“Sve su to moja djeca… Svaka partitura koju sam skladao”, izjava je kojoj možda nedostaje originalnosti i koju bi vjerojatno s lakoćom izrekao bilo koji skladatelj, ali iz usta Ennija Morriconea, svjetski poznatog talijanskog glazbenika koji je prije nekoliko dana, točnije 6. srpnja, u 91. godini života napustio ovaj svijet, te riječi imaju posebnu težinu i dubinu, širinu i visinu. Čovjek zaslužan ne samo za glazbu u ukupno čak petstotinjak filmova (razne brojke kruže, a rijetko se tko usudi točno pobrojiti sve postaje tako bogatog stvaralačkog puta), već i za prepoznatljivost i utjecaj dobrog dijela tih filmova, tu je svoju djecu kroz preko pola stoljeća rada, baš kao brižni otac, otpravio u svijet da ga, koliko je god to u njihovoj moći, učine ljepšim i bogatijim. Da postanu neizostavan dio povijesti ne jedne već dvaju umjetnosti, pa i kulture općenito.

Vjerujem da je malo tko ostao neupoznat sa stvaralaštvom ovog, svom rodnom Rimu do kraja života vjernog glazbenika. Skladatelj praktički od malih nogu (prvu je skladbu navodno skladao već sa šest godina), Morricone je postao i ostao široko poznat po svom radu na filmu, odnosno, skladanjem filmske glazbe, u okviru koje je u suglasje slagao svoje afinitete prema klasičnoj i suvremenim formama glazbe. Ono što je pritom, notu po notu, melodiju po melodiju, gradilo taj enormni opus bila je ne samo predanost i kvantitet, već sposobnost glazbenog dočaravanja svjetova koje su u slikama i priči osmislili drugi, umijeće suživljavanja s tuđim umjetničkim formama na način da ih predimenzionira, mijenja na bolje, nijansira ključne im komunikacijske kanale s gledateljima i slušateljima, sve to kao očit plod stvaralačke, pa time, usudit ću se reći, i elementarne ljudske poniznosti. Ta je crta u pravilu ona koja razdvaja istinske i u toj predanosti prepoznatljive umjetnike od onih koji služeći prvenstveno samima sebi ostaju u stalnoj potrebi za pompom; u Morriconeovom slučaju ucijepljenost njegove glazbe u kolektivnu svijest govori o njegovim izvorištima i motivaciji daleko više i od samog nepreglednog opsega njegova opusa.

Rođen u Rimu 1928., Morricone je odmalena učio čitati, svirati i skladati glazbu, za što je primarno zaslužan njegov otac. Studirao je glazbu na rimskom konzervatoriju Sveta Cecilija, gdje ga je podučavao skladatelj i dirigent Goffredo Petrassi, kojem je Morricone ostao trajno zahvalan, posvetivši mu kasnije i neke svoje skladbe. S trubom kao svojim primarnim instrumentom kao mladić svirao je u jazz sastavima, ali je vrlo rano počeo skladati za kazalište te u okvirima komorne glazbe. Raznolikost koju je iskazivao nad kajdankama gurnula ga je i vode popularne glazbe, odnosno, u suradnju s brojnim imenima tadašnje pop i jazz scene, kao što su Paul Anka, Demis Roussos ili Francoise Hardy. Naravno, ono što je sudbinski usmjerilo njegov rad bio je ulazak u filmske vode, pri čemu je prvo ime koje se nameće ono talijanskog redatelja Sergija Leonea. Početkom šezdesetih Morricone se već okušao u skladanju za tzv. spaghetti vesterne; njegov rad na filmovima poput “Duello nel Texas” te način na koji je pristupio američkoj pjesmarici, primjerice u obradi “Pastures of Plenty” slavnog američkog kantautora Woodyja Guthrieja, privukao je redatelja koji će kroz sljedećih nekoliko godina snimiti glasovitu trilogiju o čovjeku bez imena. “Za šaku dolara”, “Za dolar više” i posebno epski “Dobar, loš, zao” postali su referentne točke u povijesti ne samo isprva podcijenjenog, a kasnije i precijenjenog, talijanskog podžanra vesterna, već i sedme umjetnosti općenito, čemu nisu pridonijele samo minimalističke glumačke bravure Clinta Eastwooda i Leoneova zrnasta poetika, već zavidnim dijelom upravo Morriconeova nezaboravna glazba.

