Da društvance okupljeno oko Tomislava Mihca Kovačića misli ozbiljno, vrlo su zorno pokazali prije dvije godine albumom “Domaj”, kojeg nikako niste smjeli propustiti tada, a ni sada kad je već i vrlo dostojanstveno “ostario”. Da, dobivši, evo, nasljednika, taj dugosvirajući prvijenac koprivničkog sastava Ogenj slušateljskim automatizmima ušao je u fazu, kolokvijalno rečeno, starenja, pri čemu se pokazao iznimnim djelcem, dok je netom objavljeni “Si kak jen” potvrdio svu ozbiljnost rada ovih radišnih glazbenika sa sjevera Lijepe naše, koji pak tu svoju ozbiljnost pretaču u prije svega vrlo zabavnu – ali uistinu zabavnu – glazbu.

Spajajući, naime, glazbenu baštinu svoga podneblja s pankerskim i rokerskim stilizacijama, pozajmljujući, dakle, plodove kulture duge kao linija od kalifornijske do obale Temze, te omiljenu im kajkavštinu, kao najprirodniji jezik za izražavanje svog glazbenog entuzijazma i kreativnosti, koristeći kao i instrument i tonalitet, Ogenj su – a pokazat će to sada, s novim albumom – kreirali jedan vrlo osoben jezik, poetiku koju će bespogovorno moći nazivati svojom, prepoznatljiv izraz kojim će svoga slušatelja osvojiti prije svega energičnom neposrednošću. Čitaj: iznimno uvjerljivim prenošenjem radosti koja puni njihove note i stihove i kojom nužno odiše sve što Ogenj radi.

Da, radost muziciranja – rekao bih da je upravo to to, onaj “tajni” sastojak, koji ovu glazbu, onu predstavljenu na dvije godine starom “Domaj” i ovu sada trijumfalno skupljenu u zbirci “Si kak jen”, dopustite da se tako izrazim, širi u struku, daje joj širinu sposobnu graditi glazbene svjetove i “zaraziti” tim vibracijama (koje su i duhovne i čisto mehaničke prirode) sve koji joj u dobroj volji daruju svoje vrijeme. Baš kao što je i sama takva glazba nužno dar svojih potpisnika nama.

Podsjetimo li se albuma “Domaj”, o kojem ste svojedobno mogli čitati upravo ovdje, znat ćemo da je Tomislav kao stožerna autorska i izvođačka figura svoj vjerom prožet punk iz benda Božje ovčice odlučio prevesti u manje frenetičan i žestok, ali glazbeno složeniji i bogatiji, kreativnim ognjem potpaljen bend. Pritom je zadržana energija, pri čemu ne mislim na ono površno shvaćanje te riječi, odnosno, puku mehaniku, već žar koji i od najnježnijih, najmirnijih pjesama pravi glazbene fešte. A “Domaj” je i bio baš fešta, maštovito osmišljeno sjecište kajkavštine i suvremenih svjetskih kurenata, kakvo je i ovom Dalmatincu, koji se u podravsko-međimurskom dijalektu snalazi slabije nego u engleskom jeziku (a pritom mi, da se razumijemo, uopće nije namjera hvaliti svoje znanje engleskog), nevjerojatnom lakoćom prenijelo svoj sadržaj. Jer u slučaju Tomislava i njegovih Ogenj inzistiranje na dijalektu nije – pokazat će se možda još uvjerljivije na novom albumu – tek pitanje stila, već prirodni protok, baš kao što ni slavljenički štih nije, rekao bih, čak ni pitanje izbora već odraz samog ishodišta cjelokupne poetike te kao takav jedini mogući jezik ovog sjajnog kolektiva.

A taj je kolektiv, uz neke kadrovske izmjene (Borna Ilić je zamijenio Nikolu Terzića na basu, a Luka Iverac s violom i harmonikom Taru Knežević na violini), uistinu po sustavu “si kak jen”, za relativno brz ponovni ulazak u studio (bar po mjerilima današnje diskografije) odabrao i energičniji i stilski bogatiji repertoar. U vrijeme kad cijeli svijet još uvijek pati od posljedica pandemije koja je pojmu izolacije dodala neka nova značenja i konotacije, Ogenj se oglasio možda idealnom glazbom upravo za takva vremena bujajućih sumnji i nedoumica, kapilarno širećih strahova i iz njih ničućih relativizama i primitivizama. Glazbom koja neće širiti nove “pameti” i dijeliti lekcije za neka “nova vremena”, već implicitno, nenametljivo zazivati radost života.

