*Na današnji dan, 14. srpnja 1918., rođen je poznati švedski redatelj Ingmar Bergman. Tim povodom objavljujemo ovaj tekst Andrewa Petiprina s portala Word on Fire o Bergmanovom remek djelu ‘Sedmi pečat’. Tekst je objavljen u trenucima kada je pandemija koronavirusa bila na svojim vrhuncima, ali odlično progovara o temi patnje, straha od smrti i vjere, zbog čega ga smatramo vrijednim objavljivanja i sada.

„Moramo od svojega straha učiniti idola, i zvati ga bogom.” Tako je rekao preminuli Max von Sydow u svojoj najpoznatijoj ulozi, onoj Antoniusa Blocka, križara koji po povratku kući igra šah sa Smrti u remek-djelu Ingmara Bergmana iz 1957. godine „Sedmi pečat”. Block dolazi kući nakon brojnih bitaka, i domovinu nalazi zaraženu kugom. Ne boji se umrijeti, ali znatiželjan je oko toga zašto je on izabran, i što bi mogao biti konačni smisao života i smrti. „Želim da Bog pruži ruku, otkrije svoje lice, i obrati mi se”, kaže vitez Smrti u ispovjedaonici. Neko vrijeme odgađa neizbježno, upoznajući se sa šarenom skupinom svojih sunarodnjaka koji pokušavaju izbjeći „crnu smrt” tijekom kratke, prelijepe švedske ljetne vrućine. Block zamišlja da je sposoban za „jedan smislen čin” prije nego što konačno dođe do šah-mata. „Sedmi pečat” u svakome je smislu jedan od najboljih filmova svih vremena, i jedan je od 45 djela na vatikanskome popisu najboljih filmova iz 1995. godine. Također je naročito ohrabrujuć za naše vlastite okolnosti: ostajanje kod kuće kako bismo izbjegli širenje koronavirusa. Mi nismo ugroženi kugom kakvu su poznavali srednjovjekovni ljudi koje prikazuje Bergman, ali suočeni smo s ozbiljnom situacijom u javnom zdravstvu, i svaki slučaj bolesti i oporavka (ili smrti) prigoda je za razmišljanje o smislu postojanja. No još je važnije to da se radi o podsjetniku da ne zapadamo u morbidna nagađanja, nego da uživamo u Gospodinu i služimo Mu unatoč svojim brigama. U kontekstu pandemije što nas drži vezane uz naše domove, mi kršćani trebali bismo se zapitati jesmo li zatvoreni s idolskim bogom straha, ili pronalazimo načine da širimo ljubav Boga, Oca našega Gospodina Isusa Krista? 

Najzanimljiviji likovi u „Sedmom pečatu” za naše su okolnosti jedan mladi par, Jof i Mia, i njihov sinčić Mikael. Jof je zabavljač, ali je i produhovljeni vidjelac, poznat po svojim fantastičnim pričama. On je istinski predan Bogu, i posjeduje djetinju fascinaciju koju Isus opisuje u Mt 18,2-4. Jof govori o anđelima, i u prvom dijelu filma ima moćnu viziju Blažene Djevice Marije. Mia smatra Jofov misticizam dražesnim, i uživa u svim malim zadovoljstvima života. Obitelj je okosnica putujuće glumačke trupe, koja zabavlja obični gradski svijet akrobatskim predstavama, skečevima i pjesmama. Uglavnom su bezbrižni i jako se vole – a kako nas podsjeća sveti Ivan, to je stanje koje nikada ne ostavlja prostora za strah, jer „strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1 Iv 4,18).

Mia i Jof dijele jednostavnu, zdravu večeru od svježeg mlijeka i divljih jagoda s Blockom, koga muče teške misli. On se odjednom trgne, i njegovu pobožnost obnavlja divljenje ustrajnoj radosti para. „Svaki je dan isti”, kaže Mia. Zadivljen time kako ta obitelj bez napora demonstrira najvišu bogoštovnu krjepost, Block odgovara:

„Zapamtit ću ovaj trenutak: tišinu, sumrak, zdjelicu mlijeka. Vaša lica u večernjem svjetlu. Mikaela kako spava, Jofa s njegovom lirom. Nastojat ću zapamtiti naš razgovor. Nosit ću pažljivo ovu uspomenu u svojim rukama kao da je zdjela svježeg mlijeka. To će mi biti znak, i uistinu će mi biti dosta.”

