film šutnja ispit savjesti

Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.  (sv. Pavao, Fil 1,21)

Crkva Kristova u svijetu danas prolazi kroz turbulentna vremena. Vremena puna proturječja i polariziranosti. Je li to nešto novo za Crkvu? Baš i ne. Tako je zapravo bilo oduvijek. Dva drevna obećanja koja nam je Uskrsli Gospodin dao nisu prekršena još od apostolskih vremena. Prvo je obećanje to da će On uvijek biti uz nas. (Mt 28). Drugo obećanje je da ćemo, kao Njegovi učenici, trpjeti progone i mučeništva (Mt 10, 16-32). Ova dva obećanja na neki način proizlaze iz same naravi Crkve; ona je, kao zaručnica vjerna svom Zaručniku i poslušna njegovu Velikom nalogu (Mt 28,19) relacijska, izlazeća, misijska stvarnost.

Ipak, čini se da su progoni i mučeništvo kršćana širom svijeta danas intenzivniji i rašireniji nego ikad, počevši od medijskih progona, zastrašivanja, prisila, zatvaranja pa sve do krvavog mučenja, umorstava i smaknuća. Demografsko istraživanje mučeništva institucije Gordon Conwell Theological Seminary zaključuje da je u protekla dva tisućljeća za Krista mučeništvo podnijelo 70 milijuna ljudi; u proteklih deset godina to je učinilo njih oko 900 tisuća. U protekloj godini broj ubijenih kršćana (zbog vjerskih razloga) prema navedenom istraživanju premašuje 90.000; preko 500 milijuna kršćana širom svijeta suočeno je s ozbiljnim posljedicama zbog svoje vjere (i djela).

S druge strane, Crkva je na čelu s papom Franjom u protekloj godini uložila goleme napore da u očitovanju svoje temeljne raspoznajne crte – navještaju Radosne vijesti u toj dolini suza ovoga svijeta – što snažnije odjekne poruka o milosrđu, čineći sve kako bi omogućila svakom čovjeku susret s Licem Milosrđa. Crkva današnjice neumorno naglašava kako će milosrđe uvijek biti veće od bilo kojeg grijeha i nitko ne može postaviti granice na Božju ljubav koja je uvijek spremna oprostiti. Milosrđe je sam temelj crkvenog života. Sama vjerodostojnost Crkve se očituje u tome kako pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav. Crkva ima beskrajnu želju iskazivati milosrđe.

Krajem protekle godine, u kontekst te polarizirane stvarnosti svijeta progona i Crkve koja kultivira milosrđe, ulazi najnoviji redateljski uradak Martina Scorsesea koji tematizira ove stvarnosti: Božju prisutnost i sućut, Kristovo lice, mučeništvo.

Ili, možda, njihovu odsutnost?

Riječ je, naravno, o filmu Šutnja. Filmu koji je predmet kontroverzi. Filmu koji je podigao golemu prašinu, izazvavši polarizirane reakcije (kršćanskih) gledatelja širom svijeta, iako je o njemu „šutjela“ većina kino dvorana širom svijeta. Slično je i u Hrvatskoj; film se prikazuje tek u nekolicini kino dvorana Lijepe naše, a uvršten je i u program Dana kršćanske kulture.

Šutnja je dugogodišnja Scorseseova čežnja, koju je, nakon četvrt stoljeća konačno uspio realizirati, uz veliki trud i odricanja. Mučio se s traženjem izvora financiranja, produkcije, distribucije; odrekao se redateljskog honorara a slično su učinili i glavni glumci (Andrew Garfield, Adam Driver, Liam Neeson radili su za „minimalac“).

Rezultat?

Što se tiče kinematografije, uistinu  se ne može poreći: Šutnja je rad majstora sedme umjetnosti; od filmskog dočaravanja same šutnje (tišine) u sinergiji onog fizičkog i onog metafizičkog, preko kreativnih kutova kadriranja pa sve do vizualno impresivne igre svjetla i tame, naročito u scenama interijera koliba, gdje Scorseseov chiaro-scuro gotovo da stvara dojam gledatelju da mu se pred očima nižu pokretne slike jednog Rembrandta, Rubensa, Caravaggia. Glumačke izvedbe su izvrsne, pogotovo sa strane japanske ekipe (napose Issei Ogata kao Inoue). Što se tiče komercijalnog uspjeha, on je izostao. Film (prema sadašnjim podacima) nije vratio uloženo. Koji su tome razlozi? Velikim dijelom činjenica da film nije ni rađen za komercijalni uspjeh; pomalo hermetičan, relativno dug (160 minuta) i velikim dijelom dijaloga na japanskom jeziku, pun prizora mučenja kršćana  (kapa dolje Scorseseu što se toga tiče). Vjerojatno su oni koji dobro znaju kako se ostvaruje profit ocijenili film neprobavljivim zalogajem za prosječnog kino posjetitelja na Zapadu. Je li razlog komercijalnom neuspjehu filma (izostanku adekvatne produkcijske, marketinške i distribucijske potpore Hollywooda) i činjenica da ga je režirao katolik (Scorsese), prema izuzetno cijenjenom istoimenom romanu katolika (Shusaku Endo) prema kojem su već rađene ekranizacije (filmovi Chinmoku iz 1971. i Os Olhos da Ásia iz 1996.) s radnjom koja tematizira život i krvava progonstva katolika u vremenu (17. st.) kada je Zapad još uvijek predominantno bio societas christiana? Prosudite sami.

Roman Šutnja, s druge strane bio je (i donekle još jest) komercijalni uspjeh. Kad je izišao 1966. prodan je u 800.000 primjeraka (što je ogroman uspjeh na japanskom tržištu), a njezin autor prozvan „japanskim Grahamom Greenom“, zbog sličnosti s tri desetljeća starijim Greenovim romanom The Power and the Glory; Enda su čak smatrali ozbiljnim kandidatom za Nobelovu nagradu za koju je nekoliko puta bio nominiran. Vjerujemo da će se većina onih koji su pogledali Scorseseov film, ili pročitali Endovu knjigu složiti da Šutnja u njihovoj nutrini odzvanja svojom izrazito provokativnom, aktualnom, složenom i nijansiranom problematikom, koja izaziva na ozbiljno promišljanje.

U čemu je, onda, problem?

U čemu je kontroverznost Šutnje?

