Joaquin Phoenix bio je jedna od glavnih zvijezda svečanosti dodjele Zlatnog globusa održane prošle nedjelje na kojima je dobio nagradu za najbolju glavnu mušku ulogu u filmu iz žanra drame. Prema mnogima očekivano, ako se uzme u obzir oduševljenje koje je njegova uloga u Jokeru izazvala, no jedan dio gledatelja nije pokazao isto oduševljenje s ‘ostatkom’ filma izloživši kritike na neke od ideja koje Joker, navodno, promiče, te potencijalne ideološke zamke koje postavlja.

U ovom osvrtu ću odgovoriti na neke od najčešćih kritika Jokeru, s naglaskom na one upućene iz ‘katoličke’ perspektive. Vjerujem da je većina čitatelja ovog teksta film pogledala, pa ću fabulu maksimalno skratiti i zatim prijeći na osvrt.

Radnja

Glavni lik, Arthur Fleck, čovjek je u tridesetim godinama kojemu je od ranog djetinjstva život noćna mora. Osim što živi sa psihički nestabilnom majkom koja ga je još kao dječaka maltretirala vežući ga za radijator, Arthur i sam pati od poremećaja nekontroliranog smijanja zbog kojeg je često izvrgnut ruglu u javnosti. O njegovom psihičkom stanju dovoljno govori činjenica da uzima sedam različitih lijekova kako bi mogao koliko-toliko funkcionirati, no i liječenje mu je u jednom trenutku ukinuto nakon što država odluči srezati troškove javnog zdravstva.

Što se tiče njegove poslovne karijere, Arthur pokušava postati profesionalni komičar. Nažalost, njegov ga poremećaj i u tome koči, a ni on sam uza sav trud nema dovoljno talenta za uspjeh. Nakon svega navedenog, gotovo je nepotrebno naglasiti da je i njegov ljubavni život nepostojeći, a u cijelom filmu ne vidimo da ima razvijen ijedan međuljudski odnos. Čak ga ni zdravstvena djelatnica koja je plaćena da radi s njime ne sluša, odnosno samo čeka da Arthur završi sa svojom pričom kako bi mu dala novu dozu lijekova. Nakon što ga jedne večeri fizički napadnu trojica mladića, Arthur ih usmrti i tako započinje drugo poglavlje njegova života u kojem se iz osobe koja je sve nevolje pasivno trpjela pretvara u čovjeka koji kreće s ‘obračunom’.

Četiri kritike

Toliko o samoj fabuli, a sada ću se osvrnuti na kritike na račun filma za koje, unaprijed ću reći, smatram da ne stoje: 1) Film je plošno svaljivanje krivnje na bogate i kapitalistički sustav, 2) U Jokeru je razlika između dobra i zla zamagljena, 3) Film je previše pesimističan i promiče nihilizam, 4) Nije dovoljno naglašena Arthurova osobna odgovornost za počinjena djela.

Kritika 1: Film je plošno svaljivanje krivnje na bogate i kapitalistički sustav

Slučaj Arthura Flecka je slučaj čovjeka kojeg su i sustav i ljudi odbacili. Stoga smatram da je pogrešno ovaj film iščitavati tek kao kritiku bogatih, koji, koristeći kapitalistički sustav, gledaju kako da srežu sredstva siromašnima čime posljedično Arthur ostaje bez potrebne zdravstvene skrbi i zapada u još teže psihičko stanje. To je na simbolički način prikazano tako što Arthur u filmu biva dva puta pretučen. Prvi put od grupe dječaka koji pripadaju nižem društvenom sloju, a drugi put od trojice mladića koji su članovi višeg sloja. Zlo je zlo, i nitko nije imun na njega bez obzira na status.

Navedeno se očituje i u tome što rulja koja je izašla na ulice kako bi podržala ‘klauna’ koji je ubio trojicu bogatih mladića nije ni najmanje idealizirana. Riječ je, prije svega, o ljudima koji slave trostruko ubojstvo, koji i na najmanji nesporazum započinju međusobni fizički okršaj, te čiji pripadnici ubijaju roditelje dječaka Brucea Waynea (Batmana) pred njegovim očima. Također, Arthurovi kolege komičari, pripadnici radničke klase, nemaju ništa više sućuti prema njemu od sustava. Drugim riječima, ako redatelj i jest kritizirao kapitalizam, sigurno nije ponudio anarhiju kao rješenje. Ako je upozorio ne bezosjećajnost bogatih, pokazao je da ona u sličnoj mjeri postoji i među siromašnima.

Kritika 2: U Jokeru je razlika između dobra i zla zamagljena

Neki su sugerirali kako film zamagljuje dobro i zlo time što čini da stajemo na stranu čovjeka koji je počinio nekoliko ubojstava. No, ako pogledamo malo dublje, mislim da ćemo doći do drugačijeg zaključka o odnosu dobra i zla u filmu. Naime, stječe se dojam da bi Arthur, unatoč svom zlu koje je doživio, u svakom trenutku mogao postati nešto sasvim drugo od onoga što je postao samo da je primio malo dobrote, da je imao nekoga za koga bi se mogao uhvatiti. Iako se on s tim dobrom ne susreće, ono nije relativizirano. Dapače, ostaje dojam da bi samo malo dobra u njegovu životu nadvladalo mnoštvo zla.

