U jednoj epizodi iznimno popularne televizijske serije Simpsoni Lisa Simpson pita župnika: “Velečasni, zar u Bibliji ne piše: Ne sudite da ne budete suđeni“? na što dotični odgovara: “Mislim da je to negdje pri kraju knjige.”

Priznajem da sam pobožno pratio Simpsone, naročito kad se serija tek počela prikazivati. To je i logično, jer je serija stvorena za baby-boomere, generaciju ljudi rođenih poslije 2. svjetskog rata, koju podnosite više od pet desetljeća, i čiji sam ja vjerni član. Šale u Simpsonima, kao i većina kulturnih, povijesnih i medijskih referenci, proistekle su iz  životnih iskustava te generacije.

Simpsoni su dio prirodnog razvoja pop-kulture, i već desetljećima prate život baby-boomera. Korijeni serije su u satiričnom časopisu iz 1950-ih Mad Magazine, humorističnom časopisu s kraja 1960-ih i početka 1970-ih National Lampoon i njime nadahnutim filmovima (Zvjerinjak), kao i ranim epizodama emisija Saturday Night Live i Late Night with David Letterman.

Nastanak Simpsona označava kraj kulturnog puta ove generacije. Navodno opadanje popularnosti serije posljednjih godina može se povezati s činjenicom da je konačno počeo proces kulturnog “ispadanja iz đira”. Ono odražava i činjenicu da baby-boomeri više nisu televiziji najbitnija populacija – od 18 do 49 godina.

No, Foxova serija i dalje je vrlo popularna. S više od 400 epizoda prva je po dugovječnosti i među humorističnim serijama i među animiranim serijama. Potpisan je ugovor za 19. sezonu, pa će Simpsoni gotovo sigurno doseći i nadmašiti rekord što ga je sa svojih 20 sezona ostvarila legendarna serija Gunsmoke (Miris baruta). Tajna nevjerojatnog uspjeha serije jest činjenica da je ona stvarno smiješna. Iako posljednjih godina zakleti obožavatelji tvrde da je serija izgubila nešto od svoje kreativne energije, ona je ipak imala mnogo ludo smiješnih trenutaka. Komika joj je uvijek odlična, iako to ovisi o vašem smislu za humor.

Simpsoni su potakli brojne komentare šireg kulturnog značenja svog uspjeha. Ozbiljni ljudi provode mnogo vremena u analizi razina značenja u seriji, a neke od tih analiza bave se prikazom vjere u seriji, i time što nam taj prikaz govori o duhovnom naslijeđu baby-boomera.

Sve sam radio kako piše u Bibliji

Simpsoni su bili i prozivani i hvaljeni zbog svoga prikaza vjere, u kojem ima onog istog cinizma što prožima svaki vid kulture kojim se serija bavi. Vjera kojoj obitelj pripada je prezbiteransko-luteranska, što se može točnije definirati kao interpretacija kršćanstva baby-boomera koji je vjeru napustio negdje u 1960-ima, nakon prve godine studija.

Prikaz duhovnosti u seriji komentirali su autori mnogih knjiga i članaka. Oni s pravom ističu da su Simpsoni jedna od rijetkih serija u povijesti televizije u kojoj obitelj redovito ide u crkvu i moli. Na misama budu prikazani gotovo svi likovi, a svijet vjere je u priličnoj mjeri prisutan u životu zajednice.

Upravo je to najbliskije onima koji vide religioznu dimenziju Simpsona. No, scenaristi i svi uključeni u stvaranje serije zapeli su u umjetnoj razlici između vjere i neke vrste nedefinirane duhovnosti koja je manje uvredljiva za ljude sa svjetovnim mentalnim sklopom, pa tako Homer svoju vjeru ovako opisuje: “Znaš, ona vjera s dobronamjernim pravilima koja ne funkcioniraju u stvarnom životu… kršćanstvo.”

