Prikriveni okultizam ili nešto drugo?

Obilazeći brojna kućanstva tijekom blagoslova obitelji, čovjek usput može puno naučiti. Može, na primjer, saznati kakvi trendovi vladaju, posebice među djecom. U proteklih desetak godina na majicama, papučama, pernicama, šalicama i sličnom asortimanu učenica nižih razreda osnovne škole dominirali su likovi iz Disneyjeva animiranog filma Snježno kraljevstvo (engl. Frozen), a jedina je dvojba bio odabir između slika Else i Ane. No, prošle sam godine zamijetio da je ovaj nedodirljivi animirani vladar dječje mašte dobio konkurenciju u filmu K-pop: Lovci na demone (engl. KPop Demon Hunters). S više od pola milijarde pregleda odmah nakon izlaska postao je daleko najuspješniji Netflixov izvorni film i prvi film u povijesti industrije iz kojeg su se čak četiri pjesme istovremeno našle na Billboardovoj ljestvici Hot 100. Uspjeh je okrunio na nedavno održanoj dodjeli Oskara, gdje je osvojio dva zlatna kipića.

Ono na što će svaki kršćanski roditelj sumnjičavo podići barem jednu obrvu, i to s pravom, jest stavljanje izraza demoni i dječji film u istu rečenicu. Nije nerazumno paničarenje reći da postoje pojedini ciljani medijski projekti kojima se nastoji senzibilizirati djecu (pa i odrasle) za neke upitne vrijednosti te tako utjecati na njihov odgoj i formiranje životnih stavova, ali je također istina da nerijetko u takvim optužbama prednjače pojedinci koji posvuda vide vraga.

U ovom se članku neću detaljno baviti navedenim filmom, nego ću pokušati malo proširiti temu: upozoriti na neke probleme u razumijevanju animiranih filmova s Dalekog istoka (tj. onih iz Koreje i Japana, koji dijele slične utjecaje i shvaćanja), pokazati kakav je stav primjeren kršćanima kada je riječ o sadržajima prožetim vjerskim i filozofskim pogledima drugih tradicija te pokušati odgovoriti na pitanje je li mudro izlagati djecu takvim sadržajima.

Problem prevođenja

Prvi su izvor problema i zabluda neprikladni prijevodi. Iako film K-pop: Lovci na demone pripada američkoj produkciji, njegova autorica Maggie Kang, koja je korejskog podrijetla, željela je zapadnjačkoj publici predstaviti priču inspiriranu svojim kulturnim nasljeđem. Inspirirala se korejskim folklorom, mitologijom i pop-glazbom, a taj svijet ne poznaje kategoriju demona kakva postoji u kršćanstvu. Ono što se u ovom filmu naziva demonima zapravo su bića iz korejskog folklora (koja nisu u svim prikazima nužno zla). Autori filma odlučili su se za riječ demoni najvjerojatnije zato što je to izraz koji je na Zapadu razumljiv, a ne odmaže ni činjenica da se s naslovom Demon Hunters može prodati znatno više ulaznica nego s nekim koji zvuči bezazlenije.

Osim toga, riječ demon već se uvriježila jer se njome otprije prevode nazivi raznih bića iz japanskog folklora, kao što su oni (zli duhovi u popularnoj anime seriji Demon Slayer) ili mazoku (izraz koji je vezan isključivo za moderni fantastični svijet, poput onoga u seriji Frieren). Zanimljivo je da japanski kršćani, kada govore o demonima, upotrebljavaju riječ akuma – termin iz japanske vjerske tradicije koji su prisvojili isusovački misionari u 16. st. – no taj naziv nije ekskluzivno kršćanski nego se upotrebljava i u fiktivnim djelima.