Arthurova priča neodoljivo podsjeća na slučaj hromog čovjeka iz Svetog pisma koji je 38 godina ležao kraj čudotvornog bazena u kojeg su se uranjali oni koji su se nadali ozdravljenju. Isus mu pristupa, možda prvi čovjek koji mu je ikada pristupio, i pita ga: “Želiš li ozdraviti?”, na što bolesnik odgovara: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba” (Iv 5, 6-7). Taj “nikoga nemam”, doslovce vrišti iz čitavog Jokerova života. Na poslu omalovažavan, u javnosti sramoćen, više puta pretučen, psihički bolestan, s bolesnom majkom koja je također razvila patološki odnos prema njemu te zanemaren i od sustava koji mu ukida pomoć u liječenju.

Arthur je primjer upravo onakvog nepokretnog čovjeka kojeg Biblija spominje, kojemu je nasušno potreban drugi da ga podigne jer je u duhovnom smislu posve paraliziran. U njegovoj priči očituje se i kritika self-help literature koja tvrdi da mi svojim snagama, jednostavnom promjenom svijesti, možemo preokrenuti svoj život. Možda na taj način i možemo učiniti znatna poboljšanja, ako oko nas ima dovoljno dobra prema kojem se možemo usmjeriti, ali ako toga dobra nema, razna literatura samopomoći djeluje samo kao puko naklapanje.

Pojava Jordana Petersona i njegov naglasak na osobne odabire i kako čovjek u bilo kojoj situaciji još uvijek može činiti korake prema dobru svakako je bila dobrodošla i potrebna današnjem svijetu, ali Joker postavlja čak i Petersonu izazov: što s čovjekom kojemu je od prvog dana života do njegove potpune transformacije u krajnjeg negativca sve išlo po zlu. Koliko su njegove snage umanjene čak i za poduzimanje najmanjeg koraka bez pomoći drugog. Ako ovaj film šalje ikakvu poruku o odnosu dobra i zla, a smatram da šalje, tada je to poruka da nas iz naših vlastitih zlih okolnosti nekada može izvući samo nečija dobrota.

Kritika 3: Film je previše pesimističan i promiče nihilizam

Iako sam čuo više komentara kako film ne ostavlja poruku nade, smatram da Joker nije film koji promiče pesimizam i nihilizam. Objasnit ću to kroz najbolju meni poznatu definiciju pesimizma koju je ponudio G. K. Chesterton: “Pesimizam nije umor od zla, nego umor od dobra. Očaj ne leži u umoru od patnje, nego u umoru od radosti.” Arthur nije čovjek čiji duh ništa ne može podići, poput kakvog suvremenog hedonista koji je prošao sve užitke i na kraju zaključio da ni u čemu ne nalazi radost i da je sve besmisleno. On ima ambicije, nečemu se nada, u nešto vjeruje, nije nemoguće zamisliti okruženje u kojem bi on živio sretnim životom. Nihilizam je vjerovanje u posvemašnju nemogućnost da stvari ikada, u bitnome, mogu dobro završiti. Kod Arthura je bilo mnogo situacija u kojima se njegov život mogao drugačije okrenuti. Bilo je mnogo vrata koja su mu ljudi mogli otvoriti da su htjeli. U filmu je više nego jasno istaknuto da problem nije u besmislu svijeta kao takvom, nego u pogrešnom korištenju ljudske slobode.

Kritika 4: Nije dovoljno naglašena Arthurova osobna odgovornost za počinjena djela

Iz ranije navedenog, mislim da se može iščitati i odgovor na četvrtu kritiku koja kaže da se film ne osvrće dovoljno na Arthurovu osobnu odgovornost za počinjena djela. Razlog za taj ‘izostanak’ leži u tome što ovo u prvom redu nije film o psihološkim stanjima kroz koja prolazi jedan čovjek, nego o nama kao društvu.

Arthurova sudbina stavljena je kao izazov cijelome čovječanstvu, ali poglavito nama suvremenim kršćanima koji se ne usudimo odgovoriti na poziv papa Franje i ići na periferije. Kao da svaki put kada govorimo o širenju evanđelja mislimo isključivo na već “polugotove” kršćane koje bi samo trebalo podsjetiti na vjeru kojoj su pripadali kada su bili mali i reći im da je Bog dobar Otac, poput njihova oca, koji ih bezuvjetno voli. Takva priča za ljude poput Arthura vjerojatno ne vrijedi više od pukog naklapanja nalik na ono Jobovih prijatelja koji su ga pokušavali tješiti i “vratiti na pravi put”. Oni su prekrasno govorili o Bogu, samo su u svojoj apstrakciji zanemarili čovjeka koji je patio pored njih. Njihova teodiceja (obrana Boga) s intelektualne strane bila je besprijekorna, ali Jobu, i mnogim današnjim ‘Jobovima’ poput Arthura posve beskorisna.

