Stjepan Hauser – “Hauser Plays Morricone” (YouTube / Sony Music / Menart, 2020.)

Ostavivši iza sebe doslovno stotine melodija kojima je zadužio sedmu umjetnost koliko i glazbenu baštinu 20. stoljeća (pa i ovog novomilenijskog), talijanski skladatelj Ennio Morricone, poput istinski velikog i u svom pozivu iskrenog umjetnika, (p)ostao je i trajno nadahnuće mlađim kolegama, odnosno, braći i sestrama po pozivu. Tužnim povodom maestrova odlaska s ovoga svijeta nedavno sam tek pokušao objasniti – čak i samome sebi, a ne samo dobronamjernom čitatelju – snagu, odnosno, poslužim li se pojašnjenjima jednog drugog velikog pobožnog kreativnog duha, ruskog filmskog redatelja Andreja Tarkovskog, uzdižuću slabost koju “skriva” Morriconeova ostavština, ali ona se vjerojatno na najljepši način zrcali u toj istoj glazbi izvedenoj rukama i žarom drugih, talijanskom maestru zahvalnih glazbenika.

A jedan od njih je, rekao bih očekivano, i naš svjetski poznat virtuoz na violončelu, Stjepan Hauser. Većini vjerojatno najpoznatiji kao polovica planetarno popularnog dua 2Cellos, ovaj je mladi glazbenik iz Pule rano postao pretplatnik na glazbene nagrade (2014. je, zajedno s Lukom Šulićem, odlikovan i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos kulturnom promicanju Hrvatske u svijetu), a prvi korak prema najosvjetljenijim svjetskim pozornicama napravio je na samom početku desetljeća koje upravo zalazi. U siječnju 2011. su, naime, Šulić i on na svom YouTube kanalu postavili zajedničku im izvedbu pjesme Michaela Jacksona “Smooth Criminal”: njihova je obrada tog pop-hita na violončelima postala instantni hit koji im je otvorio vrata velike izdavačke kuće Sony Music, pod čijom su etiketom snimili niz iznimno popularnih, ali i hvaljenih albuma na kojima su, vjerni svojim instrumentima i klasičnoj glazbenoj naobrazbi, na svoj način obradili mnoge pop i rock pjesme te filmske melodije.

2Cellos su nedavno odlučili napraviti stanku u svom radu, odmoriti od iscrpljujućih turneja i svega što one donose, te se posvetiti samostalnim projektima, pa je Hauser početkom godine objavio album “Classic”, na kojem je uz glasoviti Londonski simfonijski orkestar odsvirao neke od najpoznatijih klasičnih skladbi Čajkovskog, Mozarta, Bacha, Chopina i drugih svjetskih skladatelja. I upravo po objavi tog albuma svijet je paralizirala pandemija koja još uvijek širi nesigurnost i paniku te prijeti promijeniti društvo kakvo poznajemo. Kao mnogi kolege, Hauser je doskočio bujajućim restrikcijama i uvjetima izolacije te realizirao niz samostalnih koncerata bez publike nazvanih “Alone, Together”, izvedenih na biranim lokacijama pulske Arene, dubrovačke gradske jezgre i Skradinskog buka, te prenošenih uživo na internetu. Nešto poput nastavka toga niza, a povodom smrti nezaboravnog talijanskog skladatelja, Hauser je sada snimio, odnosno, odsvirao osam vječnih melodija Ennija Morriconea.

“Hauser Plays Morricone”, kako je projekt jednostavno nazvan, donosi u naše domove, ali i u domove diljem svijeta, neke od najpoznatijih Morriconeovih filmskih skladbi s Hauserom kao izvođačem, naravno, na violončelu, snimanom u predivnim krajolicima Dinare i Novalje. Dakle, riječ je opet prije svega o internetskom događaju, odnosno, YouTube je kanal kojim ovaj EP (posrijedi je ukupno tek 25 minuta glazbe uparenih s divnim krajolicima netaknute hrvatske prirode) dolazi do svojih konzumenata. Što ne samo da ne umanjuje njegovu jednostavnu ljepotu, već je na svoj način i podcrtava.