Možda je glavni razlog za postojeću površnost u prijevodima nespremnost zapadnjaka da ulože trud u razumijevanje složene tradicije drugih zemalja: jednostavnije je sve te nijanse i fenomene svesti na nekoliko poznatih, razumljivih izraza. To je vrlo problematično, jer ako se služimo istim riječima za različite pojmove, vrlo brzo dolazi do nesporazuma, a oni pak dovode do raspada zajedništva (usp. Post 11,1–9). Shvaćamo li sada koliko su prigovori tipa „demoni iz ove anime serije pogrešno prikazuju stvarne demone” zapravo promašene?

No nije samo riječ demon povod za prigovore i zabrinutost. Mnogi kršćani, zbog sličnog prevoditeljskog nesporazuma, izražavaju skepsu prema filmovima poput Avanture male Chihiro ili Princeza Mononoke, jer se kami – naziv za jedno japansko mitološko biće – prevodi riječju bog premda kamiji nemaju nikakve veze sa zapadnjačkim poimanjem boga, pa čak ni onim antičkim ili poganskim.

Dakle, možemo zaključiti da u svijetu animea i sličnih fantastičnih filmova nije riječ o pravim demonima (u kršćanskom smislu) nego o izmaštanim bićima koja su inspirirana dalekoistočnim folklorom i mitologijom. Na prigovor da je to još gore (a taj prigovor nije bez temelja), odgovorit ćemo poslije. Prije toga razmotrimo ostale probleme.

Kršćanski simboli kao dio kulturne egzotike

Na Dalekom istoku Europu se doživljava kao nešto egzotično. To je posebice vidljivo u japanskom fantastičnom svijetu, koji je pun gotičkih katedrala i njemačkog jezika (u seriji Frieren svi nazivi i imena imaju germanske korijene). I kršćanski se simboli često nađu u tom paketu posuđenih kulturnih elemenata, ali ne radi stvaranja višeslojnog značenja nego boljeg ugođaja. Ovo je u seriji Neon Genesis Evangelion dovedeno do apsurda: toliko je krcata kršćanskim pojmovima i nazivima da su obožavatelji petnaest godina žustro raspravljali o mogućem dubljem značenju, sve dok ih autor nije prekinuo i izjavio da ih je upotrijebio zato što mu izgledaju cool. Nama kršćanima, međutim, ta simbolika nije cool nego sveta, pa nas ovakva površnost i profanacija sasvim opravdano može uznemiriti. No ne radimo li i mi isto kada po trgovinama prodajemo Budine kipiće ili pak glumimo nindže? Nije li u zapadnjačkoj kinematografiji Daleki istok najčešće prikazan kao postojbina tzv. plemenitih divljaka koji su tu samo zato da protagonistu – bijelom čovjeku – pomognu da nađe svoj duhovni put?

Površno je shvaćanje elemenata tuđe kulture i njihovo komercijalno iskorištavanje, dakle, obostrano. Određene negativnosti koje to donosi dio su nepovratnog procesa globalizacije i moramo se naučiti nositi s njima. Stoga, ako u nekom komercijalnom sadržaju nađemo trivijalan prikaz kršćanskih simbola, nemojmo odmah nesmotreno zaključiti da je riječ o namjernom omalovažavanju ili iskrivljavanju naše vjere.

Kako pristupiti ovakvim sadržajima?

Moramo imati na umu da je riječ o fantastičnom svijetu koji ima vlastiti rječnik i unutarnju koherentnost. Svaki pokušaj povlačenja paralela prema stvarnom svijetu potpuni je promašaj: fantasy priča stoji sama za sebe. Bilo bi puno bolje da se u fiktivnim djelima ne upotrebljavaju uvriježeni izrazi (kao što su demoni, vragovi ili bog) ako se njima ne označava točno ono što znače u stvarnome svijetu, međutim, ako je autor ipak odabrao opušteniji pristup, mi, kao konzumenti takvog sadržaja, moramo prihvatiti unutarnju logiku dotičnog djela da bismo ga mogli ispravno doživjeti. U jezičnom je smislu uspješan primjer serijal Ratovi zvijezda – svijet za koji je autor inspiraciju obilno crpio iz stvarnosti, ali i izmislio vlastite nazive koji nisu opterećeni drugim značenjima (energija je sila, samuraji su jediji, a zlikovac nije demon nego sith).

