*Na današnji dan, 8. rujna 1841., preminuio je poznati češki skladatelj Antonin Dvorák. Tim povodom ponovno objavljujemo ovaj tekst.

Bježeći početkom ljeta 1893. godine od prometne gužve i kaosa New Yorka, skladatelj Antonin Dvorák je sa svojom suprugom i šestero djece vlakom doputovao u gradić čeških doseljenika Spillville, u Iowi. Možda se za njegovu svjetsku slavu već čulo čak i u tome malome mjestu, ali taj mirni gradić usred ničega nije bio impresioniran slavnim osobama.

Rano ujutro sljedećega dana u Spillvilleu Dvorák je posjetio mjesnu katoličku crkvu upravo kada su župljani pristizali radi jutarnje svete mise. Sjeo je za orgulje i zasvirao „O Gospode, pred veličanstvom Tvojim”, himan dobro poznat češkim doseljenicima, koji su se brzo priključili i zapjevali. Od toga dana je kroz sljedeća dva ljeta koja je tu provodio na odmoru od svojega privremenoga radnoga mjesta ravnatelja novoga Nacionalnoga glazbenoga konzervatorija u New Yorku svakoga dana svirao u crkvi. Pronašao je svoj dom u Americi.

Antonin Dvorák rodio se 1841. godine, i odrastao u provincijskome seocetu Nelahozevesu, češkome pandanu Spillvillea. Bio je seljak, sin gostioničara i mesara. I sam je učio za mesara. Njegovo je prvo glazbeno obrazovanje bila živahna narodna glazba njegovoga sela i jednostavne crkvene pjesme. Ravnatelj škole naučio ga je svirati violinu i pjevati. Iako je trebao studirati u Pragu, svoje je pravo znanje stekao drugdje. Jezikom od kojega bi se nekome sofisticiranome čovjeku smučilo, taj je pobožni čovjek objasnio da je „učio s pticama, cvijećem, drvećem, Bogom i samim sobom”. Takva prirodnost obilježila je i čovjeka i njegovu glazbu.

Opće značajke Dvorákove glazbe možemo preuzeti iz njegovoga vlastitoga opisa svojstava crnačke glazbe, koju je Amerikancima preporučivao kao temelj za „veliku i plemenitu glazbenu školu. One imaju patos, nježne su, strastvene, melankolične, odvažne, sretne i vesele”. Upravo je taj spektar emocija Dvorák izražavao u svojim djelima, i to sa zdravom životnošću i veselošću od kojih bi Sigmund Freud ostao zbunjen. Dvorák je vjerojatno bio najmanje neurotičan skladatelj vremena romantizma.

Glazba je iz Dvoráka naprosto izvirala. Vjerojatno još od Schubertova vremena nije bilo skladatelja nadarenoga tolikim prirodnim i obilatim darom za melodiju, pjesmu i ples. Dvoráku je bilo teško obuzdati bujicu ideja koje su navirale. Bio je nemilosrdan sa sobom kada je trebalo spaljivati rukopise preslabih djela. Ostalo je devet simfonija, od kojih su dvije otkrivene i objavljene poslije njegove smrti;  deset opera, 36 komornih djela, razni koncerti, simfonijske poeme, oratoriji, zborske skladbe Stabat Mater, Requiem i Te Deum, i 68 pjesama.

Drugi su Dvorákove darove hvalili zbog njihove „rajske prirodnosti”, kako je to napisao jedan kritičar. Poznati dirigent Hans Richter nazvao ga je „skladateljem po milosti Božjoj”. Brahms je izjavio: „Bio bih oduševljen kada bih smislio glavnu temu koja bi bila dobra poput onih koje je Dvorák odbacio.” Dvorák je uzvratio kompliment izražavajući zabrinutost zbog Brahmsova manjka vjere: „Tako velik čovjek! Tako velika duša! A ne vjeruje ni u što.”

Dvorákova glazba izražava radost, naročito u svim osjećajima povezanima s domom. Dvorákovo najdraže mjesto za rad bila je kuhinja, usred drage mu buke njegove velike obitelji. Granica između sentimenta i sentimentalnosti u Dvorákovim djelima ponekad je veoma tanka, i to zbog emocionalne topline s kojom je pisao. Ponekad je znao pretjerati. Takvi prekršaji lako se mogu oprostiti jer su uvijek dražesni, ali nikada banalni.

Antonin Dvorák je podjednako duboko reagirao na životne radosti, ali i na tragedije. Bio je čovjek duboke vjere, i svoju je žalost izražavao u vjerskim djelima. Kada mu je 1876. godine umrla kći, prihvatio se poznatoga teksta Stabat Mater. To mu je za života postalo njegovo najpoznatije zborsko djelo. Londonska izvedba u Royal Albert Hallu, sa zborom od 800 pjevača, kojemu je dirigirao sam Dvorák, bila je senzacionalna. Stabat Mater podsjeća nas kako je Dvorák žarko želio biti uspješan operni skladatelj. Neki od njegovih vokalnih kvarteta i zborskih dionica veličanstveno su operni.

U novoj snimci toga djela, na dva CD-a diskografske kuće Delos [DE 3161], sudjeluju New Jersey Symphony Orchestra i Westminster Symphonic Choir, pod ravnanjem Zdeneka Macala. I sam podrijetlom Čeh, Macal je pokazao svoj afinitet za Dvorákov idiom u raskošnoj, duboko proosjećanoj izvedbi. To je djelo upareno s Dvorákovih deset „Biblijskih pjesama”, utemeljenih na izabranim stihovima iz knjige Psalama. Tu je skladbu nadahnula smrt njegovih prijatelja, Pjotra Čajkovskoga i dirigenta Hansa von Bülowa. „Biblijske pjesme” veoma su dirljive u svojoj izravnosti i jednostavnosti. Prelijepo ih je otpjevao bas Manfred Hemm.

*Članak o Antoninu Dvoráku dio je niza “Vjera velikih skladatelj”. Ostale članke iz niza možete pročitati OVDJE.

Poslušajte Ps 23 “Gospodin je pastir moj” iz Dvorákovih “Biblijskih pjesama” u izvedbi Manfreda Hemma

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.