U određenim krugovima postalo je moderno omalovažavati „Marvelov filmski svemir” (Marvel Cinematic Universe, MCU). Čini se da svakoga puta kada se prikaže neki novi film iz iznimno uspješne franšize o stripovskim superjunacima, neki redatelj nagrađen Oscarom ili sofisticirani filmski kritičar okomi na MCU. Kao pokloniku ovih filmova i stripovskih superjunaka općenito, ne bude mi nimalo drago kada vidim da čak i neki kršćanski kulturni komentatori bezrazložno omalovažavaju MCU. Smatram da propuštaju jako dobru priliku da suvremenu kulturu uklope u govor o vjeri na način pristupačan mladim ljudima. Voljeli ga ili mrzili, ne možete ga ignorirati – Marvelov filmski svemir neće tek tako nestati. Čitav naraštaj odrastao je s tim filmovima. Oni su postali dijelom leksikona popularne kulture, i bilo bi kontraproduktivno zanemariti ih ili ismjehivati. 

To me sve dovodi do filma „Spider-Man: Put bez povratka”, trećega nastavka u trilogiji čiji je glavni junak tinejdžer iz Queensa koji se penje visokim zidovima i posvuda razapinje paukove mreže. Gledajući film u kino-dvorani prepunoj uzbuđenih i glasnih mladih ljudi, počeo sam razmišljati o kvalitetnome prikazu ljubavi prema neprijatelju i samopožrtvovnostinalik Kristovima. Peter Parker/Spider-Man odbacio je široki, jednostavni put, i umjesto njega izabrao teški, uski put (usp. Mt 7,14) kako bi filmskim supernegativcima pružio drugu priliku. Popularna kultura bombardira mladiće i djevojke zbunjujućim idejama o tome što sačinjava pravdu i milosrđe, pri tome često oboje rastavljajući od istine. Suprotno tome, u mnogim stripovima i filmovima o superjunacima, uključujući i „Put bez povratka”, predstavlja se uravnoteženiji pristup „nije sve crno-bijelo”, pokazujući da je otkupljenje moguće, ali bez pretvaranja da negativci nisu bili negativci, i da grješnici nisu griješili. Ta perspektiva, utemeljena u istini, nudi zanimljiv i osvježavajuću „protupripovijest” ograničavajućoj dihotomiji „i/ili” koja dominira većinom suvremenoga diskursa. Činjenica da su milenijalci i pripadnici “generacije Z” svesrdno prihvatili pustolovine ovih herojskih likova mogla bi biti znak za optimizam.

Možda se iz fenomena Marvelova filmskoga svemira može naučiti i druga važna lekcija – da učinkovita evangelizacija mladih zahtijeva da se, tako reći, „priđe ovcama ondje gdje se hrane”, i da se sudjeluje u dostojanstvenome dijalogu s popularnom kulturom, koja može pokrenuti njihov um i maštu. Kako je to sažeto rekao biskup Robert Barron: „Što je god u prirodi ili u ljudskoj kulturi istinito, dobro i lijepo, participira u Isusu Kristu, odražava ga, i u konačnici vodi do njega.” To nije nikakva suvremena dosjetka, nego iskušani i potvrđeni pristup evangelizaciji. Rani crkveni oci marljivo su u poganskoj grčko-rimskoj kulturi, koja je u njihovome vremenu bila dominantna sekularna sila, tražili i hvalili ono što su nazivali logoi spermatikoi – „sjemenjem Riječi”. Još od tada najbolji crkveni mislioci dosljedno su usvajali i asimilirali ono što je dobro, istinito i lijepo u svjetskim mitologijama i drugim misaonim sustavima. 

Ja sam pohađao malu, tradicionalnu katoličku gimnaziju, u kojoj se naglašavalo klasično obrazovanje. Moj profesor humanističkih znanosti usadio mi je entuzijazam i sposobnost uživanja u epovima grčko-rimske literature – „Odiseji”, „Eneidi”, „Orestiji” i drugima – kao i duboko poštovanje prema obrazovanju u vrlini, koje ove priče mogu prenijeti. Iako je primjer koji pružaju poganski polubogovi i heroji – donekle sličan onome stripovskih superjunaka – često nesavršen, oni mogu poslužiti kao snažni modeli hrabrosti, časti i odanosti. Bila bi ludost odbaciti takve sage kao bezvrijedne ili zastarjele. Kršćanski komentatori svih su ovih stoljeća nastojali „pokrstiti” poganske mitove, videći u njima alegorije Evanđelja. J. R. R. Tolkien uzeo je sve što je bilo dobro i plemenito u nordijskoj mitologiji, koju je toliko volio, i preobrazio to u svoje remek-djelo fantastične (fantasy, ne brkati sa science-fiction, op. prev.) književnosti „Gospodar prstenova”, roman koji je opisao kao „temeljno religiozan i katolički”. Tolkienov bliski prijatelj C. S. Lewis, vrsni kršćanski apologet, smatrao je da mitologija predstavlja snažno sredstvo prenošenja duhovnih i moralnih istina. Te istine mogu funkcionirati kao signali koji nam pokazuju put prema punini istine u Evanđelju, koje je Lewis nazivao jedinim „istinitim mitom”.

Među stripovskim entuzijastima česta je uzrečica da superjunaci predstavljaju današnju mitologiju, a ja bih rekao da nema mnogo koristi od poricanja globalnoga utjecaja ovih priča na povijesni trenutak u kojemu živimo. Odbaciti ih kao irelevantne za evangelizaciju značilo bi doći do veoma pogrješne prosudbe. Da ponovno citiram biskupa Barrona: „Crkva Isusa Krista može i treba prihvatiti pozitivne dimenzije bilo kojega kulturnoga okoliša koji je okružuje.”

Ispod svih blještavih specijalnih efekata, prenapuhanih scena tučnjave, i bombastične glazbe, poruka Evanđelja se, poput „šapata laganog i blagog lahora” (usp. 1 Kr 19,11-13), i dalje može raspoznati u filmu „Spider-Man: Put bez povratka”, i u mnogim drugim pustolovnim filmovima o superjunacima. Ovaj fenomen pruža veoma dobar razlog za nadu da je mašta mnogih milenijalaca i pripadnika „generacije Z” ovim filmom pripremljena primiti Evanđelje uz pomoć via pulchritudinis – „puta ljepote” – i pripremljena za susret s Isusom Kristom, susret koji će im promijeniti život. Molim da sjeme Riječi pronađeno u Marvelovome filmskome svemiru jednoga dana donese mnogo plodova.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Dopuštenje za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.