Vjerujem da je glazba koju je Morricone skladao za te Leoneove filmove vremenom prerasla i same filmove (osobno sam nesklon glorificiranju te trilogije, pri čemu mislim da je glazba njihov daleko najsnažniji adut), čemu je svakako doprinjela maštovitost u korištenju zvukova poput pucnjeva, fijuka biča, glasanja čegrtuše, zviždanja ili pak nekonvencionalnih instrumenata poput drombulje, do čega je pak doveo ograničeni budžet koji nije omogućavao raskošne orkestracije. Morricone je tako vrlo rano pokazao da se s malo sredstava a puno nadahnuća i mašte može postići mnogo, u notama (i komplementarnim im zvukovljem) iskazavši inovativnost i sposobnost da predimenzionira već postojeći, u ovom slučaju filmski jezik. Rekli bismo, ostalo je povijest.

Povijest koja je ovih dana došla svome kraju; naravno, samo formalno jer ono što je Morricone rasuo iza sebe u vidu tako raznolike i duhom bogate glazbe neće i ne može utihnuti. Melodije kao glazba za spomenutu trilogiju, ali i za dva superiornija Leoneva filma, spektakle “Bilo jednom na Divljem zapadu” i “Bilo jednom u Americi”, zatim “Chi Mai” (iz filmova “Maddalena” i “Profesionalac”), “Gabriel’s Oboe” (iz maestralne povijesne drame “Misija”), “Il Mio Nome e Nessuno” (iz istoimenog filma s Terenceom Hillom i Henryjem Fondom), glazba za “Cinema Paradiso” – sve su to u sjećanje nam urezani djelići glazbene i filmske povijesti, djeca Ennija Morriconea sposobna ne samo spajati umjetnosti, odnosno, pokretnim slikama i riječima dodavati narative, boje i kontekst, već i svjedočiti ljubav koju je njihov potpisnik desetljećima neumorno i uvijek iznova mladenački zaneseno gajio prema svom pozivu.

A svoj je poziv Morricone primio samom Milošću, čega je bio itekako svjestan, ne samo kao praktični vjernik i deklarirani katolik, već i kao poniznošću vođen kreativac. Poniznošću koja mu nije branila iskazivati razočaranje kad bi uistinu nezasluženo izgubio u utrci za Oscara, ali koja se očitovala u potpunom izostanku podcjenjivanja bilo koje glazbene forme ili žanra te prije svega u prilagodbi filmskom predlošku, odnosno, redateljskoj viziji. Istančana je to kreativna nit koja je Morriconea vodila i kroz neke uistinu slabe filmove, poput zaista katastrofalnog nastavka remek-djela “Egzorcist”, ali koja je svoj “dio priče” obavila s punom pozornošću i intenzitetom. Nit koja je od svake njegove skladbe, bila ona naglašenije klasična ili bliža jeziku rock kulture, oblikovala i paralelnu, samostalnu priču, koliko god ona bila teško odvojiva od svoje namjene. Nit koja je svu tu glazbu, bila ona naglašenije elegična ili pak izražajnije ritmična, protkala toplinom iza koje jasno stoji potpisnikov joj duh. 