I uistinu, “kaj ne bi bilo dobro?”, kako glasi refren i naslov uvodne pjesme albuma “Si kak jen”: koliko smo sposobni prigrliti dar života sa svim njegovim i danima i noćima, i svitanjima i sumracima, radostima i tugama, agonijama i ekstazama…? Ne, ne pitaju vas to Ogenj svojim pjesmama, ali samim tim pjesmama biraju prigrljenja, biraju život u punini. Pretjerujem? Možda, ali to jest bit glazbe, to jest moć ovakve glazbe i ovakvih bendova. Višeglasje Folklornog ansambla Koprivnica koje otvara album u najjednostavnijem ključu trasira takve domete: popevši se na ramena tradicijske kulture, nepretenciozno, ni subverzivno ni ziheraški, hrvatski Poguesi / Dropkick Murphys / Flogging Molly (i neka mi ovo bude zadnji put da im lijepim te i takve predvidljive poredbe) svjedoče svoje zaleđe i oslonce, a nadasve svoju ljubav prema glazbi. Znati i moći prenijeti to u ovakva vremena čini tu glazbu i važnijom i ljepšom.

Lanjski se dobitnici Porina za najboljeg novog izvođača (kao i za najbolji album etno-glazbe), dakle, nisu tek pomirili sa svime postignutim na prvijencu, već su formulu odlučili obogatiti. A to je u slučaju Ogenja značilo još dodatno poraditi na hvatanju izvođačke energije u ambijentu studija, ali i daljnju razradu etno-elemenata koji su ih svrstali u tu žanrovsku ladicu. Na “Si kak jen” Tomislav i ekipa odlučili su pripremljene recepture primijenjivati korak po korak, pa prva polovica albuma donosi brže, furioznije pjesme fino nakalemljene na obrasce punka, dok kako album odmiče sve veću ulogu preuzimaju mirnije i u svojim teksturama ambicioznije skladbe. “Zanavek buš moja”, “Zela si me” i “Dok sam s tebom” bude slušatelja iz svake letargije i monotonije, naslovna baš kao da propagira osnovne postulate benda koji kolektivno diše jednim plućima, “Šteroga hraniš jakši postaja” (za koju, iskreno, nemam pojma ni što sam naslov znači, odnosno, kako bih ga “preveo”) načinom kako povezuje harmoniku s gitarskim zidom tjera me da se prisjetim Springsteenove fešte “We Shall Overcome”, a “Stadionska” i “Od gore se bolje vidi” svu tu raspuštenu energiju dovode po vrhunca.

Ali ne da bi od te točke sve išlo strogo silazno, kao da je ostatak albuma neki posve nov, drugačiji svijet. Ne, “Da te boli”, za koju se može reći da je stadij prijelaza kad sve sagledavamao kao zbirku, uostalom i nije balada u klasičnom smislu: slojevit je to puzzle koji s(p)retno baštini sve što je bend doktorirao na prvoj polovici albuma, što je najjasnije u efektnoj završnici. Na nju se savršeno naslanja “Megle”, u kojoj se gitara s ostatkom intrumentarija ljubi možda efektnije nego bilo gdje drugdje na albumu, dok je “Naj zameriti” napokon taj klasični baladni trenutak, gdje se i u najnježnijim sazvučjima sjajno miješaju sjever Hrvatske i neka udaljenija, zapadna podneblja. Preostali dijelovi mozaika – “Duša”, “Moreš ti to” i “Deca bez mati” – samo potvrđuju kako su Ogenj na svom drugom albumu bend sposoban ne samo graditi svjetove, već ih i stalno činiti u detaljima još opipljivijima, bliskijima i koloričnijima.

Ne upavši u zamku jednodimenzionalnosti, ali se i ne gubeći u disperziji glazbenih rješenja, ovi su koprivnički meštri od fešte (najte mi zameriti na dalmatinskoj terminologiji) svoj način borbe s pandemijama i krizama preveli u jezik glazbe koji je u svojim tonovima i porukama univerzalan koliko god mu jezik bio usko zavičajni. “Si kak jen” zato nije album trenutka koliko god mu savršeno prkosio niti je puka fešta koliko god njome odisao. Album je to ozbiljnih i vrsnih glazbenika (to su sad definitivno pokazali, pa i meni, bar umjerenom sumnjičavcu od prije dvije godine), ali koji svoju glazbu ne shvaćaju toliko ozbiljno da je u stvaralačkom egu udave, već joj se raduju kao daru kojeg mogu prenijeti dalje, baš kao što je ona sama refleksija njihova shvaćanja života kao dara i kao prostora neugasive nade.