Lucinda Williams – “Good Souls Better Angels” (Highway 20 Records, 2020.)

“Zadrži me u rukama svetaca, s boljim anđelima, s boljim dušama, čuvaj me uz sve koji su mi pomogli naći snagu kad sam se osjećala slaba”, pjeva na samom kraju svoga novog, ukupno četrnaestog studijskog albuma, dopustite mi tako reći, prva dama suvremene americane, Lucinda Williams, po već tko zna koji put u tek nekoliko jednostavnih riječi svjedočeći ne samo svoja ishodišta i utočišta, već i cijelo jedno podneblje i tradiciju koja ju je odgojila i nahranila. Naime, ova šezdesetsedmogodišnja američka kantautorica, iza koje je cijeli niz antologijskih albuma, već desetljećima, još od kraja sedamdesetih, njeguje tradiciju proizašlu iz ruralnog bluesa s početka 20. stoljeća, odnosno, blistavu kantautorsku liniju s koje još i danas punim sjajem blistaju imena poput Boba Dylana i Brucea Springsteena, a sve to jezikom tako jasno svojim, prepoznatljivim i autentičnim u svim svojim sastavnicama.

Do navedenih pak stihova ispovjedne koliko i tradicijske težine Lucinda je morala doći preko cijelog albuma posebne, naizgled neočekivane oštrine. No, da bismo bolje razumjeli pore aktualnog albuma “Good Souls Better Angels”, četvrtog kojeg je objavila pod vlastitom etiketom Highway 20 Records, nužno je sagledati cijeli put kojeg je ova iznimna kantautorica trasirala odmjerenim koracima, strpljivim radom i dinamikom uvjetovanom isključivo unutarnjim silnicama.

Rođena 1953. na američkom Jugu, u saveznoj državi Louisiana, u obitelji oca pjesnika i profesora književnosti i majke pijanistice, Lucinda Gayle Williams je odmalena pokazivala sklonost glazbi i talent za sviranje gitare. Kako je otac Miller Williams po prirodi posla često selio, ali uglavnom ostajući na području Juga te Meksika, Lucinda se glazbeno napajala glazbom snažno ozračenom bluesom i countryjem, gospelom i R&B-jem, upijajući motive, jezik i duh onoga što je njezin prethodnik Gram Parsons vidio kao “kozmičku američku glazbu”. Njezini prvi albumi – “Ramblin'” iz 1979., na kojem je obradila pjesme Roberta Johnsona, Hanka Williamsa, Memphis Minnie i drugih legendi countryja i bluesa, te autorski “Happy Woman Blues” iz 1980. – prošli su ispod radara, ali su predstavili ozbiljnu i “načitanu” glazbenicu s izraženom ljubavlju prema glazbenoj baštini svoga podneblja. Ozbiljnost i iskrenost na određen je način dokazala diskografskom stankom koja je nakon ta dva albuma potrajala sve do 1988., kad je bila spremna objaviti album “Lucinda Williams” kao novi start, novu ispruženu ruku za upoznavanje s kantautorskim pismom dostojnim i najodvažnijih usporedbi. Za pjesmu “Passionate Kisses” osvojila je tada i svoga prvog Grammyja.

Albumi “Lucinda Williams” i četiri godine mlađi “Sweet Old World” bili su predivne zbirke krojene finim nitima countryja, bluesa i rocka, pisane filigranskom lirikom i naglašenom emotivnošću, elegične u tonalitetu, a vedra lica okrenute horizontima kojima se otvaraju. I usprkos relativnom uspjehu tih albuma te osjetnom stvaralačkom zaletu, Lucinda nije požurila nastaviti niz pa je umjesto novih zgoditaka uslijedila nova stanka iz koje se tek 1998. u Nashvilleu izrodio maestralni “Car Wheels on a Gravel Road”, koji joj je priskrbio zasluženog Grammyja u kategoriji najboljeg suvremenog folk albuma. Zbirka sjajnih pjesama koje, uz fina stapanja tradicije countryja i bluesa sa suvremenim alt-country i rokerskim stilizacijama, odlikuje živopisna naracija u kojoj se zrcali južnjački svagdan i pripadajući mu krajobrazi, ostala je možda nenadmašena u Lucindinu opusu, ali i albumi koji su uslijedili (napokon bez osjetnijih stanki), poput “Essence”, “World Without Tears” i “West”, samo su korak po korak potvrđivali svoju potpisnicu kao jedno od nezaobilaznih imena suvremene američke kantautorske, odnosno, americana scene.

