoj način, pokazivao je svijetu ekumenizam ljepote.

Izvor: Magnificat | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.