Dok kuga bjesni obalom, nema društvenog distanciranja i karantene. Boga straha nema nigdje. Postoji samo zdravo prijateljstvo – zajedništvo svakodnevnoga blagovanja, u odsutnosti Kruha života. 

Najdojmljivija scena u čitavom filmu to još bolje dokazuje. Jof i Mia dolaze u novi grad, i svoju predstavu počinju glasnim, blesavim skečem što ga publika naročito voli – o životu na farmi. 

Jof je posve uživljen – smije se od uha do uha, a između stihova pravi životinjske zvukove. Odjednom kroz gradska vrata prolazi ogromna procesija asketa, flagelanata i fanatika, predvođenih apokaliptičnim propovjednikom, pjevajući Dies Irae, i prekidaju predstavu. Radi se o jednoj od najluđih stvari koje ćete ikada vidjeti na filmu, čija je kulminacija žestoka i zastrašujuća propovijed, oštri kontrast Mijinom blagom promišljanju o uživanju o svakodnevnim zadovoljstvima. U propovijedi je mnogo straha, kao i u cijeloj procesiji, ali ne vidi se nikakva ljubav. Dok njihovi sunarodnjaci plaču i trgaju svoju odjeću, Jof i Mia tiho nastavljaju živjeti svaki dan kao da je među njima Zaručnik. 

U završnom prizoru filma Jof pokazuje stvarnu duhovnu vezu s nedavno preminulima, i pokazuje duhovne darove poput onih kod autora Knjige Otkrivenja:

„Mia, pogledaj ih! Vidim ih! Tamo preko, naspram tamnog, olujnog neba. Svi su ondje. Kovač i Lisa i vitez i Raval i Jöns i Skat. I Smrt, strogi gospodar, poziva ih da plešu. Kaže im da se drže za ruke, a zatim moraju stupati plešući u dugačkom redu. Prvo ide gospodar sa svojom kosom i pješčanim satom, ali Skat se na kraju reda vuče sa svojom lirom. Plešu dalje od zore, i to je svečan ples prema mračnim zemljama, dok kiša pere njihova lica i ispire sol suza s njihovih obraza.”

Jof jasno vidi kraj, i on ga ne uznemirava, baš kao što je i kraj Novoga zavjeta – koliko god čudan bio – nadahnjuje nadu, a ne očaj. 

Za Jofa, kao i za svetog Ivana, u žarištu nije ni bog kazne, niti njegova vlastita intelektualna obuzetost samim sobom, nego nepobjediva ljubav Boga, koji je sama ljubav. Jof jednostavno uživa u Gospodinu uživajući u životu. Mia daje posljednju riječ o njegovoj viziji dok žarko sunce sja na zemlju živih, i blagi povjetarac tjera ovu svetu obitelj do njihovog sljedećega odredišta: „Ti i te tvoje vizije.”

Smrt možda čeka na Jofa i Miju iza ugla. Možda su ne znajući dobili kugu od Antoniusa Blocka. Ne znamo, a ne znaju ni oni, no duhovno su pripremljeni za bilo što što dođe. Ako Bog da, izbjeći će kugu, ostarjeti, i naučiti Mikaela i svoju drugu djecu da žongliraju, glume i pjevaju – sve u spoznaji Isusa i ljubavi prema Njemu. 

Dok tražite što biste radili kod kuće, zašto da ne pogledate „Sedmi pečat”? Odagnajte idola straha, i uživajte u Gospodinu i svim Njegovim darovima u sadašnjemu trenutku. Postavite sebi velika pitanja o životu i smrti, ali u konačnici ih ostavite sa strane, i odlučite se za jednostavnu vjeru, nadu i ljubav, koje u filmu drže Jofa i Miju, i koje su držale bezbrojne naraštaje naših duhovnih predaka u vremenima mnogo gorima od naših. 

Kako je rekao sveti Ivan Pavao II.: „Ne bojte se.” Stvarno. 

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.