Ta navodna napetost između vjere i loše definirane “duhovnosti” jest modernizirana šuplja priča za baby-boomere koja se prenosi iz generacije u generaciju. Bit joj je u tome da je duhovnost bez pravog vjerovanja poželjnija, bez sumnje zato što takva duhovnost ne zahtijeva obraćenje ni radikalnu promjenu života.

Prezbiteransko-luteranska vjera Simpsona je prakticiranje kršćanstva iz sekularne perspektive baby-boomera. Susjed Simpsona, Ned Flanders, oličenje je te vrste kršćanstva, što ga čini zadovoljavajućim, ali i prilično blesavim kršćaninom. (U jednoj karakterističnoj uvredi Bart kaže da je grad Branson[1] u Missouriju ono što bi Las Vegas bio da ga je utemeljio Ned Flanders.)

Ned moli: “Zašto ja, Bože? U čemu sam pogriješio? Uvijek sam bio dobar prema svima! Ne pijem, ne plešem, ne psujem! Čak jedem košer hranu, za svaki slučaj! Radio sam sve kako piše u Bibliji, čak i stvari koje proturječe drugim stvarima!”

U sličnom stilu velečasni Lovejoy, propovjednik u prezbiteransko-luteranskoj crkvi, ukratko izlaže kako baby-boomeri prakticiraju vjeru: “Crkva prima, Crkva uzima.” Kad ga Lisa pita je li grijeh kad čovjek ukrade kruh da prehrani izgladnjelu obitelj, velečasni odgovara: “Nije. Ali ako nešto namaže na njega, na primjer pekmez, onda jest.”

Drugom prilikom velečasni Nedu objašnjava svoju novopronađenu predanost vjeri: “Ne zahvaljuj meni, zahvali Marge Simpson. Ona me naučila da je svećeništvo više od nebrige za ljude.” No, velečasni Lovejoy je suvoditelj (s rabinom Krustofskijem) radijske emisije Brbljamo o Bogu.

Jezuš, spašavaj!

Usprkos cinizmu, Simpsoni, baš kao i baby-boomeri kao cjelina, ipak ne otklanjaju vjeru do kraja. Kad Barta upozore da će pasti povijest i ponavljati razred, on se moli za Božju intervenciju. Njegove su molitve naizgled uslišane kada zbog snježne oluje dobije još jedan dan za učenje.

Umjesto da uči, Bart se želi igrati na snijegu, ali Lisa ga podsjeća: “Barte, čula sam te sinoć. Molio si za ovo. Sad su ti molitve uslišane. Ne znam tko ili što je točno Bog. Znam da je on sila moćnija od mame i tate zajedno i da mu duguješ.”

Bart nevoljko odlazi učiti, i kad se na testu jedva provuče, kaže sa zahvalnošću: “Dio zasluga za ovu dvojku s minusom pripada Bogu.”

Homer se gotovo pa redovito moli, iako je njegovo razumijevanje kršćanstva u najboljem slučaju minimalno. Moli se najčešće kada se nađe u teškoj situaciji (što je dosta često), ali te su njegove molitve ponešto zbrkane. Kad se nađe u kranu, kojim ne zna upravljati, sklapa ruke, gleda u nebo, i priznaje da ne razgovaraju često, ali da mu sada stvarno treba Supermanova pomoć.

A evo kakva je jedna njegova molitva na Dan zahvalnosti: “Htjeli bismo ti zahvaliti za povremene trenutke mira i ljubavi što ih je naša obitelj doživjela… pa… ali ne danas. Vidio si što se dogodilo. O, Bože, iskreno reci: zar ne da smo mi najjadnija obitelj u cijelom svemiru?”

Nitko neće postati katolik

Katolička Crkva u Simpsonima nije prikazana u naročito dobrom svjetlu, iako referenci na katoličanstvo u 400 epizoda nije bilo mnogo.

Što je iznenađujuće, najneprijateljskije je prema toj vjeri raspoložena Marge. Kad netko spomene Katoličku Crkvu, ona istog trenutka poludi. Bart jednom prilikom upita majku mogu li otići u katoličku crkvu da prime pričest i “cugu”. Marge na to odgovara: “Nitko neće postati katolik. Troje mi je djece sasvim dovoljno, hvala lijepo!”