Postoji još jedan faktor koji otežava pravilno shvaćanje animea i sličnih sadržaja, a to je specifična metoda gradnje fantastičnih svjetova. Na Zapadu je uobičajen tzv. tvrdi pristup (engl. hard worldbuilding), koji karakterizira gotovo enciklopedijska sustavnost: puno je strogih pravila, nema nejasnih detalja, vlada stroga logička konzistentnost. Razrađuju se čak i detalji koji nemaju osobite veze s pričom. Takvi su primjeri Gospodar prstenova, Dina, Zvjezdane staze, Ratovi zvijezda i slični filmovi. Suprotno tome, na Dalekom istoku prevladava tzv. meki pristup (engl. soft world building): nije toliko bitna mehanika izmaštanog svijeta ili geneza nekih pojava u njemu koliko stvaranje ugođaja, emocija i željenog dojma. Svijet je tu da služi priči i stvara određenu atmosferu, a ne da izgleda potpuno dosljedno i logično. Netko tko nije naviknut na takve svjetove vrlo se brzo izgubi jer umjesto da prati likove, stalno pokušava odgonetnuti kakva su to čudnovata bića ili pojave na koje oni nailaze. Na ta pitanja ni sam autor nema odgovor – on nije bitan. Savršen primjer meke gradnje fantastičnih svjetova filmovi su Studija Ghibli, osobito poznati anime Avanture male Chihiro. U nedostatku probavljivijeg, enciklopedijskog objašnjenja, prerevna osoba mogla bi na sva ta čudesa brzopleto nalijepiti etiketu okultnog ili demonskog.

Također, pogrešno je misliti da fantastični svijet može funkcionirati samo u nekom ambijentu daleke budućnosti ili prošlosti. Mnogi autori svoje fantastične svjetove smještaju u poznato okruženje današnjice, ali im, naravno, dodaju neku čudnovatu posebnost. Ta neobičnost ne znači prisutnost bijele magije ili okultizma nego je jednostavno sastavni dio dotičnog fantastičnog svijeta i kao takvu je treba shvatiti, čak i kada se naziva izrazom koji označava pojam iz stvarnosti (kao prokletstvo u serijalu Jujutsu Kaisen).

Fantastični su svjetovi zasebni svjetovi s vlastitom unutarnjom logikom, stoga im ne trebaju poveznice s mehanizmima i pojmovima iz stvarnoga svijeta. Demoni takvih svjetova nemaju nužno poveznicu sa stvarnim demonima: ova dva svijeta treba držati odvojenima. Fantastični svijet ne traži da ga se secira, nego doživi.

Ima li smisla konzumirati nekršćanske sadržaje?

Nakon što smo utvrdili kako treba pristupiti određenim tipovima fantastike, vratimo se pitanjima koja smo dotaknuli na početku: Je li opravdana bojazan da će sadržaji koji su izravno nadahnuti drugim vjerskim tradicijama u osobi koja se još razvija, makar podsvjesno, razvodniti vjeru i potaknuti sinkretizam? Čak i ako je riječ o osobi koja je čvrsta u svojoj vjeri, je li prikladno konzumirati takve sadržaje radi zabave? Također, ako Katolička Crkva sadrži puninu objavljene istine, koji je smisao konzumacije sadržaja nadahnutih drugim vjerskim tradicijama? Nemamo li danas sasvim dovoljno izbora i mogućnosti pronalaženja sadržaja koji su izravno inspirirani kršćanskim vrijednostima? Sve su ovo legitimna pitanja i brige.

