Moja obitelj i ja svake godine gledamo filmove “Male žene” i “Divan život”. Kako imam samo sestre, odmah sam zavoljela stvarne, nesavršene, ponekad napete odnose između Meg, Jo, Beth i Amy. (Pročitala sam i knjigu, ne brinite.) Kada smo prvi put gledali Georgea Baileyja kako zuri u mutne valove hladne rijeke ispod sebe na mostu, plakali smo. Zapravo smo svake godine kada bismo gledali taj film – plakali. Kako se Božić bliži, a mi se vraćamo tim filmovima, pitala sam samu sebe – i svoju obitelj – što je to u tim pričama što na gledatelje ostavlja takav dojam.

Možda je to zato što Jo March i George Bailey imaju podosta toga zajedničkoga. Oboma je život čvrsto ukorijenjen u njihove obitelji i zajednice, ali oboje likova čeznu za pustolovinama izvan svojega rodnoga mjesta. Oni su sanjari, no stvarni život za njih oboje ispadne mnogo drugačiji od njihovih snova. Zato je možda dio razloga zašto se gledatelji pronađu u filmu sljedeće: svi mi sanjamo o čudesnim stvarima koje ćemo raditi u svojemu životu, a ta se vizija, kako odrastamo i počnemo voditi svoj obični život, mijenja. Ipak, poput Jo i Georgea, otkrijemo da naša obitelj i naš dom sami po sebi sadrže pustolovine i razna blaga, iako mi to često previdimo.

George Bailey zamišlja kako po svojemu kovčegu lijepi naljepnice s imenima svih egzotičnih mjesta o kojima sanja, i pripremi se krenuti na svoje putovanje – i to dvaput – sve dok odgovornost za obiteljski posao (stambenu štedionicu), a kasnije žrtva za brata ne promijene njegove planove. Nikada ne ode na svoje putovanje. Umjesto toga ostane u rodnome gradu i osnuje obitelj s Mary. Počne mu se činiti da je u usporedbi sa životom o kojemu je sanjao, njegov život „nagrada za drugo mjesto”, naročito kada stvari počnu ići nezamislivo loše, što ga na Badnjak dovede do očajanja na mostu. George tada ne može prestati misliti na Potterovu izjavu da on „više vrijedi mrtav nego živ”.

Slično tome, Jo March sanja o putovanju u Europu i tome da postane slavnom književnicom. Umjesto toga, zadovolji se životom u New Yorku, a u Europu ode njezina sestra Amy, s tetom March. Jo piše priče za honorare kojima plaća račune, i podučava djecu čitanju i matematici. Poput Georgea, i ona se žrtvuje za svoju obitelj, i brine se o svojoj sestri Beth koristeći novac koji je uštedjela radeći u New Yorku kako bi sestru odvela na more. Završi natrag kod kuće, u gradiću Concordu, a da nije ostvarila nijednu od stvari koje je namjeravala postići. Uza sve to, gleda kako se Amy udaje za Laurieja, čiju je ponudu za brak ona odbila, i pomiruje se s činjenicom da možda ni pustolovina braka za nju ne dolazi u obzir.

George i Jo u svojemu se životu suočavaju s uistinu velikim razočaranjima, baš kao i bilo tko od nas. No obje su priče ipak ukorijenjene u kršćanskoj viziji, i nude nadu. Georgea posjeti Clarence, naučnik za anđela, koji mu pokazuje kako se život ne može ponoviti, i da je on, suprotno onome što bi „stari Potter” htio da George povjeruje, neprocjenjiv. Dok Clarence vodi Georgea na putovanje na kojemu ovaj vidi kako bi život izgledao da se on nije rodio, George počinje shvaćati da je povezan sa svim ostalim ljudima, i da je dio Tijela Kristova. Upravo je on spasio svojega brata, koji je kasnije kao pilot u ratu spasio mnoge ljude. Gradio je kuće za doseljenike, bio je dobar susjed, i pomagao je svojoj zajednici, naročito u stambenoj štedionici, kada su ljudi bili u potrebi. Zasnovao je obitelj s Mary u kući koju su doslovno sami sagradili. Iako njegov život nije ispao onako kako je on to zamišljao, George je dobio priliku da ga sagleda novim očima, i da počne cijeniti taj dar koji je dobio – možda čak bolji (i veći) od života koji je zamišljao sam za sebe.