Što u filmu (i knjizi) izaziva toliku „buku“ u nutrini onog koji ih „oslušne“?

O kojim pitanjima ljudske egzistencije (svjesno) i vlastite umjetničke vrijednosti, povijesne i teološke autentičnosti, dosljednosti i uravnoteženosti (nesvjesno) Šutnja „viče“?

1. Povijesna utemeljenost?

Filma „Šutnja“ vjerojatno ne bi bilo da Matin Scorsese nije svojedobno na jednom putovanju vlakom kroz Japan pročitao istoimeni roman Shusaku Endoa i ostao dirnut i zatečen. Endove knjige, s druge strane, vjerojatno ne bi bilo da Endo pri jednom posjetu muzeju u Nagasakiju nije nabasao na fumie (ploče s likom Krista koje su progonitelji u Japanu stavljali pod noge kršćanima tražeći da zgaze Kristov lik ako žele živjeti) i ostao dirnut i zatečen izlizanošću mjedene površine ovih ploča, koje su tako postale svjedok brojnosti gaženja onih koji torture progona nisu mogli podnijeti (u mjeri koja bi isključila gaženje Kristova lika), te i sam sebi priznavši da bi, iako predan katolik, bez sumnje, učinio isto u sličnim okolnostima.

Posljedica ovog iskustva bila je i Endova potraga po isusovačkim arhivima za podacima o povijesnom liku Cristóvãoa Ferreire (lik kojeg u filmu tumači L. Neeson). Ferreira je bio jedan u nizu isusovaca koji su nošeni nalogom Onog čije Ime nose krenuli do nakraj zemlje činiti Njegovim učenicima sve narode. Vijest o njegovoj apostaziji kao posljedici mučenja (dotad neviđeno okrutnom novootkrivenom metodom ana-tsurushi, korištenom isključivo kod kršćanskih pritvorenika; poznato još jednostavno kao jama ili fossa) 1633. godine šokirala je katoličku Europu.

U vrijeme kada je Endov roman raspirio obnovu interesa javnosti za lik i djelo Ferreire (šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća; uz roman, Endo je napisao i dramu Ogon no kuni, a jedan drugi autor, Nagayo Yoshiro, roman Seido no Kirisuto) Hubert Cieslik, poljski isusovac i povjesničar japanskog kršćanstva (The case of Cristovao Ferreira. The true story behind Endo Shusaku’s bestselling novel Silence, 1974.), proveo je istraživanje o stvarnom povijesnom liku Ferreire. Što se iz rezultata njegova rada može zaključiti?

Književni lik Ferreire u osnovnim crtama slijedi onaj stvarni povijesni. Međutim, primjećuje Cieslik, „roman nije pouzdana povijest“, a „autor je slobodan koristiti povijesni materijal kako se njemu osobno sviđa kako bi prenio svoje osobne ideje; on, također, može interpretirati povijesne izvore informacija i razuzdati svoju maštu“. U toj svojoj interpretaciji Endo, istini za volju, kreira lik Francisca Garrpea (glumi ga u filmu Adam Driver), ali propušta karakterizaciju nekoliko važnih povijesnih ličnosti mučenika koji su dali svoj život za Krista u potrazi za Ferreirom. U tri su navrata drugi misionari pokušali stupiti u kontakt s Ferreirom i nagovoriti ga da se odrekne svoje apostaze. Prvi u nizu bio je Marcelo Mastrilli; čim je stupio na japansku obalu uhićen je i podvrgnut mukama; 17. listopada 1637., nakon tri dana muka, progonitelji su ga izvukli iz jame i odrubili mi glavu. Potom je uslijedio pokušaj Pedra Kibea; negdje oko 1638. On, Giovanni Battista Porro, Martinho Shikimi i još dvojica franjevačkih redovnika uhićeni su i podvrgnuti mukama. Franjevci su mučeni u vatri na kolcima, a tri isusovca u jami. Porro i Shikimi nisu izdržali muke te su apostazirali, dok su ustrajnog Kibea na kraju morali ubiti (neki izvori kažu da je upotrijebljeno koplje, drugi mač, treći spominju užareni metal, a četvrti vađenje utrobe). Prethodno su bili suočeni sa sudom čiji je posebni član bio upravo Ferreira, sa zadatkom da ih nagovori na apostaziju; povijesni izvori spominju gorljivo Kibeovo obraćanje Ferreiri sa suprotnom intencijom – da ga privoli na odbacivanje apostazije.

Treći koji je pokušao obratiti Ferreiru bio je isusovac Antonio Rubino. Krenuo je s povećom skupinom suradnika; shvativši da će ih tako brojne biti lakše otkriti podijelio je ljudstvo u dvije skupine. Zajedno s četvoricom svećenika (prva Rubinova skupina) Rubino se uputio  u Japan 5. srpnja 1642.; po dolasku su uhićeni, odvedeni u Nagasaki u pritvor da bi ih iduće godine 16. ožujka progonitelji podvrgli mukama na smrt u jami, a potom odrubljivanju glava. Druga Rubinova skupina, u sastavu četvorice isusovaca – Pedro Maquez, Alfonso Arroyo, Francisco Cassola, Giuseppe Chiara – te još šestorice drugova su također smjesta uhićeni pri dolasku u Oshimu. Ferreira je služio kao prevoditelj na njihovu suđenju, nakon kojeg su osuđeni na smrt u jami. Tamo su svi apostazirali, nakon čega su odvedeni u doživotni pritvor.

Upravo je Giuseppe Chiara poslužio kao predložak za književni i filmski lik protagonista u priči, Sebastiana Rodriguesa (filmska uloga Andrewa Garfielda). Chiarin nadgrobni spomenik nalazi se danas u kutu jedne katoličke crkve u Chofuu, gradu na zapadnoj strani tokijskog metropolisa. Gaetano Compri, salezijanac koji upravlja muzejom u neposrednoj blizini te lokacije, posjetivši nedavno Chiarino rodno mjesto na Siciliji, ostao je iznenađen činjenicom da mještani Chiaru časte kao mučenika. Književni i filmski lik Rodriguesa, iako utemeljen na Chiari, s obzirom na nedostatak detaljnijih povijesnih podataka, predmet je umjetničke interpretacije romanopisca Endoa i reinterpretacije redatelja Scorsesea.

