NOVA RECENZIJA DANKA KOVAČEVIĆA

‘Tri plakata izvan grada’: Film o borbi za prevlast milosrđa skrivenog Patnika nad propašću ljudske srdžbe

Kršćanin (zemlja) koji nije „natopljen“ suzama kajanja i pročišćen od „toksičnih spojeva“ (u ispovijedi), koji nije otvoren zrnu (euharistija) i nije osunčan (ne sluša i ne čuje radost Božje riječi) teško će u muci svog života i života svoje djece vidjeti Božju (pro)slavu. Za njega, život ostaje trajno u stadiju „običnog malog jadnog drveta (križa)”

tri plakata izvan grada recenzija

Frances Mcdormand (na slici) je za ulogu Mildred, majke koja traži pravdu za svoju ubijenu kćer dobila Oscara.

Ostanite u meni i ja u vama. Ja sam trs, vi loze.

Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda 

(Iv 15, 4-5)

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dobna prikladnost filma: 15+ (R)

„Tri plakata izvan grada“, zamijetit će mnogi, nije se proslavio na ovogodišnjim „Oscarima“. U tri najprestižnije kategorije izmakla mu je nagrada (tj. nominacija). Drugim riječima, nije prepoznat ni kao najbolji film, a niti kao rezultat najboljeg scenarija ni najbolje režije. Tu su slavu „ubrali“ neki drugi ljudi.

No, reflektori oskarovske pozornice već su se dobrano ohladili. Oči filmskog svijeta već se pomalo okreću prema nekim novim kandidatima i novoj utrci za „pet minuta“ slave, za taj filmski „kairos“ – ulazak vječnosti u komadić vremena. Kao i uvijek, slijedi obrnuti proces. Vrijeme će pokazati, čijih pet minuta će se protegnuti u trajnu „vječnost“ hollywoodske kuće slave ili njezine šetnice. Potrebno je vrijeme da mlado vino sazori. I da se u njemu otkrije istina. U pravo vrijeme.

„Tri plakata izvan grada“ dovode nas, stoga, do (nekoliko) pitanja.

1. Što je prava (pro)slava?

Evanđelje koje smo čuli na Petu korizmenu nedjelju šapće nam: slava počinje skrivanjem. Isus se skriva. Zato je križ u crkvama pokriven. Kao Sin Božji, Isus je izišao iz nebeske skrovitosti i utjelovio se. Potom je živio 30 godina u skrovitosti. A onda svaki put kad bi napravio čudo, skrivao se. Slušamo o tome skrivanju redovito u evanđeoskim tekstovima ove korizme. I nakon uskrsnuća Isus se opet sakrio. Ali ne samo u nebo. Sad je sakriven i na zemlji i na nebu. Vidimo li ga? On, „mirno srce svih atoma“ (Ivo Andrić), izaziva čuđenje i refleksiju nad jasnoćom, suglasjem i cjelovitošću svemira, nad ljepotom svoje slave (Urs von Balthasar). A možda ga ne vidimo jer se zapravo mi skrivamo od Njega (Post 3).

Ipak, petu korizmenu nedjelju ne zovemo Slijepa nego Gluha nedjelja. Zbog tradicije da se ovaj dan u crkvi ne svira iz poštovanja prema Isusovoj potresenosti. No, mi, unatoč godišnjem liturgijskom ciklusu, ipak živimo u postuskrsnim vremenima. Uskrsli Krist oko nas „sja, treperi, miriše i šušti“ (A. B. Šimić). Čujemo li ga? Ili smo gluhi za sve što nam je objavio? Dok se skriva za nas u svetohraništu, u euharistiji, On je kao zrno koje čeka pasti u čisto srce i postojan duh – zemlju (ljudska narav), natopljenu suzama i vapajima (ispovijed), a potom obasjanu i zagrijanu radošću – sunčanim zrakama Božje riječi. U Njemu, iz onog što smo prepatili, učimo slušati.

Sve što je veliko zahtijeva skrovitost; molitvu, sabranost, planiranje, promišljanje, trud. Dakle, osim skrivanja, slava zahtijeva muku. Cvjetnica, nedjelja iza nas, spomendan Isusova slavnog ulaska u Kuću slave (Jeruzalem) na „crvenom tepihu“ od cvjetnih latica, ujedno se zove i Nedjelja Muke Gospodnje.

I konačno, uz skrivanje i muku, slava zahtijeva altruizam. Ona nije egocentričan fenomen. Slava dolazi od drugih i upućena je na druge. Drugi nas pripremaju za slavu. I opet neki drugi beru plodove. Isus radi nas u muci slavi Oca. U za to predviđeno vrijeme, iz skrivene proslave Oca u muci Sina na križu snagom Duha rađa se Crkva.