Ovo me na neki način podsjeća na to kako je Isus izliječio Bartimeja od njegove sljepoće u Mk 10,46-52. Isus pita: „Što hoćeš da ti učinim?”, a Bartimej zamoli da progleda. Isus mu vraća vid i kaže mu: „Idi, vjera te tvoja spasila.” George Bailey bio je slijep, kao što i svi mi možemo biti. Nakon što mu je Clarence pokazao kakav bi bio život da se George nije rodio, George požuri natrag na most i moli: „Clarence, pomozi mi! Vrati me mojoj ženi i djeci. Opet želim živjeti! Bože, molim Te, daj da opet živim.” Upravo tada policajac Burt stane u svojemu autu, i počne dozivati Georgea, koji ne može vjerovati da ga Burt poznaje. „Poznajem li te?” odgovara Burt. „Tražim te po cijelome gradu.” Georgea znaju, jedinstven je, i nezamjenjiv. Netko ga voli. I uz molitvu mu se vratio vid – sada može vidjeti koliko je zapravo ljubavi u njegovu životu.

Jo March odrasta osjećajući se različitom od svojih sestara, i sigurna je u tome što želi od života. No i ona je donekle slijepa da vidi ljepotu i ljubav što su joj bili pred nosom. Nosi se s gubitkom. Pokušava poštovati svoje roditelje, koji je također uče o služenju, naročito siromašnima. Cijeloga svojega djetinjstva željela je otvoreno govoriti što misli, ići kamo god želi, naučiti sve što želi znati, misleći da će je sve te stvari učiniti slobodnom, i žali se zbog ograničenih mogućnosti koje društvo daje djevojkama. Zavidi Laurieju, koji smije ići na koledž, i živio je u inozemstvu. A ipak, kada se vrati kući i odluči brinuti se o svojoj sestri, pisati priče o svojoj obitelji, i otvoriti školu, u tome pronalazi ispunjenje. Korištenje talenata u služenju drugima donosi joj trajan mir. Moja je mama imala običaj meni i mojim sestrama govoriti: „Cvjetajte ondje gdje ste posađene.” Izgleda da je to pouka koju Jo (i George Bailey) nauče, i što svi mi moramo naučiti. Mi možemo stvoriti ljepotu i poticati ljubav upravo ondje gdje jesmo. Ne moramo ići na neko pustolovno putovanje kako bismo iskusili te darove.

I od Georgea i od Jo možemo naučiti da ne moramo činiti nešto jako veliko kako bismo imali važan život. Shvaćamo da oni mali, naizgled nespektakularni vidovi našega života ponekad sadržavaju najljepše darove. Također shvaćamo da je ljubiti druge i služiti im ponekad samo po sebi uistinu nešto jako veliko. Za većinu nas život neće biti nešto monumentalno, čega će se sjećati naraštaji poslije nas, ali bit će ispunjen ljubavlju i prilikama da se žrtvujemo za druge, pokažemo velikodušnost, i da služimo svojoj zajednici.

Gledam te filmove svake godine (i plačem svake godine) kako bih se prisjetila kako je lijepo biti ponizan, i ostaviti se svojih vlastitih očekivanja radi velike Božje vizije za ljubav, i primiti Njegove besplatno dane darove u jednostavnome domu: pjesmu odsviranu na glasoviru, zajedništvo obitelji pune ljubavi, zajednički obrok, zvono koje zvoni.

Sveta Terezija iz Kolkate rekla je: „Došašće nas osvježi, učini nas zdravima i sposobnima primiti Krista u kojemu god obliku On došao k nama. […] Ako uistinu želimo da nas Bog ispuni, moramo poniznošću isprazniti sami sebe.”

To je stvarno tako. A u Božiću je najvažnija ljubav koja nam dolazi kao Emanuel, Bog s nama, u najmanjemu i najranjivijemu obliku – onome maloga djeteta. Svijet je očekivao kralja s velikom moći, ali Bog dolazi kao dijete koje ovisi o drugima. Ovi su filmovi također o ljubavi, i o tome kako shvatiti da je život svakoga od nas neponovljivi dar.

Poput Georgea Baileyja, pomolimo se da ponovno živimo, obnovljeni darom Ljubavi utjelovljene na Božić, i ovoga puta doista živimo sa spoznajom o apsolutnome daru svojega života, bilo da se on odvija u skladu s našim snovima ili ne.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.