2. (Ne)vjernost književnom predlošku?

Što se tiče Ferreire, isusovac J. F Schutte koji je istraživao pitanje konačnog obraćenja pred kraj života, sklon je na temelju povijesnih izvora mišljenju da su izvještaji koji govore u prilogu Ferreirinom konačnom obraćenju i mučeništvu vjerodostojni. Književnik Endo o tome ne daje naznake u svom romanu; no filmaš Scorsese (koji se, mora se priznati, velikim dijelom vjerno drži književnog predloška, uz dirljiv prikaz muka razapetih, pritvorenih i mučenih kršćana) interpretira u ovom segmentu povijesne izvore i književni predložak na sebi svojstven način i daje naznake u filmu da Ferreira, iako otpadnik od vjere i službenik šogunata, u srcu, privatno, gaji katoličku vjeru.

Scorsese isto čini i s likom Rodriguesa, kada u završnoj sceni kremacije tijela prikazuje maleno raspelo skriveno među dlanovima pokojnika, promijenivši tako potpuno viziju samog Endoa. Scorseseovi protagonisti postaju tako, apologete nekakvog privatnog kršćanstva; izvana konformističkog, iznutra devocionalističkog, u suprotnosti sa spomenutom misijskom, izlazećom naravi Crkve. Možda najveći problem kod ekranizacije Endova (pa i bilo kojeg relevantnog) književnog djela je poteškoća prijenosa delikatnih književnih postupaka na filmski izričaj; okosnica knjige, Rodriguesov bogati nutarnji monolog iz perspektive alter Christusa u kojem se možda više nego u ičemu drugom očituje njegova isusovačka formacija i duhovnost, u samom filmu je fragmentirana, okrnjena; gledatelju koji nije čitao knjigu veći dio tog književnog monologa filmski izraženog slikom promaći će unatoč širom otvorenim očima.

3. Šuti li Bog?

Tema Rodriguesova monologa u želji da nasljeduje Krista i pokušaja da s Kristom uspostavi dijalog i čuje njegov glas, uputu, volju, dovodi nas do ključnog zapleta knjige i filma, i prvog od tri velika pitanja koja Endo i Scorsese postavljaju i problematiziraju. Iako su svojedobno Endo i oni njemu bliski tvrdili i danas tvrde (Makoto Fujimura, suvremeni katolički umjetnik i autor knjige Silence and beauty: hidden faith born of suffering, 2016.) da knjiga ne govori o Božjoj šutnji nego o Božjem govoru unutar šutnje i patnje, onome koji pročita knjigu ne može u oči ne upasti doslovni upit u tekstu: Šuti li Bog?

Je li Bog nijem pred našim problemima, upitima, nedoumicama, krizama? Zašto nam (ne) odgovara svakodnevno i u svim životnim situacijama? Znači li to da Ga uopće nema, da ne postoji? Tražiti i nalaziti Boga u svemu sastavni je dio isusovačke duhovnosti. Jedan od savjetnika Scorsesea na filmskom setu, isusovac James Martin smatra da je ključ za lakše razumijevanje ove problematike i ponašanja filmskog protagonista Rodriguesa (koji na trenutke gotovo pa opsesivno osluškuje vlastitu nutrinu i svijet oko sebe ne bi li čuo Gospodina) upravo isusovačka formacija i egzistencija vezana uz osobu Isusa, traženje Njegove volje i vjernost Njegovim uputama u svim životnim situacijama. Martin stoga daje interesantnu interpretaciju pitanja Božje šutnje u Šutnji: pitanje Božje šutnje je zapravo pitanje autentičnosti nutarnjeg glasa savjesti i njegove vjerodostojnosti; čujemo li u tom glasu Kristov glas, vlastiti glas ili glas nekog (nečeg) trećeg (usuđujemo se ovdje proširiti tu misao): napasnika, oca laži koji je izgubio osobnost u onoj relacijskoj dimenziji prema Bogu stvoritelju i kao djelitelj (diabolos) ruši tu relacionalnost čovjeka prema Bogu (Kristu), tom Licu Milosrđa za čijom prisutnošću Rodrigues (čitaj: Endo, Scorsese) čezne? Upravo je vrhunac zapleta knjige i filma poslušnost mladog isusovca (kršćanina) glasu koji čuje. Čiji je to glas?

4. Zašto patnja u svijetu?

Potreba da se Bog očituje, makar glasom, sa sobom nosi drugo veliko pitanje s kojim se u potrazi za živim Bogom suočava čovjek svih vremena i podneblja; pitanje patnje. Ljudi obično traže Boga onda kada u životu osjete patnju, bilo da osobno prolaze kroz teškoće, bilo da se radi o drugim ljudima do kojih im je stalo. I tako opet dolazimo do srži; do teodicejskog pitanja: može li sveznajući, dobri i svemoćni Bog dopustiti patnju? Pitanja o šutljivom (odsutnom) Bogu i njegovu dopuštanju patnje stvorenja svode se opet na jedno temeljno pitanje koje mnogi postavljaju: Ima li Boga? Rodrigues doživljava nesnošljivim patnju skromnih, jednostavnih, dobrih japanskih seljaka, pa makar to bilo za Krista; u njihovoj ionako bijednoj egzistenciji (kakvom je on vidi), zar još da trpe progone, mučenja, umorstvo?

5. Kako inkulturirati kršćanstvo?

Treće veliko pitanje (ili drugo, ako uzmemo u obzir da pitanje šutnje i patnje nose u temelju pitanje opstojnosti Božje) koje Šutnja postavlja je pitanje inkulturacije kršćanstva. Riječ je o vječno aktualnom pitanju, bilo da se radi o kulturama koje se prvi put susreću s navještajem Radosne vijesti, bilo onima koje su s vremenom „apostazirale“ i potrebne su nove evangelizacije (veliki dio Zapada).

Što se tiče japanskog naroda, koji je nekoć sveti Franjo Ksaverski u svojim pismima, po pitanju potencijala prijemčivosti Radosne vijesti na Dalekom istoku procijenio „najboljim narodom koji smo do sada sreli“, samo 1% ih je danas kršćanske vjeroispovijesti.

