„Može li se uopće zamisliti nešto toliko smiješno: da to bijedno i jadno stvorenje — čovjek, koji nije ni gospodar samome sebi, nego je izložen povredama sa svih strana — sebe naziva gospodarom i carem svijeta, nad kojim nema moć upoznati ni najmanji njegov dio, a kamoli njime vladati u cjelini?“
— Michel de Montaigne

„On ne zna da postoji išta što ne može znati.“
— Flannery O’Connor, “The Violent Bear It Away”

Prije mnogo godina bio sam pozvan sudjelovati u čitateljskom klubu svoje supruge. Dobro, budimo precizniji: svi smo muževi bili pozvani sudjelovati u čitateljskom klubu svojih supruga. Nakon što su se mjesecima sastajale i uranjale u djela poput “Godina čuda” ili “Utješi me jabukama”, na kraju su odlučile da jedan od muževa odabere knjigu za završnu večeru i raspravu.

Te je godine — a odgovornost odluke ležala mi je teško na ramenima — izbor pao na knjigu Josepha Persica “Nürnberg: suđenje sramoti”. I, da budem iskren, sa svojih 560 stranica sitnog tiska veličine deset, to nije bio najpopularniji izbor, ali je zato potaknuo izuzetno živu raspravu.

Nürnberški proces u pravilu se odnosi na najpoznatije suđenje — Međunarodni vojni sud — najvišim nacističkim dužnosnicima, održano u Nürnbergu u Njemačkoj 1945.–1946. godine. Nürnberg je bio grad zloglasan po vizualno spektakularnim skupovima Nacističke stranke, ali i po ozloglašenim Nürnberškim zakonima, kojima je njemačko židovsko stanovništvo sustavno marginalizirano i naposljetku demonizirano.

Valja pritom istaknuti da je između 1946. i 1949. održano još dvanaest dodatnih suđenja, poznatih kao nürnberški vojni tribunali, na kojima su procesuirane različite skupine, poput nacističkih liječnika, časnika SS-a i industrijalaca suodgovornih za zločine režima. Osim toga, tzv. suđenja u okupacijskim zonama — pred domaćim i vojnim sudovima — obuhvatila su tisuće procesa održanih u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu protiv „manjih“ ratnih zločinaca. Naposljetku, nakon 1949. godine provedene su i stotine naknadnih suđenja u Njemačkoj, protiv nacista koji su kasno identificirani i uhićeni, ali su ipak morali odgovarati pred licem pravde.

Knjiga “Nürnberg: Suđenje sramoti” (Nuremberg: Infamy on Trial) bavi se upravo tim prvim i najpoznatijim procesom, u kojem su optužena dvadeset i dvojica istaknutih nacističkih dužnosnika, među kojima su bili Hermann Göring, Hans Frank, Alfred Rosenberg, Albert Speer, Julius Streicher i Rudolf Höss. Sudsko vijeće činili su suci iz Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza, Francuske i Velike Britanije.

U našem čitateljskom klubu raspravljali smo — u onome što sam doživio kao iznimno živu raspravu uz piletinu i tjesteninu — o različitim opravdanjima koja su iznosili optuženici u Nürnbergu. Među njima su bile tvrdnje da su „samo slijedili zapovijedi“, prigovori da je tribunal nezakonit jer primjenjuje retroaktivno pravo (tzv. „pravda pobjednika“), protesti da se pojedinca ne može smatrati odgovornim za službeni čin države te optužba tu quoque — „i vi ste to činili“.

Nedavno su se sjećanja na tu knjigu i naše rasprave ponovno probudila kada je moja obitelj gledala novi film „Nürnberg“. Film, u kojem glume Russell Crowe (u ulozi zatočenog najvišeg nacističkog dužnosnika Hermanna Göringa) i Rami Malek (kao psihijatar američke vojske Douglas Kelley), manje se bavi finesama pravne strategije, a više pokušajem razlaganja samoga zla.

Tijekom filma pratimo kako dr. Kelley primjenjuje prilično neortodoksan pristup u radu sa svojim pacijentom. Umjesto da se usredotoči na psihološke probleme koji se kod pacijenta pojavljuju ili da ga temeljito procijeni u svrhu eventualne obrane neuračunljivosti, dr. Kelley od Göringa pravi svojevrsni osobni projekt — i to ne bez vlastite koristi. U tom nastojanju liječnik pokušava parirati Göringu u verbalnim manevrima, traži znakove koji bi mogli odati njegove unutarnje tajne te nastoji — u nespretnoj partiji šaha — nadmudriti čovjeka koji očito pokušava nadmudriti njega.