Melodije iz filmova “Misija” (“Gabriel’s Oboe”), “Bilo jednom u Americi” (“Deborah’s Theme”), “Legenda o pijanistu” (“Playing Love”), “Dobar, loš, zao” (“The Ecstasy of Gold”) te “Kalifa”, “Bilo jednom na Divljem zapadu”, “Malena” i “Cinema Paradiso” (istoimene skladbe) dobile su u Stjepanu Hauseru ne toliko inovativnog koliko predanog, poštovanjem i nadahnućem hranjenog interpreta. Pritom mu je u pomoć, kao neophodno “punjenje” zvučne slike, priskočio Praški simfonijski orkestar, čija glazbena kulisa postavlja ove, sve redom iznimno poznate i emotivne skladbe, u okvir kakvom svojom sugestivnošću pripadaju. Orkestar je tako zaslužan i za to da cijeli projekt ne ostane tek zgodna zamisao, odnosno, domaći uradak impresioniranog glazbenika; ne, “Hauser Plays Morricone” možda jest skroman i malen glazbeni repertoar, ali je zahvalan i za opetovana slušanja (uz video i užitak u predivnim prirodnim krajolicima) i kao svjedočanstvo istinske vjere u neugasivu ljekovitu i nadahnjujuću moć glazbe.

A glazba zastupljena na ovih 25 minuta ne daje prostora zadrškama i sumnjama: poznate melodije s lakoćom još jednom oživljuju pod sigurnom rukom svjetski znanog violončelista pa – bar meni osobno – “Gabriel’s Oboe” iz fascinantnog filma “Misija” Rolanda Joffea (topla filmska preporuka s moje strane) na samom početku zavodi kako to samo najljepša glazba znade, čime ostatku materijala preostaje tek da vodi, bez straha od posrtanja ili stranputica. A kakvih stranputica može biti kad je odmah iza nje Hauser odabrao predivnu melodiju iz Leoneova spektakla “Bilo jednom u Americi”? O senzibilnoj ljepoti “Deborine teme” (uloga Elizabeth McGovern u još jednom klasiku Sergija Leonea, “Bilo jednom u Americi”) da i ne govorim, kao ni o pompoznoj jednostavnosti “The Ecstasy of Gold” iz kultnog spaghetti vesterna “Dobar, loš, zao”, koja u ovom slučaju predstavlja uistinu najljepši krešendo…

U Hauserovom pristupu, odnosno, pojavi možda ima samodopadnosti, ali uz talent koji ga je doveo na svjetske pozornice, pa tako i do uloge samouvjerenog Morriconeovog “čitatelja”, ne bih se usudio spočitavati takve dojmove koji, uostalom, ovise o pukom pogledu s distance: bitna je glazba, a ona je ovdje izvedena s osjetnim poštovanjem, čemu svjedoči čak i sama minutaža, odnosno, izostanak šireg odabira iz uistinu bogatog kataloga. Naime, ostavši tek malen, usprkos orkestracijama čak intiman glazbeni događaj, “Hauser Plays Morricone” je ostao jedno skromno, nadahnuto hvala, naklon u notnom pismu kakvog umjetnik poput Ennija Morriconea ne samo zavrjeđuje, već nas snagom i dosegom svoga opusa na takvo što obvezuje. Naravno, maestro to nikada ne bi sam izrekao ili zatražio, ali tako je to sa svim istinskim velikanima, onima malenima pred darivateljem kojem sve duguju i u toj malenosti glasnima pred svima nama koji ga imamo čast i zadovoljstvo baštiniti.

A Stjepan Hauser je komercijalno ambiciozniji glazbeni paket gotovo istodobno isporučio u obliku (već) reizdanja svoga ranije spomenutog samostalnog prvijenca “Classic”, koji sada izlazi u kombinaciji s dodatnim DVD-om na kojem se mogu naći sva tri “koncerta” iz serijala “Alone, Together” i prava je šteta što izdanje ne obuhvaća i EP “Hauser Plays Morricone”. No, zato tim više ovo skromno YouTube izdanje (za koje slijedi direktna poveznica) predstavlja nešto posebno. Pa i blagotvorno u nesigurnim pandemijskim vremenima u kojima ne treba propuštati ovakve i slične doze nepretenciozne umjetničke ljepote.