Progoni od strane Tokugawa šogunata u 17. st. kojih je Šutnja tek maleni fragment, umjetnički interpretiran, učinili su svoje. Oni kršćani koji su progone preživjeli, bili primorani napustiti sva izvanjska očitovanja svoje vjere i preuzeti krinku budizma i šintoizma. Povijest ih poznaje kao Kakure Kirishitan (skriveni kršćani). Nekih 250 godina kasnije, 1873. godine, nakon legaliziranja kršćanstva u Japanu, većina njihovih potomaka su se otkrila javnosti i pod vodstvom francuskih misionara vratila pod okrilje Rimokatoličke Crkve; činjenicu da je dva i pol stoljeća kršćanstvo (pre)živjelo „u ilegali“ sa specifično razrađenom hijerarhijom, kultom i tradicijom, ondašnji papa Pio IX. nazvao je čudom. Ali mnogi su ostali bez doticaja s misionarima i zadržali su svoju tradiciju koja se u dva i pol stoljeća izmiješala sa šintoizmom, budizmom i konfucijanizmom uz karakteristike politeizma, ritualizma, štovanja predaka i „sadašnjeg dobitka“ (životni dobitak percipira se imanentno, unutar granica ovog svijeta, bez oslanjanja na transcendenciju; moli se za sigurnost obitelji i doma, slobodu od bolesti i prirodnih katastrofa, obilne žetve i ulov, te uspjeh u poslu). Povijest ih poznaje kao Hanare Kirishitan (odvojeni kršćani). Ivan Pavao II. je prilikom svog posjeta Nagasakiju 1981. godine krstio nekoliko mladih pripadnika obitelji odvojenih kršćana.

No, je li Japan, uistinu „močvara u kojoj stablo kršćanstva ne može opstati? To je pitanje koje Endo i Scorsese problematiziraju (posebice kroz književni i filmski lik Ferreire i Inouea i njihove dijaloge s Rodriguesom), uz tri temeljna naglaska: problem mentaliteta religiozne imanencije predominantnih japanskih religijskih sustava (šintoizam, budizam, konfucijanizam imaju bitno drukčije poimanje transcendencije od kršćanstva), problem povezanosti vjere i političko-ekonomskog establishmenta (šogunat je kršćanstvo gledao kao eksponent prijetnje političkog i ekonomskog ekspanzionizma Portugala, Španjolske i drugih europskih zemalja) i percepcije naravi Svetog i Lijepog.

Naime, Endo u svom romanu o Isusovu životu (A life of Jesus) i njegov (jedan od) suvremenih tumača, spomenuti Fujimura (Silence and beauty) naglašavaju kontrast između (kako oni to vide) zapadnjačkog paternalističkog poimanja božanske naravi (Otac) i istočnjačkog (japanskog) maternalističkog; prema njima, upravo („zapadnjačka“) vizija Boga kao (strogog) Oca je odbojna japanskoj kulturi (navodno) sklonoj traženju materinske sućuti u božanskome,  i predstavlja jedan od bitnih razloga zašto su kršćani u Japanu danas malobrojni. (Navodni) kontrast zapadnjačkog i istočnjačkog poimanja Lijepog i Svetog (kako to vide Endo, Fujimura i Scorsese) dramatiziran je kroz lik blagoglagoljivog, apologetski nastrojenog Rodriguesa; njegove (književno i filmski interpretirane) vizije mučeništva kao trijumfalne stvarnosti nasuprot onome što susreće u stvarnosti na japanskom tlu (umiranje u mukama neuglednih i bijednih siromaha u tišini neznatnosti i „šutnji“ prirode, ljudi, anđela, Boga) prema Fujimuri, trebali bi nas dovesti do spoznaje da se za Japance  Lijepo i Sveto očituju u slomljenosti, u patnji (cvijet je najljepši u trenutku kada otpada s grane); susret s takvim očitovanjem  Lijepog i Svetog iziskuje šutnju.

Fujimura primjećuje da Endo svojim romanom povlači paralelu između Nagasakija (Japana) 17. stoljeća (stratište japanskih kršćana, prouzrokovano imperijalističkom težnjom Zapada) i Nagasakija (Japana) 20. stoljeća (stratište svih Japanaca u teroru atomskog naoružanja, prouzrokovano imperijalističkom težnjom Zapada). U njima Fujimura prepoznaje preteče trećeg stratišta, onog globalne kulture, u New Yorku 2011. (stratište zapadnjaka, prouzrokovano imperijalističkom težnjom Zapada koja mu se obila o glavu). Sva tri stratišta, očitovanja Lijepog i Svetog u slomljenosti i patnji su svojevrstan Ground Zero, koji nas poziva da pronađemo taj „Ground Zero“ u vlastitom životu – trenutak i mjesto kada nam se u životu dogodila nagla promjena svijesti i poimanja vlastite egzistencije zbog „iskustva razarajuće tragedije koja vodi u žalovanje“ (u šutnji). Drugim riječima, iz kršćanske perspektive, riječ je o iskustvu Velike subote. Ako bi se roman i film Šutnja mogli opisati jednom jednostavnom rečenicom, onda bi to bilo to: govor o iskustvu Velike subote.

6. Loša teologija? 

Endo (i Scorsese) postavljaju važna pitanja. Dovode u pitanje Božju prisutnost, tj. opstojnost (šutnja), odgovor i njegovu razumljivost (inkulturacija), Božju sućut (patnja). A potom nude (vlastite) odgovore. Progovaraju o Bogu. Time, automatski, podlažu taj svoj govor o Bogu mogućnosti (konstruktivne, dobronamjerne) kritike (dakle, ne napadanja, nego razlučivanja rečenog). Potreba takvog razlučivanja (umjetnički) izrečenog kroz medij romana i filma još je veća kada je riječ o cijenjenim, uspješnim umjetnicima koji su privukli pažnju čitavog svijeta. S velikom moći dolazi i velika odgovornost.

Kršćanstvo je religija Objave (osoba Isusa Krista); ono je susret s Objavom (osoba Isusa Krista), vjera u tu Objavu (osoba Isusa Krista) i življenje (djela) u, sa, i po toj Objavi (osobi Isusa Krista). Stoga je lako zaključiti da, ako bi netko želio biti istinski umjetnik i prema riječima Ivana Pavla II. u Pismu umjetnicima odgovoriti na poziv „prodiranja kreativnom intuicijom u otajstvo utjelovljenoga Boga koji potpuno otkriva čovjeka njemu samomu, a time  i istodobno u otajstvo čovjeka“ treba susresti Krista, (po)vjerovati Mu, predati Mu se u cijelosti i trsiti se čitavu svoju egzistenciju, sav život i djela oblikovati i činiti u, sa i po Kristu. Mogu li životopisi redatelja Scorsesea i njegovih glavnih glumački protagonista Garfielda i Neesona, pa čak i samog Endoa posvjedočiti da je riječ o osobama koje su po tom pitanju vjerodostojne? Prosudite sami.