Nepotrebne protukatoličke izjave nekoliko su puta našle u seriji. Jednom je prilikom televizijska kuća Fox navodno naredila da se serija “okani katolika”, i to kad su u jednoj epizodi prikazane oskudno odjevene redovnice. Radilo se o satiri reklame za Super Bowl, sa sloganom: “Katolička Crkva: Nekih smo se stvari riješili”.

Katolička liga za vjerska i građanska prava više je puta prosvjedovala zbog nekih elemenata serije.

U jednoj epizodi koja se bavila upravo Crkvom, kao očajničku mjeru roditelji Barta pošalju u katoličku školu. Bart bude impresioniran, i uskoro se počne zanimati za katoličanstvo. Homeru, kojega Marge pošalje da intervenira, toliko se svidi bingo koji tamo igraju da zaprijeti da će se i on preobratiti.

Marge poludi kad joj netko kaže da bi to moglo značiti da će Homer i Bart biti u katoličkom, a ona u protestantskom raju. U jednom jako smiješnom dijelu epizode protestantski raj prikazan je kao skupina umišljenih snobova koji igraju kroket, a katolički raj kao mjesto s plesom i mnogo alkohola. Ta situacija podsjeća na pjesmu Hilairea Belloca Katoličko Sunce:

Gdje god katoličko Sunce sja,
Tu uvijek smijeha i dobrog crnog vina ima.
Barem se tako meni uvijek činilo.
Benedicamus Domino!

Marge reagira tako što pošalje velečasnog Lovejoyja, Neda Flandersa i domara Willieja da otmu Barta i Homera, da ih se reprogramira od katoličkog pranja mozga.

Bože, jesi li tu? To sam ja, Bart Simpson.

“Zašto ne mogu Boga štovati na svoj način i na samrti moliti kao lud?”

– kako Homer u filmu o Simpsonima prigovara što mora ići u crkvu

U 400 epizoda serija je imala u vjerskom smislu zanimljive trenutke. Upravo to neke od njezinih obožavatelja drži u uvjerenju da serija ima temeljno vjersku poruku, što se tvorcima Simpsona sigurno ne bi ni najmanje svidjelo.

U jednoj od meni najdražih epizoda Bart proda svoju dušu svome prijatelju Milhouseu za pet dolara kako bi dokazao da duša ne postoji. Kaže Milhouseu da je duša nešto izmišljeno da se plaše djeca: “Nešto kao babaroga, ili kao Michael Jackson.”

Lisa upozorava Barta: “Barte, bilo da duša postoji ili ne, ona je simbol svega što je dobro i lijepo u nama.” (Ova izjava zapravo ne znači ništa, ali u njoj barem ima malo srca.)

Bart uskoro otkriva da je s dušom nestalo sve što ga je određivalo kao osobu. Ništa mu više nije smiješno, i u sebi osjeća intenzivnu odsutnost. Sanja o svojim prijateljima koje prate njihove duše i ispunjavaju im živote. Oni bez svojih duša nisu potpuni.

Bart konačno počinje moliti:

“Bože, jesi li tu? To sam ja, Bart Simpson. Znam da u crkvi nikad nisam pozorno pratio što se događa, ali sad bi mi stvarno dobro došlo nešto od tih dobrih stvari. Bojim se. Bojim se da neki čudak ima moju dušu, i ne znam što joj radi! Želim je natrag. Može li, molim te?”

Nakon što ga malo zeza, Lisa shvati da se Bart stvarno boji da je izgubio dušu, pa je otkupi za njega.

Ne uzimajući u obzir dobre trenutke, prikaz vjere u Simpsonima predstavlja malen dio stava baby-boomera o vjeri. Taj je prikaz pun predrasuda usmjerenih protiv svega što ima veze s katoličkim doktrinama, a naročito protiv bilo kakvog vjerničkog usmjerenja koje poziva na osobno obraćenje i popravljanje vlastitog života. On predstavlja tužnu perspektivu čovjeka koji je rođen u katoličkoj vjeri, ali se preobratio na osrednji sekularizam suvremene kulture.