I upravo se tu krije tragika protagonista „Tri plakata izvan grada“. Loza koja je otrgnuta od trsa ne može donijeti ploda u pravo vrijeme. Parafrazirajući svetog Ireneja pred nadolazeću Godinu obitelji, slava roditelja je život djece, a život djece se sastoji u gledanju roditelja. Kakvu viziju života nudimo djeci? Kršćanin (zemlja) koji nije „natopljen“ suzama kajanja i pročišćen od „toksičnih spojeva“ (u ispovijedi), koji nije otvoren zrnu (euharistija) i nije osunčan (ne sluša i ne čuje radost Božje riječi) teško će u muci svog života i života svoje djece vidjeti Božju (pro)slavu, blagoslov, naslutiti plod koji dolazi. Za takvog čovjeka, život ostaje trajno u stadiju „običnog malog jadnog drveta (križa)“. Bez očiju vjere, on ne može nazrijeti u svom križu onu Cesarićevu „voćku poslije kiše“, slavu koja se u pravo vrijeme ima očitovati (Rim 8,18). I tako trajno ostaje u stanju Velikog petka ili Velike subote; slijep i gluh za slavu skrivenog, sućutnog Bogočovjeka. Tako Mildred (Frances Mcdormand) u Košuti (svojoj duši i dušama ljudi koje susreće) podno uzdignuća svoje muke (tri plakata izvan grada) ne može vidjeti ljepotu ravnu onoj njezine mučene i ubijene kćeri, pitajući se pri tome „ima li Boga, je li svijet isprazan i je li uopće bitno kako se odnosimo jedni prema drugima“. Slično i Willoughby (Woody Harrelson), u želji da posljednja „vizija njegove obitelji o njemu bude lijepa“ u skrovitosti izvršava samoubojstvo jer ne može svoju muku na križu raka pluća vidjeti iz perspektive vjere: kao proslavu ljepote Bogočovjeka i svoje vlastite ljepote. I konačno, odcijepljenost od Krista kao trsa čini da redatelj Martin McDonagh (brat Johna Michaela Mcdonagha), kroz prizmu mladenačkog iskustva situacije u  Irskoj, ima viziju Crkve kao „jedne od najvećih i najstrašnijih bandi na svijetu“ (Entertainment Weekly).

2. Srdžba ili milosrđe? – Pascal u svojim „Mislima“ primjećuje kako se Bog otkriva onima koji ga srcem traže, a skriva od onih koji ga srcem napuste. Može li srce puno gorčine, gnjeva, srdžbe vidjeti Boga? Ono često upada, kako primjećuje Penelope (Samara Weaving) nesvjesno parafrazirajući Božju riječ (Mt 26,52) u zamku nasilja koje rađa nasiljem. Ili depresijom (potisnuta srdžba) za koju se očekuje da će do 2020. godine biti drugi najčešći zdravstveni poremećaj nakon onih kardiovaskularnih.

I uistinu, „Tri plakata izvan grada“ pripada čitavom nizu ovogodišnjih oskarovaca koji problematiziraju srdžbu, depresiju i nasilje („Oblik vode“, „Ja, Tonya“, „Get out“, „Fantomska nit“, „Skrivena ljubav“, „Heaven is a traffic jam on the 405“, itd.) i sve rastućem broju „mainstream“ filmova koji zbog svoje eksplicitnosti u prikazu nasilja nose oznaku dobne prikladnosti „R“.

Osvrćući se na problem boli (srdžbe i gorčine, tj. teodicejsko pitanje patnje) C. S. Lewis primjećuje kako „drevna kršćanska teza o usavršavanju kroz patnju nije nevjerojatna“. Međutim dokazivanje njezine „pitkosti“ je, priznaje, „izvan njegova domašaja“. Lewis nastavlja s primjedbom kako je „Bogu više stalo da nas učini dobrima nego sretnima i kao Umjetnik oblikuje nas s vizijom proslavljene sudbine… bol je Božji megafon kojim želi uskomešati gluhi svijet… i srušiti iluziju o tome da je sve dobro i u redu“.