Problem u govoru o Bogu (teologija) nastaje onda kada on prestaje biti govor o Bogu onako kako je On sam o sebi govorio (u osobi Isusa Krista), nego pretežito naš vlastiti govor o Bogu, naša osobna promišljanja i iskustva, problemi i preokupacije, ili još gore: njihovo projiciranje u „usta Božja“, distorzija Božjeg vlastitog govora o sebi, fragmentacija i osobna interpretacija autentične teologije. Umjetnost tako postaje apologija vlastitih konflikata i egzistencijalnih kontradiktornosti a ne prodiranje u otajstvo Boga i čovjeka po Bogočovjeku. Samo umjetničko djelo postaje idol samoštovanja (kvazi)umjetnika.

Posljedice ovako neprilagođenog unošenja autobiografskih elemenata u roman ili film koji se bavi teologijom rezultira dodatnim problemima.

U svome govoru o šutnji (Božjoj) kod Endoa i Scorsesea javlja se određena dvoznačnost (višeznačnost). Kad je egzistencija nekog umjetnika dvoznačna, konfliktna, to se često očituje i (umjetničkim) likovima koje kreira. Primjerice, u ključnom trenutku priče Rodrigues čuje nutarnji glas koji mu nalaže da zgazi Kristov lik. Govori li to Krist? Ako je tako, kako protumačiti oglašavanje pijetla neposredno nakon čina gaženja? Govori li sam Rodrigues čija karakterizacija do tog odsutnog trenutka sugerira kristolikost (ili barem namjeru suobličenja Kristu). Ili ipak netko treći? Trebamo li u tom kontekstu (ako je Rodrigues „alter Christus“) shvatiti i lik Ferreire kao dijaboličan, a njegovu opasku, tj. sugestiju Ferreire da bi sami Krist apostazirao da spasi živote mukama podvrgnutih kao đavolsko napastovanje?

Treba li smatrati autentičnim tumačenje ove situacije onako kako je tumači spomenuti Scorseseov savjetnik isusovac Martin koji sugerira da je Rodrigues, uvjeren da je čuo Kristov glas, u poniznosti i u skladu s ignacijanskim vježbama učinio sebe „beskorisnom budalom za Krista“ kako bi Mu bio što bliže, jer je i sam Krist nekoć smatran takvim? Zar trebamo, u skladu s tim, susljedni Rodriguesov (i Ferreirin) život u apostaziji (redovito obredno gaženje fumiea, prokazivanje kršćana, pisanje djela protiv kršćanskog nauka) smatrati svojevrsnim mučeništvom?

Na ove dileme nadovezuje se i problematika redukcionizma, mentalitet oskudnosti koji je zapravo indikator  ili neautentičnosti vjere u Krista i istinskog života u zajedništvu s Njime ili svjesnog reduciranja umjetničkog izraza vlastitog kršćanskog iskustva. A to opet znači da je riječ o neiskrenoj, neautentičnoj umjetnosti. Kod govora o patnji, stječe se dojam da je za Endoa/Scorsesea patnja jedini habitus kršćanske egzistencije čiji se horizont ne proteže dalje od ovoga svijeta, tj. smrti. Ucjena (dilema) s kojom se Rodrigues susreće (osobna apostaza ili smrt nekog drugog) postavlja upit: je li kršćanin uistinu trebao ostati živ pod svaku cijenu? Pa makar bio posljednji svećenik na slobodi u Japanu (dilema koja je proganjala Rodriguesa prije nego li je uhićen)? U čijim je rukama istinski život kršćanina? Završava li sve smrću? Što je s providnošću Božjom, vjerom u njegovu Riječ? Zar je sv. Pavao bio u zabludi kad je rekao da je Krist život, a smrt dobitak? Problem redukcionizma se očituje i kod prikaza teškoća inkulturacije; ona je, čini se, svedena na nadmudrivanje, sofizam suprotstavljenih učitelja (Inoue, Prevoditelj, Ferreira nasuprot Rodriguesu)? Zar je inkulturacija samo u nadjačavanju naučavanja? I Endo i Scorsese suvremenici su Pavla VI. i njegove lucidne primjedbe da svijet ne treba učitelje (evanđelja) nego svjedoke (evanđelja), a učitelji su vjerodostojni samo ako su svjedoci (martyria).

Autoreferencijalnost, dvoznačnost, redukcionizam umjetničke teologije Šutnje čini se da rezultiraju i problemom karakterizacijske nedosljednosti. Projiciranje vlastitih konflikata u književnog i filmskog protagonista može ga učiniti neuvjerljivim. Zar uistinu trebamo povjerovati da su obučeni teolozi, prokušani isusovci kao što su bili Ferreira i (u svojoj mjeri ) Chiara (tj. njegov filmski pandan Rodrigues) imali toliko nedoumica oko pitanja Božje šutnje, patnje u svijetu ili da im je nedostajalo trezvenosti oko složenosti izazova inkulturacije? Detalji oko stvarnih povijesnih okolnosti Ferreirine i Chiarine apostazije i stanja njihove nutrine poznati su (zasad) samo Gospodaru povijesti, Onome čije su Ime nekoć po vokaciji nosili.

„Šutnja“ – šansa za ovu korizmu

Kako odgovoriti na pitanja koja Endo i Scorsese postavljaju?

Odgovor je, u konačnici, samo jedan.

S jedne strane potpuno jednostavan, a s druge beskrajno dubok i nedokučiv u svojoj otajstvenosti.

Uzet ćemo u obzir da je ovdje riječ o osvrtu na vizualnu umjetnost pokretnih slika, kao odgovor ponudit ćemo jednu filmsku sliku. Iz jednog drugog filma koji se bavi istim pitanjima kao i Šutnja. Slika je to onog Lica za kojim čezne i koje traži Rodrigues, a njegovim posredovanjem i Endo i Scorsese.