Nakon pomalo stagnirajućih (što u okviru njezina opusa znači “tek” vrlo dobrih) albuma “Little Honey” i “Blessed”, Lucinda je odlučila preuzeti sve uzde svoje karijere pa je osnovala vlastitu diskografsku etiketu Highway 20 Records, nazvanu po cesti koja spaja područja koja su joj obilježila djetinjstvo i odgojila kreativni duh, od Teksasa preko Louisiane, Mississippija, Alabame i Georgije do Južne Karoline. Tako stečena kreativna sloboda omogućila joj je da unutar samo tri godine snimi čak dva dvostruka albuma – maestralni “Down Where the Spirit Meets the Bone” i tek nešto tanji, pravocrtniji “The Ghosts of Highway 20” – na kojima je sabrala sve svoje preokupacije u zrnasti, nikad živopisniji narativ. Sve ono što je godinama i albumima strpljivo i radišno tkala na ovim je albumima dobilo slobodan prostor, neograničen kao američke prerije i obilježen duhom u kojem se mitska Amerika spajala s onom opipljivom i prizemljenom. Dok je prvi od navedena dva albuma otvorila pjesmom “Compassion”, lirski dorađenom očevom pjesmom o suosjećanju kao arteriji ne samo suživota već i života u cjelini (“Suosjećaj sa svima koje sretneš, čak i ako to ne žele / Što se čini uobraženim, uvijek je znak, uvijek znak… / “Ti ne znaš kakvi se sve ratovi vode ondje gdje duh susreće kost“), drugi je završila s “Faith & Grace”, kojom uporno nastavlja svoju potragu za Božjim glasom i vodstvom, potragu hranjenu manje vlastitom religioznošću, a više neuštimanim tonovima proizašlima iz odrastanja i tradicije, iz glazbe i pripadajućih joj motiva koji su joj formirali stvaralačke porive i izbrusili talent (“Breme je moje teško i nema nikoga da mi pomogne dijeliti ga, ali znam da mogu zvati i znam da Bog će me čuti / Sva se vrata čine zaključanima, ali znam da On će me čuti kako kucam i znam da ću stajati pravo, jer ja na stijeni stojim…“), zaokružujući u duhovnom ključu pripovijesti o “južnjačkim tajnama zakopanima duboko, ukorijenjenima i nemirnima ispod napukla betona”.

Lucinda Williams: Good Souls Better Angels – novi album je album pražnjenja, zbirka koju je kao nijednu njezinu dosad skockao gnjev; ne nekontroliran i isprazan, ne samom sebi dovoljan i s čeznutljivim duhom u svom grlu, ali izravan i ranjiv

To nas, uz međupostaju na kojoj je prije tri godine iznova snimila, odnosno, preradila album “Sweet Old World” koji je tada napunio četvrt stoljeća, dovodi, dakle, do “Good Souls Better Angels”, do svojevrsnog pražnjenja nakon dubokih urona u sebe i u sve što ju je definiralo kao čovjeka i kao umjetnika. Do stihova navedenih na samom početku, kako sam i naveo, trebala je još i prijeći cijeli taj album, nebrušenu kolekciju suvenira iz potrage za tim dobrim dušama i boljim anđelima – album je to gotovo neshvatljiv bez cijeloga puta koji mu je autoricu vodio do trenutka kad je uzviknula “Ne možeš mi uzeti novac a onda još i vladati mnome!” u uvodnoj, rokerski izravnoj i izrezbarenoj “You Can’t Rule Me”. Da, novi album Lucinde Williams album je pražnjenja, zbirka koju je kao nijednu njezinu dosad skockao gnjev; ne nekontroliran i isprazan, ne samom sebi dovoljan i s čeznutljivim duhom u svom grlu, ali izravan i ranjiv, što je za posljedicu ostavilo, za njezine standarde, usudim se reći, nedovršen, dorade željan i vrijedan album.