Upravo to pokušava i Mildred; njezin megafon su tri plakata; u želji da uskomeša gluhoću svijeta za njezinu patnju zbog nepravednog gubitka kćeri, rastrgana je između utjerivanja vlastite pravde verbalnim i fizičkim nasiljem s jedne strane i sućuti i milosrđa koju istovremeno pokazuje s druge strane. Sva dramatika filmskih likova „Tri plakata izvan grada“ počiva upravo na tome; nutarnjoj borbi za prevlast između srdžbe i milosrđa, između potrebe da se drugog razapne (scena dijaloškog monologa Mildred i njezinih papuča) i težnje da mu se oprosti. Rasplet se nazire tek kada protagonisti međusobno prođu put od potiskivanja (depresija), preko izražavanja (nasilje) do priznanja (ispovijedanja) srdžbe. Oni donekle očituju u svom životu iskustvo o kojem govori Božja riječ (Ef 2,4) i enciklika Bog bogat milosrđem: jedino milosrđe može uspostaviti pravednost jer se u njemu ljudi međusobno susreću u vrednoti samoga čovjeka, s dostojanstvom koje je njemu vlastito. Milosrđe oslobađa čovjeka (ranjenog istočnim grijehom) od autoidolatrije srdžbe. Pri tome i Mildred i Willoughby i Dixon (Sam Rockwell) kušaju ponešto od svetopisamske istine: kada jedan član zajednice (ud Tijela) pati, svi drugi članovi zajednice (udovi Tijela) pate (1 Kor 12, 26). Patnja Glave, onog koji je uzdignut, sve nas privlači k sebi. Problem i besmisao boli nastaje onda kada se bunimo protiv tog spasonosnog procesa i odbacujemo ga. Jer, ruku na srce, nikome nije lako u to vjerovati: da smo krštenjem svi (pa i filmska kći filmske Mildred) suukopani s Kristom, raspetim i uskrsnulim (Kol 2,12).

Tekst nastavlja ispod oglasa

3. Kolektivna odgovornost? – Puno lakše je, kako to čine Mildred i preko nje režiser Mcdonagh, Crkvu reducirati na kleričku zajednicu, poistovjetiti je s organiziranim zločinačkim pothvatom (usporedba s Bloodsima i Cripsima) i generalizirati nasilje koje čine poremećeni pojedinci. Time se nepošteno negira sama narav Crkve kao zajednice koja je baštinica kolektivne osobnosti Milosrdnog Pravednika koji se zauzeo za zločince (Iz 52); Jednog koji je, uzdignut sa zemlje, preuzeo sve boli na sebe, pritjelovio si patnju svake žrtve i dokrajčio vlast grijeha i smrti koji su preko jednog čovjeka ušli u svijet. (Rim 5,12).

4. Ako nije u medijima, nije se ni dogodilo? – Naša filmska heroina Mildred prepoznala je snagu medija u mobiliziranju javnosti i pokretanju procesa nadvladavanja gluhoće i sljepoće za pravdu milosrđa. U tom procesu i sama je prošla katarzu slične naravi.

Neki su već u “Tri plakata izvan grada” (i njihovim naslovima) uzdignutim na periferiji najmoćnije zemlje svijeta prepoznali dva zločinca i jednog Svjedoka slave (s prikladnim „naslovom“ ponad glave), uzdignute nekoć izvan grada na periferiji nekad najmoćnijeg carstva svijeta. Jedan od ta dva zločinca, Adamova „sina“, shvativši da je prah koji će se u prah vratiti, prihvatio je zrno (Krista); natopio je svoju zemaljsku narav kajanjem, pročistio „tlo“ ispovjedivši grijehe i obasjao ga suncem Kristova radosnog poziva na gozbu jedinstva u Kraljevstvu. Drugi zločinac ugušio se pod težinom vlastitog grijeha. Je li se to zbilo zbog iluzije o nekom površnom, sladunjavom instant milosrđu koje nimalo ne košta ili vrtlogu nasilja proizišlom iz autoidolatrije srdžbe i vlastitog utjerivanja (kvazi)pravde, sada je manje bitno. Biti kršćanin znači imati živi odnos s osobom Isusa Krista i njegovim srcem kojim teče i „arterijska“ i „venska“ krv. Rijeka milosrđa proistječe iz bolne rane, a kalež gorčine koji je On ispio prethodi kaležu našeg spasenja.

U svijetu (novih) medija vrijedi pravilo: ako ne progovaraš o sebi, drugi će to učiniti za (ili protiv?) tebe. Ono što se pri tome čini važnim jest: u vremenu naseljavanja, kultiviranja i civiliziranja a time i (nove) evangelizacije „osmog kontinenta“, u eri „sadržajnog marketinga“, u razdoblju u kojem nas naši biskupi (Da vaša Radost bude potpuna) pozivaju na „celebratio catehetica“ i svjedočku dimenziju malih vjerničkih krugova u susretu s licem drugoga, prepoznajemo li dovoljno nove medije kao „plakate“ proslavljenog Patnika, predvorje naroda, narteks kojim odzvanja Radosna vijest posredstvom naših portala, blogova, društvenih mreža (kao živih vjerničkih krugova)? Ako u svemu tome sadržaj jest proslavljeni Krist, onda smo mi tek njegovi magarci – mironosci, oni koji znaju da „est modus in rebus“. Ili kako to reče (filmski) Willoughby:

„Da bi postao detektiv (Božji, op. a.) potrebna ti je ljubav.

Kroz ljubav, naime, dolazi mir, a kroz mir dolazi razum.

Mržnja nikad ništa nije riješila. Smirenost jest i razum jest.

Pokušaj ovo.“

Danko Kovačević | Bitno.net

 


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 28. ožujka 2018.

Možda vam se svidi