Lice je to sućuti. Lice Milosrđa.

 

Duša autentične teologije (Božjeg govora o sebi) je Sveto pismo.

Što se tiče Božje šutnje, u kontekstu tekstova Iz 53, Iv 3, i Rim 8 i gledajući u prizor pred nama, uz zrnce vjere, može li netko mirne savjesti reći da (je) Bog šuti(o)? Ako i imamo dojam da Bog šuti, možda je to zato što je On sve već rekao. Objava, očitovanje, govor Božji dovršen je životom, smrću i uskrsnućem Isusa Krista. On je punina Objave, punina Božjeg govora. I sami Krist je Ocu na križu uputio vapaj, molbu da se očituje, da progovori, da učini nešto (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?).

Benedikt XVI. u knjizi Isus iz Nazareta prepoznaje u tom kriku kolektivnu osobnost Isusa Krista; On Glava Tijela (Crkve) u ime Tijela i svih njegovih udova (nas) upućuje taj krik, taj upit Ocu: Bože, Oče, zašto si nijem na patnju pravednika? Krist je u tom trenutku, postavši i sam grijehom za nas, došao do, slikovito rečeno, tolike udaljenosti od Oca da ga više nije „čuo“, nije „osjećao“ Očevu prisutnost. Ali u vjeri, izvršio je Očevu volju i ušao u smrt, predavši se Ocu. Kad se našao na sudištu ovoga svijeta, Krist je pred svojim istražiteljima i sucima šutio. Za njega su govorila njegova djela. Njegovo svjedočanstvo.

U onoj mjeri u kojoj ostajemo u kontaktu s Njim, u sakramentima, u Riječi, vjerom, nadom, djelima ljubavi i otvoreni poticajima Duha, čut ćemo njegov glas. I bit ćemo odjek te objave. Vera i djela. Bog nam je dao slobodu; ako nam se i čini da „šuti“, možda je to zato što nam je dano da po Njemu, s Njim i u Njemu mi progovaramo. A možda smo previše oglušili da Ga čujemo; usalili svoja srca, otupili u grijehu, previše se udaljili? Možda živimo ovaj trenutak Kristova vapaja ostavljenosti na Križu, a pozvani smo iz njega izići (i dano nam je) jer je Krist umro da bismo mi mogli čuti Boga? Zar naša udaljenost od Boga nije, stoga, pljuska Kristu? Je li Rodriguesov život (kao što Endo i Scorsese kroz taj lik filmski i literarno promišljaju i sugeriraju) zarobljen u tom trenutku? Je li život autora Šutnje zarobljen u tom trenutku? Jedan je izlaz. Umrijeti sebi. U vjeri.

Što se tiče Božje patnje, u kontekstu gore navedenih svetopisamskih tekstova i gledajući u prizor pred nama, uz zrnce vjere, može li netko mirne savjesti prigovoriti Bogu za patnju u svijetu, u vlastitom životu i životu onih koje ljubimo? Na direktni upit: „zašto patnja?“ sve što čovjek iskreno odgovoriti može jest: Ne znam, to je otajstvo i pokazati na Onoga koji je patio s nama i za nas, patio daleko više nego će itko od nas ikad biti u stanju. I upravo tu se očituje njegovo milosrđe. On jest Milosrđe, misericordia. Zar može postojati većeg milosrđa i sućuti od Presvetog Srca koje u sebi nosi hipostatsko sjedinjenje dviju naravi: ljudske i božanske?

Na naš upit Bogu zašto patnja, Bog je iz ljubavi, poštivajući našu slobodu, odgovorio tako da je poslao svoga Sina da pati s nama. Takva sućut, takvo milosrđe je nenadmašivo. C. S. Lewis u svojoj knjizi Problem boli lucidno primjećuje kako „ljubaznost ne brine o tome hoće li njezin objekt postati dobrim ili lošim; samo joj je stalo da ga oslobodi patnje. Ljubav, s druge strane, bi radije gledala ljubljene u patnji nego sretne u prijezira vrijednom i otuđujućem modusu egzistencije. Čini se, stoga, kako Rodrigues za one koji pate osjeća ljubaznost a ne istinsku ljubav.

Bi li Krist, kako to kaže lik Ferreire, uistinu i sam apostazirao samo da spasi mučene od smrti u jami (makar oni u njega ne vjerovali, ili pod teretom muka verbalno izrekli odricanje od Krista)? Ne, Krist bi sišao u jamu i umro zajedno s njima. Krist nije sišao s križa, a mogao je. Krist je došao da nas oslobodi od smrti, ali prvo moramo izdržati iskušenja i s Njime umrijeti, izgubiti život poradi Njega, da bismo dobili krunu života (vječnog). Krist je po tom pitanju jasan (Mt 10, 28-33; 16, 24-25; Otk 2,10). Nismo sami, nismo napušteni. Muke pravednika su muke Krista. Tradicija Crkve poznaje iskustvo Quo vadis; no, za razliku od Petra (i Pavla) koji su u svom biću dopunili što nedostaje mukama Kristovim, za Tijelo Njegovo, za Crkvu, protagonisti Šutnje nisu. Nošen tim iskustvom Pavao (i svaki istinski mučenik kroz povijest) može uskliknuti: Meni je živjeti Krist, a smrt dobitak! Bježe li autori Šutnje u svojim umjetničkim likovima od smrti?

Što se tiče inkulturacije kršćanstva u Japanu, nije li upravo Krist, milosrdni patnik, polazište za susret sa sućutnom dimenzijom Božje ljubavi? Zar nije Krist na križu referentna točka za odbacivanje stereotipa o Bogu kao strogom Ocu? Maternalistička dimenzija Božje ljubavi za kojom Japanci (prema Endou i Fujimuri) čeznu u svom štovanju Lijepog i Svetog kao slomljenog u šutnji prisutna je na križu i pod njim; u osobi One kojoj je mač boli probo dušu dok je u rukama držala mrtvo tijelo božanskog Sina. Uostalom, zar svjedočanstvo tome nije štovanje Majke Božje u Akiti?