S tim da Morricone potpisnika nad svojim djelima vidi tamo gore. Zato je rad ovoga čovjeka, koliko god bio uronjen i u niže ogranke popularne kulture, tako postojan, tako bezvremen i svjež čak i nakon tolikih desetljeća stvaranja: dojma sam kako je Morricone sve vrijeme pazio da nečim ne uvrijedi Gospodina kojem duguje sve što je postigao i usput naučio, kako je i u najtanjim ili banalnijim filmovima, u čijem je glazbenom oplemenjivanju sudjelovao, tražio način da u notama bude onaj isti Božji miljenik koji je nedavno skladao Misu za papu Franju i koji je argumentirano izražavao zabrinutost nad olakim propuštanjem popkulturnih obrazaca i instrumenata u suvremenu liturgiju. Kada iza skladatelja – što važi i za bilo koju drugu umjetnost – stoji takvo nadahnuće i izvorište, onda ta glazba, odnosno, ta umjetnost ne može proći nezapaženo ili biti zaboravljena. Oscari za životno djelo (2007.) i za glazbu za Tarantinov vestern “Mrska osmorka” (2016., što ga je učinilo najstarijim dobitnikom Oscara u natjecateljskim kategorijama) samo su taj značaj i sveprisutnost konkretizirali i vratili dug čovjeku koji je, iako nikad nije trajno napuštao svoj Rim i Italiju, zadužio i američku kinematografiju.

Pišući ovaj skromni mali osvrt na neprocjenjiv i gotovo neizbrojiv opus novog stanovnika svijeta iza ovog života, zapravo više jedan subjektivni pogled na samu prirodu, duh i značaj Morriconeove glazbe (iznad svega filmske jer je u njoj i bio najpoznatiji, najuporniji i najuspješniji), stalno sam tražio soundtrack-albume ili kompilacije koje bih uzeo kao polazište, odnosno, fokus, ali toliko ih je da se ionako čini kako sva ta i takva glazba slobodno pluta u prostoru neuhvatljivom formatom ploče ili CD-a, albuma ili retrospektive. Ona živi u filmovima kojima ćete se vraćati, kao što je meni stalna povratna točka uvijek nezaboravna “Misija” Rolanda Joffea (moja uistinu najtoplija filmska, ali i glazbena preporuka), te u svim drugim ograncima suvremene kulture u koje je prodrla lakoćom koja ne ostavlja mjesta sumnjama u njezino nadahnuće.

Posebno je velik nered među kompilacijskim izdanjima kojih je nepregledno mnoštvo objavljeno svih ovih godina i desetljeća. Većina njih, na žalost, vrlo je šlampava i diletanstki sklepana, ali tome je velikim dijelom uzrok i opseg, kao i raznolikost Morriconeove glazbe. Tako bogat opus svesti na jedan, dva ili tri CD-a, a pritom skupiti sve uistinu značajno i trajno te zadržati koherentnost, gotovo je neizvediv, a svakako nezahvalan posao. No, odlučite li se uskoro na kakvu ekonomičniju nabavku, nećete pogriješiti s dvodijelnom kompilacijom “Film Music” iz 1987., odnosno, 1988., također dvodijelnom “The Ennio Morricone Anthology: The Fistful of Film Music” iz 1995. ili pak nekim recentnijim izdanjima, poput trodijelne “Platinum Collection” iz 2007.

Sve bogatstvo Morriconeovih nota, eklekticizam koji nikad nije bio samom sebi svrha niti kakav postmodernistički gard, a koji je odavno od njegova imena skovao pridjev “morikoneovski”, uvijek će ostati neuhvatljiv u svim svojim aspektima i potencijalima: to i jest čar i stalna samorevitalizacija uistinu lijepe, iskrene i zahvalne glazbe. Kad ona živi u suživotu s filmom, njezin je domet neograničen, a sugestivnost višesmjerna. Kad pak iza nje stoji na talentu trajno zahvalan, ranjen, ali i Nebu okrenut čovjek, onda joj pojašnjenja i ne trebaju, jer se ionako multipliciraju svakim novim slušanjima i nižućim vremenima. Smrt Ennija Morriconea ostavlja zato nijemu prazninu, ali onakvu koja traje samo u djeliću vremena, u onom kratkom osjećaju da nekoga dotad sveprisutnoga više nema – već koji trenutak kasnije sve one melodije kojima nas je zadužio nadolazit će u nezaustavljivim valovima, u punoći svoje ljepote, da žive vječno.