Unatoč Malekovim ekscentričnim glumačkim sposobnostima i Croweovoj pomno građenoj ozbiljnosti, priča — kao i odnos između liječnika i pacijenta — ostaje nedorečena i neuspješna.

Dio razloga — barem prema mom mišljenju — zbog kojih je prikaz odnosa između Göringa i Kelleya u filmu neuspješan leži u uzvišenoj, previše lakovjernoj i već istrošenoj ideji da se zlo može medikalizirati ili da se, sasvim jednostavno, „znanost može pobrinuti za odgovor“. Gorljivi poklonici scijentizma preolako povjeruju da bi se neuhvatljivo, neizrecivo i materijalno neobjašnjivo shvaćanje zla moglo podvrgnuti „nepogrešivoj“ znanstvenoj metodi te, uz dovoljno truda, naposljetku riješiti — uz obilnu dozu samodopadnog zadovoljstva.

No bilo da je riječ o odgoju ili neurotransmiterima, traumi ili društvenoj izolaciji, pročitanim knjigama ili slušanima govorima, izgubljenoj istinskoj religiji ili iskrivljenoj pronađenoj religiji — ne postoji savršen ključ koji bi odgovarao bravi zla. Zlo je, kako je Winston Churchill nekoć rekao za Rusiju, „zagonetka umotana u misterij, skrivena unutar enigme“.

Naravno, „Nürnberg“ nam pokazuje trenutke u kojima dr. Kelley ostvaruje prodore — samo da bi ubrzo ponovno bio zbunjen. Njegov put katkad je ravan, a zatim postaje vijugav. Kako se i može očekivati, to dovodi do ponavljajuće (i predvidive) frustracije. Ipak, to ga ne navodi na zaključak da je njegov pokušaj da zlo uhvati, raščlani, prouči i sustavno objasni bio uzaludan pothvat. Naprotiv, on ostaje iznerviran: i dalje vjeruje u iluziju da se zlo može zatvoriti u okvire i objasniti — samo što on sam, eto, nije bio dorastao zadatku.

No zlo je složenije od toga. Nakon godina provedenih u sovjetskom Gulagu, ruskom disidentu Aleksandru Solženjicinu objavila se jedna istina o zlu:

“Postupno mi se razotkrilo da crta koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi između država, niti između društvenih slojeva, niti između političkih stranaka — nego prolazi kroz svako ljudsko srce, kroz sva ljudska srca. Ta se crta pomiče. U nama ona s godinama titra. I čak i u srcima preplavljenima zlom ostaje jedno malo uporište dobra. A čak i u najboljim srcima ostaje… jedan neiskorijenjeni kutak zla.”

„Ja“, žalio se G. K. Chesterton, „udaljenije je od svake zvijezde.“ Čak je i Albert Einstein — koji je ponekad s autoritetom govorio o područjima izvan vlastite stručnosti — bio u pravu kada je priznao: „Pravi problem leži u srcima i umovima ljudi. Lakše je denaturirati plutonij nego iskorijeniti zli duh u čovjeku.“

Zlo je složeno. Ono nije znanstveno.

„Nürnberg“ je u dva sata i dvadeset osam minuta pokušao obuhvatiti seizmičko zlo koje su počinile prevelike osobnosti i koje je bilo procesuirano na velikoj, međunarodnoj pozornici. Nesumnjivo, bio je to plemenit pokušaj. No priča bi možda bila uspješnija da je bila — poniznija.

U konačnici, pravda pobjednika nikada neće nadoknaditi pedeset milijuna mrtvih na europskoj strani rata. U konačnici, nijedna psihološka teorija neće moći do kraja objasniti dubine nacističkog zla. Kako je mudro primijetio G. K. Chesterton:

„Bolesni logičar nastoji sve učiniti jasnim i time uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistiku je dopušteno da jedno ostane tajna — i tada sve ostalo postaje jasno.“

Na koncu, naši sustavi pravde i naši intelektualni pokušaji razumijevanja zaustavljaju se na obali bezdanih dubina zla. Tamo ostajemo nijemi, prepušteni vjeri u Božju pravdu da se suoči s mračnom tajnom zla.

Nürnberg nam ne daje odgovore; on nas jednostavno ostavlja nijeme pred pitanjima.

Neka ih Bog jednoga dana odgovori.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.