Problem dominacije imanencije u religioznosti nije nešto s čime se Crkva nije već susretala; nije li japanski Dainichi (Veliko Sunce) dovoljno nalik Sol Invictusu (Nepobjedivo Sunce) koje su štovali rimski carevi, među njima i možda najveći progonitelj kršćanske antike, Dioklecijan? Ipak, Krist, Mlado Sunce s visine, podjednako „silazi“ niz obronke i planine Olimpa i planine Fuji i sedam rimskih brežuljaka, gdje se poprilično uspješno inkulturirao. Zar otajstvo Utjelovljenja i Uzašašća nije pogodna referentna točka za govor o „prekrasnom, uzvišenom čovjeku, Bogu koji ima istu vrstu egzistencije kao i čovjek“ (tako Endo u romanu opisuje japansku sliku Boga)? Što se tiče odnosa kršćanstva i političkih i ekonomskih interesa, ostaje izazov vjerodostojnosti misionara (svjedoci, a ne mudraci) i potrebi da se iznađe odgovarajući linguaggio koji će jasno prenijeti evanđeoski nauk: „Podajte caru, carevo a Bogu Božje“ (Mt 22,21).

Šutnja nas zatiče u vremenu korizme. Vremenu u kojem smo pozvani na dublji odnos s Kristom. Pozvani smo na šutnju, odricanja (iskustvo patnje) i svojevrsno dublje „inkulturiranje“ evanđelja u našu svakodnevicu – nove navike, novi odnosi, nova djela.

Korizma je vrijeme iskušenja. I to je jedna od dominantnih tema kojima se Šutnja bavi: čitajući knjigu (donekle i gledajući film), kroz  sveprisutnu atmosferu šutnje i tišine, pomalo se razabire i taj motiv – Rodrigues, kao alter Christus prolazi kroz iskustvo kušnje u pustinji (Mt 4, 1 -11). U svjetlu Kristovih odgovora napasniku u pustinji, nalazimo odgovore na Rodriguesovo iskušenje i priliku da propitamo vlastitu savjest.

Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Alfred Delp, njemački isusovac kojeg su nacisti pogubili nakon što se odbio odreći svoga reda (svoje vjere i djela u borbi protiv nacizma i sila koje su iza njega stale), reče jednom: Kruh je važan, sloboda važnija, no najvažnija je neprekidna vjernost i nikada izdano štovanje. Rodrigues (a čini se i umjetnički tvorci koji kroz njega progovaraju), isusovac, kao da ne poznaje već spomenute Isusove riječi – Mt 10, 28-33; 16, 24-25; Otk 2,10 .

Vjeruje li jedan isusovac u uskrsnuće i život; u činjenicu da je za kršćanina (pa i onog koji je zanijekao Krista) Krist život, a smrt dobitak? Potrebno je kamena ljudska srca pretvoriti u kruh kvascem Riječi Božje, kruh koji se razdaje i nadvladati napast shvaćanja ovozemaljskog života kao najviše vrijednosti. Ima važnijih stvari od ostanka na životu. O situaciji u kojoj je netko kušan odreći se vjere kako drugi (pa i nevjernici) ne bi patili i umrli pisao je i sveti Augustin. On se ne slaže s „Rodriguesom“. Umrijeti kao mučenik ili ostati „živ“ i podnijeti obeščašćenje (nagaziti Kristov lik, na fumie i u svojoj jutrini, nutrini alter Christusa)? Kako odgovoriti na tu dilemu? Marija Goretti i Drinske mučenice, između tolikih ostalih svetaca, znaju odgovor. Ivana Orleanska također je ponudila odgovor: „Radije bih umrla nego učinila nešto što znam da je grijeh ili protivno Božjoj volji.“ Kardinal Newman je na sličnoj liniji kada kaže: „Katolička Crkva smatra da je bolje da Sunce i Mjesec padnu s nebesa, da Zemlja propadne i da milijuni koji žive na njoj umru od gladi u najekstremnijoj agoniji, barem što se tiče vremenitih muka, nego da jedna duša počini jedan laki grijeh.“

Znači li ovo da Bog manje voli, da je manje milosrdan prema onima koji su ga zanijekali, prema nama, običnim grešnicima, prema Scorseseu? Naravno da ne. Ali grijeh ima svoje posljedice. Udaljavanje od Boga. „Gluhoću“ za Njegovu riječ. Petar je zanijekao Krista više puta. Je li ga Krist manje volio? Ne. Ali da bi Petar postao kamen na kojem je Crkva sagrađena, bilo je potrebno da on iskaže milosrđe na način na koji je to učinio Onaj koji je njemu iskazao milosrđe. Petar je,naime, umro. Na križu.

Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega.

Rodrigues (u romanu) upućuje Bogu vapaj: „Gospodine, trebao bi već jednom prekinuti šutnju; sad je vrijeme za to. Ne smiješ više šutjeti. Dokaži da si ti pravda, da si dobrota, da si ljubav. Moraš nešto reći da bi svijetu pokazao da si ti onaj koji je uzvišen.“

Gospodin je dokazao da je uzvišen. Tako što se ponizio, spustio odzogor, ušao u kenozu. Ali ne kako napasnik od njega traži (skočiti s Hrama da ga anđeli uhvate ili sići s križa na kome je raspet), nego, primjećuje Ratzinger, tako što je “skočio u ponor smrti, u noć napuštenosti, u prepuštenost bespomoćnog“.

Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi.

Dolazimo do vrhunca zapleta, do hamartie protagonista šutnje Rodriguesa. On se poklonio svome napasniku, a zauzvrat omogućio oslobađanje drugih od muka, od patnje (barem privremeno, s obzirom na narav ovoga svijeta). Je li ovakav čin opravdan? Treba li Rodriguesov čin i život u zatočeništvu koji je uslijedio  smatrati herojskim činom nekog tko podnosi nutarnje mučeništvo? Problem koji se ovdje javlja je u tome što, kako nauk Crkve kaže (KKC 1753), „dobra nakana ne čini ispravnim neuredan čin“. Nijekanje Krista jest neuredan čin.

Je li Rodrigues taj čin učinio punim pristankom i htijenjem svog uma, srca i duše ili je samo njegovo koljeno i stopalo učinilo čin obeščašćenja. Je li to bila tek obična formalnost bez potrebe nutarnjeg pristanka, kako su to prezentirali njegovi progonitelji? Isto bismo pitanje mogli postaviti tolikim mučenicima poganskog Rima od kojih se tražilo da naprave tek mali pokret lakta i zapešća, uzmu među prste zrno tamjana i pospu ga po poganskom žrtveniku. Ali oni nisu to napravili. Obredna radnja je škakljiva stvar; ona zahvaća čitavog čovjeka, i tijelo i dušu, jer čovjek je nedjeljiva cjelina. Uostalom, što bi bilo da je sami Krist tek „formalno“ malo prignuo jedno koljeno pred svojim napasnikom u pustinji? Bio bi to mali korak za (Bogo)čovjeka, a velika katastrofa za čovječanstvo. Ali Krist to nije napravio.