Ipak, prisutni su i neki dobri znakovi. Jedan broj ­tih ljudi vraća se vjeri svoga djetinjstva. Njihov je povratak rezultat boljeg i odraslijeg razumijevanja vjere, koji sada sjećanja iz djetinjstva vidi u njihovom pravom svjetlu, i na vjeru gleda zrelim očima i srcem. Upravo je to razumijevanje milosti, sakramenata, dubine i bogatstva katoličke vjere, ukorijenjeno u smrti i uskrsnuću Isusa Krista promijenilo njihove živote.

To znači da ima nade i za ljude uključene u stvaranje Simpsona.

DODACI

Zašto su baby-boomeri napustili Crkvu…

U jednoj od ranih epizoda Simpsona Homer odluči da neće s obitelji ići na nedjeljnu misu. Uživa u svojoj “slobodi” nedjelje bez mise tako što trči po kući u donjem rublju, osvoji nagradu u radijskom kvizu, gleda američki nogomet na TV-u, pronalazi novčić te pravi svoje najdraže vafle “od karamela, tijesta za vafle i tekućeg dima”. Dan mu je tako dobar da odlučuje da više uopće neće ići na nedjeljnu misu.

Tom se metaforom može objasniti zašto je mnogo baby-boomera napustilo vjeru. Mnogi su je napustili kad su bili mladi, bez ikakvog stvarnog razloga. Napustili su je jer su vjeru vidjeli kao dio svoga djetinjstva, a nikada nisu u njoj sazreli.

Kako su postajali stariji, problemi u braku, ili pak odluke o promjeni načina života, još su više produbili jaz između vjere i života. No slučaj je često taj da ih u povratku vjeri ne ometa neko doktrinalno razilaženje ili pravi gubitak vjere. Češće su to vafli i američki nogomet –  želja da se s vlastitim vremenom radi nešto drugo, i strah da se oko vjere treba truditi.

U svojoj sam knjizi Vjera za odrasle: razgovor u srednjim godinama o tome što je stvarno važno (Loyola Press) napisao:

Mnogi od nas nisu stvarno napustili vjeru, nego su se jednostavno odlučili za osrednjost kulture u kojoj svi živimo, prestali prakticirati vjeru, i zaboravili na sve. Nije bilo velikog otpadanja, niti trenutka velikog razdora u kojem bi vjera nestala. Radilo se jednostavno o otpadanju iz apatije, izgrađenome upravo na ovome. (295)

Mnogim je baby-boomerima jednostavno preteško biti katolik. Apatija i benigna moralna ravnodušnost mnogo su privlačnije od izazova življenja vjere u modernom svijetu. Oni nisu toliko odbili vjeru, koliko jednostavno vole svoje vrijeme ispunjavati drugačije.

Homer se vraća Crkvi nakon što zamalo pogine u požaru. Stari je vic da će odsustvo baby-boomera iz Crkve trajati dok ne osjeti bol u prsima. No, problem je u tome što su se apatija i određeni životni stil ukorijenili. Konstantno bombardirano propagandom sekularne kulture, previše se baby-boomera drži onoga novčića radije nego bogatstva vjere koju su napustili.

… a što ih vraća

Ponekad ih vrate prvi bolovi u prsima.

Razlozi iz kojih se baby-boomeri vraćaju vjeri su različiti. To može biti bolest, osobna tragedija, ili pak spoznaja da život u tihom očajanju nije život. Zajednički nazivnik u svim pričama o povratku vjeri je to da su ljudi u određenom trenutku i na određeni način otkrili da vjera postaje beskrajno bogatija jednom kada joj pristupe, vide je i dodirnu iz perspektive odrasle osobe, a ne kroz sjećanja iz djetinjstva.