Ovdje bih se ponovno dotaknuo Jordana Petersona i njegova savjeta, koji je vjerujem u skladu s onime što mnogi iskusni duhovnjaci preporučuju, o tome kako bismo se trebali suočiti sa zlodjelima koja su učinili neki od najvećih negativaca u ljudskoj povijesti. Pogrešno je, kaže Peterson, pomisliti: “Ja nikada takvo što ne bih učinio”. Umjesto toga, trebali bismo se pitati: “Kakve okolnosti bi me mogle dovesti pa da i ja učinim takvo nešto?” Dakako, možda bi odgovor mogao biti “Nikakve”, ali ključno je preokrenuti pogled s “negativca” na nas. Na nas, ne samo kao pojedince, nego i kao čitavo društvo.

Jokera treba promatrati kao rukavicu bačenu u lice svim konformistima koji sami sebe nikada ne preispituju. Svačije uši bi trebale proparati Arthurove riječi upućene Franklinu Murrayu: “Izlaziš li ti ikada iz svog studija?” To nije samo kritika visokih slojeva društva koji se ne osvrću na one ispod njih, nego na čitavo zapadno društvo zatočeno u individualizmu. Zato i Arthur u svome razgovoru s Murrayem nastavlja: “Svi samo vrište i viču jedni na druge. Nitko više nije pristojan! Nitko ne razmišlja kako je biti onaj drugi.”

Joker i problem oca

Teško je pobrojati sve društvene probleme koje Joker vrlo dobro naglašava a da tekst ne postane prezasićen, pa ću izdvojiti još samo jedan. Arthur je odrastao bez oca. Prema podacima Ureda za popis stanovništva Sjedinjenih Američkih Država iz 2017. godine, oko 20 milijuna djece u SAD-u odrasta bez oca, što je više od 25 posto. Ta djeca imaju četiri puta veći rizik od siromaštva, dva puta veći rizik od napuštanja srednjoškolskog obrazovanja, čak sedam puta veći rizik od maloljetničke trudnoće. Lista je vrlo dugačka. Koliko je izostanak oca za Arthura bio vitalan najbolje govori scena kada gledajući show Franklina Murraya Arthur mašta o tome da mu Murray prilazi, očinski ga grli i govori mu da bi htio imati sina poput njega. Zanimljivo je da u prvom planu Arthurove mašte nije ostvarenje profesionalnog ideala sudjelovanja u Murrayjevoj emisiji, nego upravo zagrljaj osobe koja je za njega postala poput očinske figure. Teško je oteti se dojmu da Arthur nikada ne bi postao Joker da je taj zagrljaj bio stvarnost.

Druga scena koja u prvi plan stavlja pitanje očinstva jest kada Arthur stupa pred jednog od najbogatijih ljudi u Gothamu, Thomasa Waynea, za kojeg je uvjeren da je njegov biološki otac, koji se preko trideset godina ne brine za svog sina. Film ostavlja tajnovitim je li Wayne uistinu Arthurov otac, no to bi se po svoj prilici u nekom novom nastavku o Jokeru moglo pokazati istinitim. U svakom slučaju, Arthur koji nakon godina napuštenosti traži samo malo “pristojnosti”, dobiva udarac šakom u glavu uz naputak: “Takni mog sina još jednom i ubit ću te.” Koliko paradoksalnosti može biti u situaciji u kojoj čovjek udarajući svog vjerojatnog sina govori da će ga ubiti ako takne njegova (drugog) sina. Kroz ovu scenu Joker pred nas stavlja pitanje je li pojam sina danas redefiniran iz ‘biološkog potomka kojem otac duguje ljubav i skrb’ u ‘osobu u koju se može projicirati vlastiti neostvareni ideal’. Pa ako se taj ideal ne može projicirati, kao u slučaju Arthura, onda se on i ne smatra sinom.

Zaključak

Koliko god se mračan i uznemirujuć činio, Joker je film koji bi svaka osoba koja promišlja o problemima s kojima se suvremeno društvo i pojedinac u njemu susreću trebala pogledati. Više nego opisivanje problema koji je pred svima nama, film je poziv da nešto učinimo. Pa, iako se čini da u šumi ponuda video sadržaja koja nas danas zapljuskuje pojavkom servisa poput Netflixa gotovo nikakvo ostvarenje ne može polučiti takav učinak jer ga uvijek zamjenjuje nešto novo, Joker je pokazao da se i danas može napraviti film koji ima potencijal da promijeni pojedinca, pa i uzdrma čitave društvene paradigme. Koliko će u tome uspjeti više ne ovisi o autorima, oni su svoj posao odradili genijalno. Sad je stvar na nama.