Drugi vatikanski koncil uči da postoji „blago skriveno u različitim oblicima ljudske kulture… po kojima se potpunije očituje narav samoga čovjeka i ostvaruju novi putevi prema istini” te da oni „koriste… Crkvi”.[1] Književnost, filmovi i ostala fiktivna djela nisu tu samo zato da nas zabave nego i zato da nam, u prikazu koji je udaljen od naše svakodnevice, otkriju nešto o čovjeku i svijetu. Nijedan film nije uspio osvojiti brojno gledateljstvo diljem planeta tek zato što je bio zabavan, već zato što je uspješno prikazao neku istinu o čovjeku. Iako Crkva ima puninu Istine, druge religijske predaje i kulture drugih naroda također sadrže „sjemenke Riječi”[2] i „zrake Istine”[3]. Svijet izvan Crkve nije lišen milosti. Premda nam govori preko mitoloških bića i fiktivnih svjetova, možemo iz toga nešto naučiti, imati koristi. Ne bi to bila neka vjerska ili moralna istina koju Crkva ne poznaje nego svjetlo koje pomaže da bolje upoznamo i cijenimo blago koje smo već primili. Za to treba imati i malo poniznosti.

K-pop: Lovci na demone i zaključak

Film K-pop: Lovci na demone nije priča o demonima nego o problemima odrastanja i sazrijevanja; o sramu, skrivanju i prihvaćanju sebe; o životnim promašajima i mogućnosti iskupljenja. Zanimljivo je da film tematizira i ono o čemu ovdje raspravljamo: utjecaj popularne kulture na spasenje. Sve je to izraženo vrhunskom animacijom, zaraznom glazbom, dojmljivom pričom i simpatičnim likovima. Moguće je da nas ovakav animirani film nešto nauči ili barem podsjeti na ono bitno; da usmjeri našu pozornost na neke stvari koje su važne, ali ih je naš užurbani svakodnevni ritam potisnuo u drugi plan.

Film ne pokušava prikazati realističan nego izmišljen, fantastičan svijet. Pojave u njegovoj duhovnoj sferi ne treba uspoređivati s onima u kršćanstvu nego ih valja promatrati potpuno zasebno. Kao što je već spomenuto, od samog ambijenta važnija je poruka koju film nosi i sustav vrijednosti koji oslikava. Prikladnost izraza demon jest problematična, ali možda je upravo prikaz demona u ovom filmu prilika da se djecu uvede u razgovor o stvarnim demonima te o borbi dobra i zla koje smo svi sudionici.

Važno je razgovarati s djecom o svemu što doživljavaju. Ne može ih se bezbrižno pustiti da bezumno konzumiraju bilo koji sadržaj, a ne samo fantastične filmove. Oni nisu nužno po sebi loši no to ne znači da su automatski korisni. Kao i u svemu, potrebno je pažljivo razlučivanje. Svakako nije kršćanski a priori odbaciti nešto što se uopće nismo potrudili razumjeti.

Nemoguće je odgajati djecu izolirajući ih od popularne kulture. Naprotiv, možda bi baš roditelj trebao biti taj koji će dijete izložiti možebitno spornom sadržaju te s njime razgovarati o tome kako ga ispravno prihvatiti i kako u njemu prepoznati odraz kršćanskih istina ili neke problematične elemente. U protivnom stvaramo tabue, a to u odgoju rijetko kada završi dobro.

Posebno je štetan sljedeći paradoks: roditelj koji, želeći sačuvati djetetovu vjeru, nepromišljeno zabranjuje sve što mu se čini imalo sumnjivim ili duhovno opasnim, vjerojatno će s vremenom postići samo to da ono stvori pogrešnu sliku o Bogu kao nekom strogom, neshvatljivom diktatoru, zbog čega će poslije možda i potpuno odbaciti vjeru. Dijete treba naučiti kritički razmišljati i ispravno razlučivati, a ne staviti pod stakleno zvono.

Naposljetku, umjesto izbjegavanja i negodovanja, iskoristimo činjenicu da nevidljiva, duhovna stvarnost i dalje pobuđuje interes u mnogim nereligioznim ljudima (premda često iz površnih razloga) kako bismo, služeći se i ovakvim filmovima, s njima započeli dijalog i navijestili im Radosnu vijest.

[1] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, 44.

[2] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Ad gentes. Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, 11.

[3] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Nostra aetate. Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, 2.