Dok je najpoznatiji po djelima za orkestar ili male komorne sastave, Antonín Dvořák nam je također ostavio niz značajnih zborskih skladbi temeljenih na biblijskim i tradicionalnim liturgijskim tekstovima. Među njegovim instrumentalnim djelima ističe se Simfonija br. 9 u e-molu, nazvana “Iz Novoga svijeta”, koju je skladao 1893. dok je živio u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovo djelo možda je i najpopularnije među svim orkestralnim djelima klasične glazbe, a kada su Neil Armstrong i Buzz Aldrin 1969. otputovali na Mjesec, sa sobom su ponijeli kasetu s Dvořákovom uzbudljivom, povremeno nostalgičnom, a na kraju trijumfalnom simfonijom. Doista, “ogroman korak za čovječanstvo”!

Dok je Dvořák sredinom 1890-ih živio u New Yorku, skladao je i ciklus Biblijskih pjesama za glas i klavir. Kasnije ih je sam orkestrirao. Ovih desetak kratkih pjesama temelje se na tekstovima iz Kraljičke Biblije iz 16. stoljeća, prvog cjelovitog prijevoda Svetog pisma na češki jezik. Budući da ciklus zahtijeva samo dva izvođača, postoje brojne snimke, a ni koncertne izvedbe nisu rijetkost.

Međutim, Dvořákova sakralna zborska djela većih razmjera zaslužuju znatno veću pažnju nego što su je do sada dobila. Budući da je Dvořák bio pobožan rimokatolik, nije iznenađenje da njegovo stvaralaštvo uključuje mise, Te Deum, Stabat Mater i Requiem. U svakom od tih djela može se čuti ono što je njegov biograf Neil Wenborn istaknuo: „Njegova je glazbena darovitost za slušatelja u spontanosti, u ‘nebeskoj prirodnosti’ njegove melodijske invencije, o kojoj su govorili mnogi recenzenti, kako u njegovo doba, tako i kasnije.”

Stabat Mater

U rujnu 1875., dok je Dvořák radio na partituri jedne od svojih jedanaest opera, on i njegova supruga izgubili su kćer u dobi od dvije godine. U roku od nekoliko mjeseci započeo je rad na svojoj prvoj velikoj sakralnoj skladbi — potresnoj i strastvenoj glazbenoj interpretaciji Stabat Mater Dolorosa, srednjovjekovne pjesme u 20 strofa koja opisuje bol Djevice Marije dok svjedoči smrti svoga Sina.

Nakon nekoliko mjeseci, privremeno je prekinuo rad na ovom djelu kako bi se posvetio drugim projektima. No krajem ljeta 1877. obitelj je ponovno zadesila tragedija: njihova jedanaestomjesečna kći Ružena umrla je nakon što je popila otrovnu tekućinu — fosfornu otopinu koja se koristila za izradu šibica. Mjesec dana kasnije (na Dvořákov 36. rođendan) njihov prvorođeni sin Otakar, u dobi od tri godine, preminuo je od velikih boginja. Kućanstvo je iznenada ostalo bez djece, a Dvořák se ponovno vratio radu na Stabat Mater.

Djelo je dovršeno u studenom 1877., ali nije izvedeno sve do 1880., kada je doživjelo veliki javni uspjeh. Tijekom sljedećih nekoliko godina često se izvodilo diljem Europe, a oduševilo je i publiku u SAD-u, s izvedbama u New Yorku i Pittsburghu. Popularnost ovog djela u Engleskoj imala je velik utjecaj na Dvořákovu buduću karijeru.

Dvořák je podijelio ovu pjesmu od 20 strofa u deset stavaka, od kojih je prvi najduži i najdramatičniji. Kako primjećuje Michael Steinberg, njegovi uvodni minuti „širinom, bolnim kromatizmima i fortissimo izbijanjima (koja svjedoče o Dvořákovoj ljubavi prema Schubertu, osobito njegovoj ‘Nedovršenoj’ simfoniji) snažno nas uvlače u atmosferu boli” prizora podno Križa.

Svaki od deset stavaka ima drugačiju glazbenu teksturu i emocionalni karakter, zahvaljujući Dvořákovoj osjetljivoj upotrebi vokalnih snaga — velikog zbora, solista, manjih ansambala — kao i njegovom geniju za orkestraciju. Povremeno se u melodijama osjete naznake njegovih glazbenih korijena u zvucima i ritmovima rodne Češke. Melvin Berger napominje da “skladanje tužne glazbe nije lako dolazilo ovom vedrom i općenito veselom skladatelju, pa je prirodno da je tamu ponegdje ublažio optimizmom narodnih motiva”.

Misa u D-duru 

Na narudžbu prvog predsjednika Češke akademije znanosti i umjetnosti, Dvořák je 1887. godine skladao Misu u D-duru za posvetu privatne kapele u dvorcu Lužany. Djelo je u početku bilo napisano za soliste, zbor i orgulje, no Dvořák je kasnije proširio orguljsku dionicu i uključio čitav orkestar. (Moram priznati da više volim snimke izvorne, jednostavnije verzije.)

O ovoj Misi, Neil Wenborn piše:

“U dijelu ‘Incarnatus est’ osjeća se prava sveta tajna, dok ‘Benedictus’ odiše smirenjem; a završni ‘Agnus Dei’, sa svojim tihim fugalnim početkom, umjesto osjećaja krivnje donosi dojam samopouzdane zahvalnosti, u skladu s tonom cijeloga djela.”

Dvořákov “Credo” iz te Mise posebno se ističe svojom neobičnom strukturom. Pjevanje Vjerovanja započinje bez ikakvog instrumentalnog uvoda, a altovi zapjevaju prvi stih jednostavnom melodijom:

“Credo in unum Deum, Patrem omnipotentem.”

Zatim se pridružuju ostali glasovi, proširujući i preoblikujući tekst:

“Credo in unum Deum factorem cæli et terræ”,

uz dopunsku melodiju i punu, sigurnu harmoniju.

Altovi se zatim vraćaju — sada gotovo u ulozi kantora — s riječima:

“visibilium omnium et invisibilium”,

koje zatim ponavlja cijeli zbor.

Nakon toga, alt-solist preuzima ulogu kantora i pjeva sljedeći redak:

“Et in unum Dominum, Jesum Christum, Filium Dei unigenitum.”

Zbor tada odgovara, mijenjajući veznik “et” u “Credo”, kao da podsjeća prisutne da su ovo istine u koje uistinu vjeruju.

Cijeli “Credo” razvija se kao poziv i odgovor, pri čemu altovi uglavnom preuzimaju kantorsku ulogu, osim u ključnom dijelu gdje se izriče vjera u uskrsnuće. Tada tenori preuzimaju vođenje i uvode najizražajniji, najdramatičniji odjeljak stavka, koji uključuje kratku fugu na riječi:

“Et iterum venturus est cum gloria, iudicare vivos et mortuos.”

Kada Vjerovanje prelazi na opis treće božanske osobe, altovi se vraćaju kao kantori, ponavljajući istu početnu melodiju kojom je “Credo” i započeo. Korištenjem takve antifonalne (naizmjenične) strukture, Dvořák stvara ugođaj koji djeluje liturgijski i svečano, s naglaskom na ritualnu ozbiljnost.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.