Lucinda Williams je osjetila potrebu jasno izreći svoje viđenje svijeta obilježenog i, u američkom slučaju, uokvirenog migracijskom problematikom, seksualnim predatorstvom u (ne samo) industriji zabave, dubinskom podjelom društva ionako nikad sklonijeg relativizmu, stalnom sjenom recesijskih nemani čije se poluge i mehanizmi čine sve manje jasnima običnom čovjeku, evokacijom beznađa putem medijske duboko ideologizirane mašinerije te uz sve to predsjedničkim mandatom koji je u najmanju ruku kontroverzan i nepredvidljiv. Zato se pjesme poput vrtložne “Wakin’ Up”, kojom eksplicitno progovara o kućnom nasilju, ili parolaški izravne “Man Without a Soul”, čiji je adresat aktualni američki predsjednik, u gotovo muljevitom notnom ključu miješaju sa springstinovskim “Big Black Train” i “Shadows & Doubts”, stalno odvagujući omjere strepnje i nade, gnjeva i molitve. Kad u tom vrtlogu izrone i motivi od početka vezani uz američku glazbenu tradiciju, poput đavla u “Pray the Devil Back to Hell”, ili se stvari postave među biblijske reference u “Big Rotator”, prizivajući tradicionalni blues klasik “John the Revelator”, jezik albuma iskače iz pomalo naivne izravnosti u intertekstualni maelstrom kao posljedicu autoričinih emocionalnih raskrižja.

Vrištanje u očaju ili prkosna nada? Ima li još uvijek snage pronaći ono suosjećanje iz poezije Millera Williamsa? Naravno da ima, što će potvrditi završnica albuma, ali, nakon pažljivijeg slučaja, i pore ostalih pjesama na “Good Souls Better Angels”. Distorzirane gitare i gotovo pankerska energija tek nijansiraju konkretan trenutak iz kojeg progovara ista poetesa americane, s tradicijom srasla koliko je i sama postala tradicija, glazbenica sposobna u svoj rukopis unijeti sve recepture koje tvore rokerski idiom. Naravno, sama izravnost i artikulacija gnjeva sami po sebi nisu ni vrline ni garancija kvalitete, što, kad se podvuče crta, pokazuje i ovaj album, svakako jedan od lošijih u dugoj karijeri Lucinde Williams. Prepuna uzbudljivih trenutaka i sirove ljepote, zbirka je ovo koja najmanje u polovici svoga sadržaja traži razradu i dotjerivanje, ležarinu koja bi osigurala pravu teksturu pjesama. Istovremeno, nitko ne može osporiti iskrenost koja u slučaju Lucinde Williams nadilazi tipičnu antitrampovštinu; razlozi njezinih poruka sežu dalje i dublje od aktualnih političkih garnitura, oni su prisutni još na ranim albumima, samo što su vinjete s “Car Wheels on a Gravel Road” ili “World Without Tears” i pripovijesti u cinemascopeu na nedavnim dvostrukim albumima dojmljiviji i uvjerljiviji u svojim dosezima i zrnastom koloritu.

Ono što je možda najjasnije jest dojam da je baš ovakav album njegova potpisnica prije svega trebala. Ne kao čin samodokazivanja ili otkrivanja neke nove vrste tople vode, već kao odaziv onim istim unutarnjim zahtjevima koji su joj sugerirali da osnuje vlastitu diskografsku kuću. Ako je posljedica slobode i nešto manje artikuliran album (u njezinu slučaju i dalje uzbudljiv, glazbeno i lirski intrigantan i – bitan), vrijedilo je. I zbog stava i zbog samog talenta koji je u slučaju Lucinde Williams odavno dokazan, jasnim rječnikom i pouzdanom logikom svoga imaginarija.