Jedan baby-boomer mi se predstavio i ispripovijedao mi kako se vratio vjeri. Bio je u sjemeništu, imao strica biskupa, a onda ga je zaludio hipijevski pokret, i napustio je sjemenište. Više od 20 godina nije prakticirao vjeru, iako je ženi dopustio da djecu odgaja u vjeri. Njegov je trenutak prosvjetljenja bio sasvim jednostavan. Na probama za kćerino vjenčanje ogledao se po crkvi i gledao kćerku kako se priprema za sakrament, i odjednom shvatio: “Kod kuće sam, ovo je moj dom.”

Mnoge baby-boomere vjeri vraća činjenica da kada konačno na vjeru počnemo gledati očima odraslih ljudi, shvatimo da je u njoj mnogo više istine i povjerenja, i da je to mnogo više od svih onih sitnih istina kojima smo se predugo poigravali, a nikad u njih nismo zapravo vjerovali. Shvatimo da nas ništa ne može dovesti Kristu bolje od Crkve našega djetinjstva viđene i doživljene kroz oči odrasle osobe.

Počinjemo shvaćati da se ne moramo zadovoljiti s onim prosječnim, onim dovoljno dobrim. Počinjemo shvaćati da u predvečerje života vafli, američki nogomet i TV ne daju odgovore. Počinjemo shvaćati da je s Bogom, po sakramentalnoj milosti, sve moguće i da ništa, pogotovo ne život, nije besmisleno.

Ono što u konačnici otkrijemo kada počnemo vjeru gledati očima odrasle osobe jest da je ona cijelo vrijeme bila tu. Duhovnost koju tražimo, molitveni život kojemu se nadamo, način življenja života u kojem svakodnevno dodirujemo beskonačno – sve je to čekalo na nas. Otkrili smo da postoji put natrag kući. (Vjera za odrasle, 300)

Perjanice vječne adolescencije

Svi ljudi koji su osmislili Simpsone pripadaju ovoj generaciji. Autor, Matt Groening, rođen je 1954. “Zaštitnik” serije, James L. Brooks, rođen je 1940. godine – nešto je stariji, ali “pripada klubu”.

Groening i Brooks su u javnosti poznati kao geniji Simpsona, no siva eminencija je producent i scenarist George Meyer, rođen 1956. Ekipi serije pridružio se 1989. godine, i u njoj je i danas.

Većina scenarista današnjih komedija su ili ateisti ili bivši katolici, pa tako i Simpsoni ispunjavaju kvotu ovih drugih među svojim scenaristima. Meyer, jedna od kreativnih sila odgovornih za film o Simpsonima, savršeno odgovara tom opisu. Rođen i odgojen u katoličkoj vjeri, Meyer kaže da više nije agnostik, već ateist, jer mu se agnosticizam činio “slabićkim”.

U biografskom članku iz New Yorkera Meyer je ovako opisao svoj vjerski odgoj:

“Osjećao sam da moram nositi mnogo bremena koja nisu moja, na primjer, frustracije starica u kostimima redovnica. Ljudi govore kako je užasno biti katolički odgajan, i sve što govore je istina. Glavna je stvar to što tu nema osjećaja za mjeru. Žvakao bih žvakaću, a časna bi rekla ‘Isus se jako ljuti na tebe’, a na zidu iza nje neki je čovjek na križu krvario i umirao. Za dijete je to užasna slika. Stvarno se moglo pomisliti da je pričanje bez dopuštenja jednako ubijanju Isusa.” (David Owen, “Taking Humor Seriously”, 13. ožujka 2000.)

Prikazi katoličanstva u Simpsonima odražavaju shvaćanje vjere koje je zapelo u sedmom razredu osnovne škole i na stavu o toj vjeri za koji je kriva redovnica koja je pokušavala održati disciplinu u učionici punoj nemirne djece.

Izvor: Catholic Answers Magazine | Prijevod: Ana Naletilić


[1] Staromodno turističko odredište za ljubitelje country glazbe.