Je li Rodrigues učinio svoj čin u punoj slobodi? Nije. I to mu umanjuje donekle odgovornost. Je li uistinu bio uvjeren da čuje Kristov glas koji mu nalaže da obeščasti Krista? Čak i da jest, Rodrigues je potom proveo desetljeća u kojima je, u određenim vremenskim intervalima, ponavljao isti obred, prokazivao kršćane, pisao djela protiv kršćanske vjere. Kod ovog momenta se bitno razilaze Endova i Scorseseova vizija Rodriguesa (i Ferreire). Filmski Rodrigues i Ferreira (suptilno se indicira) nakon apostazije su prikriveni kršćani. Endo, je po svemu sudeći, htio staviti naglasak na nešto drugo: loš moralni čin, grijeh, sa sobom nosi negativne posljedice: degradaciju moralnosti, kreposti, svetosti.

Korizmeno vrijeme je priprava za Pashalno otajstvo. Već smo ranije napomenuli da je Šutnja govor o iskustvu Velike subote. Ali, Pashalno otajstvo ne sastoji se samo od Velike subote. I ovdje je uočljiv svojevrstan redukcionizam kršćanskog iskustva. Anna Maria Vissani u knjizi Vazmeni identitet primjećuje kako naš život treba biti konstantno promišljanje, oblikovanje i očitovanje ovog identiteta. A vazmeni identitet uključuje cijelo vazmeno trodnevlje. Kršćani su ljudi i Velikog četvrtka i Velikog petka i, najvažnije, Uskrsne nedjelje, a ne samo Velike subote. Ta činjenica kao da izmiče kršćanskoj viziji Endoa i Scorsesea (ili je zanemaruju). Kršćanski život nije samo patnja, izgubljenost, iščekivanje, nepoznanica. Te su stvarnosti prihvatljive i podnošljive upravo zato što imamo iskustvo zajedništva gozbene ljubavi s Njim (Veliki četvrtak), što sudjelujemo svim svojim bićem u žrtvenoj dimenziji predanja te gozbe (Veliki petak) spremni umrijeti s Kristom, da bi iskusili Radost Uskrsne nedjelje. Upravo je radost jedna od temeljnih oznaka autentičnost kršćanske egzistencije, autentičnosti Božje prisutnosti. Gdje je ta radost u Šutnji?

Pashalnim otajstvom ne završava put kršćanina. Mi zapravo živimo u postpashalnom vremenu. Crkva se rađa i živi u postuskrsnom vremenu. Kršćanin stoga vjeruje da je svaka patnja, kušnja i „šutnja“ Božja privremena i nadvladiva jer imamo Branitelja, Duha Istine.

Tu se, čini se, nalazi odgovor Scorseseovu propitivanju (kroz lik Kichijira):

„Gdje je mjesto za slabiće u svijetu u kojem živimo? Zašto nisam rođen/a u vrijeme kada nije bilo progona? Tada bih bio/bila velik kršćanin… ispravan život mora imati veze s nesebičnošću. Ali, kako je očitovati? Mislim da se to ne može vježbati svjesno. To je nešto što se treba razviti u nekome – možda putem mnogo pogrešaka.“

Čitajući ovo Scorseseovo promišljanje, ne možemo se ne upitati: je li Scorsese (nekoć ministrant koji je promišljao o odlasku u sjemenište) ikad iskusio otajstvo Pedesetnice? Je li ikad (primio? i) živio iskustvo sakramenta potvrde, surađujući s darovima Duha, koji su nekoć slabića i  izdajicu Petra učinili “stijenom Crkve”? Taj isti Petar je podnio mučeništvo. I kao svi autentični mučenici nije bio kušan iznad snaga njemu dostupnih. U onoj mjeri u kojoj se otvorio milosti Duha, Bog je bio s njim; Bog je govorio, a Petar, viseći na svom križu, bio njegov svjedok (martyr).

Za one koji žele pogledati Šutnju a nisu ili neće biti mogućnosti to učiniti u kinima, dobra vijest je da je film odnedavno stavljen u distribuciju i u DVD izdanju. Onima koji ovih dana žele promišljati o pitanjima Božje šutnje, ljudske patnje, milosrđa, naravi i milosti putem sedme umjetnosti na jedan cjelovitiji način, možda bi bilo korisnije pogledati (iznova) filmove kao što su Kalvarija ili Drvo života, ili nadopuniti iskustvo gledanja Šutnje nekim filmom koji tematizira (post)pashalnu dimenziju kršćanstva: na Danima kršćanske kulture prikazuje se i Risen.

Tema progona i inkulturacije kršćana u Japanu zaslužuje pozornost. Knjige kao što su Christ in Japanese Culture: Theological Themes in Shusaku Endo’s Literary Works  i The Kakure Kirishitan of Japan: A Study of Their Development, Beliefs and Rituals to the Present Day mogu poslužiti kao polazišna točka onima koji su zainteresirani za daljnje proučavanje.

I, tko zna? Možda će se među njima jednog dana pojaviti jedan redatelj, praktični kršćanin u vjeri i djelima, autentično kršćanske umjetničke vizije, koji će pokušati napraviti film čiji će protagonist biti umjetnički likovi sv. Pavla Mikija i njegovih drugova. Ili Marcela Mastrillija, Petra Kibea, Antonija Rubina. Ili blaženog Jeromea de Angelisa i njegove braće redovnika, kojima se pridružio i John Hara Mondo. Ili Giovannija Battiste Sidottija, čiji su zemni ostaci nedavno otkriveni u  Tokiju. A možda i Amakuse Shira. Dozivajući tako u pamet gledateljima činjenicu koja se već dvije tisuće godina, još od ranokršćanskih pisaca (Tertulijan) do današnjeg pape pokazuje neospornom:

Krv mučenika je sjeme novih kršćana.

Danko Kovačević | Bitno.net