Kada pravimo popis najboljih filmova pokojnoga glumca Robina Williamsa, pri vrhu će najvjerojatnije biti „Društvo mrtvih pjesnika”. Bez sumnje se radi o klasiku. Priča je jednostavna: John Keating (Robin Williams) profesor je književnosti koji poezijom nadahnjuje svoje učenike u prestižnoj srednjoj školi Welton da razmišljaju svojom glavom, a ne prema standardima koje im nameće svijet. To te mlade ljude nadahnjuje da čine stvari koje im nikada prije nisu padale na pamet. Iako se radi o filmu iz 1989. godine, mislim da u njemu ima nekih veoma suvremenih elemenata, i danas korisnih za ilustraciju nekih vrlo nam bliskih stvarnosti. Navest ću tri točke:

1. Pseudokršćanstvo vs. profesor John Keating

Elitna srednja škola Welton i njezini rigidni profesori, čvrsto vezani za tradiciju te institucije, utjelovljuju nešto što je poznato pod nazivom pseudokršćanstvo. Prema tim profesorima i pravilima škole, život mora biti konstantni pogled u budućnost, zaboravljanje sadašnjosti i usmjeravanje svih naših djela prema sutrašnjici. Učenici se danas moraju ubijati od učenja i odustajati od mnogo toga što život nudi kako bi sutra bili uspješni. 

To pseudokršćanstvo određuje da je nužno trpjeti danas kako bismo poslije bili utješeni u raju.

No mi nismo pozvani tako živjeti. Upravo Williamsov lik u filmu daje ključ kako živjeti kao pravi kršćani: „Carpe diem”. Profesor Keating već na prvome satu svojim učenicima daje smjernice kako da se probude iz zombijevskoga stanja u koje su ih doveli škola i njezini profesori. I mi nekada zapadnemo u to stanje, „odrađujući” život i misleći da ćemo tako sutra završiti u raju. Raj se treba živjeti u sadašnjosti. Sreća na zemlji je moguća. Da, u raju će biti potpuna, ali i danas možemo biti sretni. Sveti Pavao kaže: „Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: radujte se!” (Fil 4,4) Bog je s nama danas, ovdje i sada. Moguće je biti sretan u Njemu. C. S. Lewis pisao je u „Pismima starijega đavla mlađemu”:

„Ne daj se zavarati, Wormwoode. Naš cilj nije nikada ugroženiji kao onda kada čovjek koji više ne želi činiti volju našega Neprijatelja, ali to i dalje namjerava, pogleda svemir za koji se čini da je iz njega nestao svaki trag Njega, zapita se zašto je ostavljen, a i dalje ostaje poslušan.”

2. Konformizam: kako je teško pred drugima zadržati svoja uvjerenja

Prizor iz filma koji opisuje ovo je odličan. Keating u svojem razredu kaže trojici učenika da počnu hodati jedan iza drugoga po dvorištu. Svaki od njih počne hodati vlastitim korakom i brzinom, ali njih trojica uskoro počnu hodati jednako, u ritmu, na što ostatak razreda počne pljeskati u skladu s tempom hodanja. Tada ih profesor zaustavi i kaže:

„Nisam ih ovamo doveo kako bih im se narugao. Doveo sam ih ovamo kako bih zorno predočio svrhu konformizma: kako je teško pred ostalima zadržati svoja uvjerenja. A vi – vidim vam taj pogled u očima: ‘Ja bih hodao drugačije’. Pa zapitajte se zašto ste pljeskali. Svi mi imamo veliku potrebu za prihvaćenošću, ali vi morate vjerovati da su vaša uvjerenja vaša vlastita, jedinstvena, čak i ako ih drugi smatraju čudnima ili nepopularnima, čak i ako krdo počne govoriti: ‘To je pogrešno.’”

Danas je veoma teško držati se svojih uvjerenja i u tome ostati postojan. Živimo u društvu koje nas stalno prisiljava da prihvaćamo stvari s kojima se ne slažemo, za koje ne smatramo da su ispravne. Tada moramo braniti svoje stavove, čak i ako su oni „čudni” ili „nepopularni”. Biti kršćanin mnogo puta znači biti „znak osporavan” (Lk 2,34) „Šumski se put račvao u dva smjera, a ja sam izabrao onaj kojim se manje ide, i zato je sve ispalo drugačije”, učio ih je profesor Keating.

„Vi mladi ste prvi: usudite se postupiti drugačije, i ići protiv struje. Naprijed, budite hrabri i idite protiv struje! I ponosite se time.” (papa Franjo)

3. Uživati u životu ne znači ugušiti se u užicima

Nakon što ih je poučio kako bi trebalo živjeti, Keating upozorava mladiće da iskoristiti dan ne znači da možemo činiti sve što želimo. „Rekli ste nam da uzmemo najbolje što nam život nudi”, prigovara jedan učenik, na što profesor odgovara: „Da, ali ne da se ugušite u užicima”. U životu moramo znati vrijeme i mjesto za sve. Iskorištavanje dana znači svojim djelima dati smisla, dati najbolje od sebe, i biti autentičan.

U jednome trenutku Williamsov lik kaže: „Kada bi priča cijeloga čovječanstva bila pjesma, koji bi bio vaš stih?” I mi bismo se mogli zapitati: „Što bi moja priča rekla o meni? Koji je moj doprinos u priči cijeloga čovječanstva?” Mogli biste mi reći: „Ali ja nisam nitko poseban, ja sa svojega mjesta gdje sam sada ne mogu učiniti ništa.” Profesor Keating odgovara za nas: „Riječi i zamisli mogu promijeniti svijet.” Možda ne cijeli svijet, ali barem jednoga čovjeka u vašoj okolini, ili pak vaš vlastiti svijet. Svatko od nas ima svoj stih kojim može doprinijeti velikoj pjesmi cijeloga čovječanstva. Nije pošteno da ga zadržite za sebe. „Ja se mogu pobrinuti sam za sebe, i to mi je dosta. U redu?” pita jedan učenik Weltona svoga cimera. „Ne!” odgovara taj. Mi nismo stvoreni samo za sebe. Stvoreni smo i za druge. 

Ne možemo zaboraviti da u borbi za te snove i ideale bude i trenutaka frustracije. To znači da stvari ne ispadnu uvijek kako mi to želimo, ili kako ih zamišljamo. Moramo biti spremni za neuspjeh. No, budite oprezni! Jedan neuspjeh ne znači da je sve izgubljeno i da nema nade. Uvijek se može iznaći neko rješenje. To je lekcija koju Neil, jedan od likova iz filma, nije naučio. Kako je profesor dobro rekao: „Postoji vrijeme za hrabrost, i vrijeme za oprez, a mudar čovjek razumije kada je vrijeme za što.”

Izvor: Catholic LinkPrijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.