Što je potrebno da se obična osoba pretvori u čudovište? Da postane masovni ubojica, terorist, Joker?

Prema samome Jokeru – „Jedan loš dan”.

Tako je on ispričao vlastitu priču u stripu iz 1988. godine Batman: Ubojita šala, autora Alana Moorea i Briana Bollanda. Ta klasična priča o korijenima izvršila je velik utjecaj na kontroverzni novi film Joker.

Nekada je Joker bio običan čovjek. Pokušavao je biti dobar muž, pripremao se postati ocem, i pokušavao se probiti kao stand-up komičar. No njegove šale nikome nisu bile smiješne, a obitelj mu se nije mogla izvući iz siromaštva. Smatrao se promašajem. Obuzeli su ga poniženje i krivnja.

Tada mu je jedna zločinačka banda ponudila izlaz iz situacije. Ako im pomogne kod jednog jedinog zločina, obogatit će se. U očajničkoj želji da promijeni svoj život, pristao je.

A onda se dogodio „jedan loš dan”. Na dan kada je trebalo izvesti planiranu pljačku, njegova je trudna supruga poginula u šokantnoj nesreći. On se pokušao izvući iz zločinačkoga plana, ali mu banda to nije dopustila. Tada je i pljačka pošla nakrivo – pojavio se Batman. Pokušavajući izbjeći uhićenje, čovjek je skočio u bačvu toksičnoga otpada. Izašao je otamo izgledajući poput ludoga klauna, a zatim se počeo tako i ponašati, i nikada nije prestao.

Jedan ga je loš dan slomio. Jedan ga je loš dan natjerao da poludi i postane ubojicom.

Možete zamisliti što bi jedan tako loš dan vama učinio. Pretpostavljam da vas ne bi pretvorio u supernegativca ili serijskog ubojicu. No mogao bi dovesti do ozbiljnih mentalnih problema – možda anksioznosti, možda do depresije, ili možda do nečega gorega. Neke ljude velike tragedije u životu mogu natjerati preko ruba.

Jokere, upoznaj JBP-a

Ovo nas potiče da postavimo važna pitanja, vezana za stvarni život. Što možemo učiniti kada se dogodi tragedija? Kako možemo umanjiti patnju? Kako možemo spriječiti zlo?

To su izazovi o kojima dr. Jordan B. Peterson razmišlja cijeloga života. Peterson je klinički psiholog, sveučilišni profesor i superzvijezda na YouTubeu. Mnogi mladi ljudi kažu da su im njegovi govori život promijenili nabolje.

Također je veoma pomnjivo proučavao zlo. Čitao je dnevnike ubojica u školama i istraživao genocide i totalitarne diktatore.

Što da je Jordan Peterson upoznao Jokera? Zamislite dr. Petersona kako radi kao psiholog u psihijatrijskoj bolnici Arkham, gdje Joker provodi većinu svojega vremena onda kada ne ubija ljude. Da je Joker bio pacijent Jordana Petersona, kako bi stvarni psiholog analizirao izmišljenoga psihopata?

Ubilačko uvjerenje

Prije svega, dr. Peterson bi kod Jokera dijagnosticirao ozbiljan slučaj nihilizma. U rječniku se nihilizam definira kao odbijanje „moralnih načela, u uvjerenju da je život besmislen”. Peterson smatra nihilizam jednim od korijena mnogih zala.

U svojemu bestseleru 12 pravila za život Peterson piše da patnja neke ljude navede da povjeruju da je život „šala na naš račun”. Tada počnu zamjerati društvu, životu, pa čak i samoj egzistenciji. Kod nekih od njih taj je pogled na svijet bio motivacija za „masovna ubojstva, nakon kojih je često uslijedilo samoubojstvo”.

Na primjer, Peterson ukazuje na to da su nihilizam i zamjeranje motivirali Erica Harrisa, jednoga od počinitelja masakra u srednjoj školi Columbine 1999. godine. Harris i njegov partner ubili su desetero školskih kolega, a zatim i same sebe. Dan prije masakra Harris je demonstrirao svoj nihilizam pišući u svojemu dnevniku sljedeće:

„Zanimljivo je, dok sam u svojemu ljudskom obliku, znati da ću umrijeti. Zato se sve sada čini trivijalnim.”

Zamjeranje što ga je obuzelo pokazao je pišući:

„Mrzim vas ljude jer ste me izostavljali iz toliko stvari. […] Imali ste moj broj telefona, ja sam vas pitao, i sve to, ali ne, nemojte da onaj čudni tip Eric dođe. MRZIM LJUDE i bolje im je… da me se boje.”

Patnja neke ljude navede da prihvate nihilizam i zamjeranje, a neki su svoj nihilizam i zamjeranje upotrijebili kao ispriku za čudovišna djela.

To je upravo ono što je Joker učinio u „Ubilačkoj šali”. Upotrijebio je svoj „jedan loš dan” kao izliku da postane nihilistom i da utone u zamjeranje. Izjavio je:

„Sve je šala! Sve što je itko ikada cijenio ili se za to borio… Sve je to čudovišna, poremećena šala!”

Joker je imao i tirade o „životu, i svoj njegovoj nasumičnoj nepravdi” i „činjenici od koje se ne može pobjeći – da je ljudska egzistencija luda, nasumična i besmislena”. Namjerno je izabrao poludjeti, jer: „U ovako psihotičnome svijetu bi svaka druga reakcija bila luda!”

Joker je pokušao svoj odabir opravdati izvodeći čudovišan eksperiment. Pokušao je izludjeti jednoga običnoga čovjeka priuštivši mu njegov vlastiti „jedan loš dan”. Oteo je policijskoga zapovjednika Jamesa Gordona i priuštio mu najgori dan u životu. (Poštedjet ću vas gadnih detalja.) Htio je „nešto dokazati”: da je jedina reakcija na tragičnu komediju života nihilizam i ludilo.

Svakodnevni junaci

No Peterson bi Jokeru rekao da nije u pravu. Obični ljudi mogu zadržati moral i mentalno zdravlje čak i kada ih snađe tragedija. I doista, obični ljudi tako čine svakoga dana. Kako Peterson piše:

„Poznavao sam jednoga čovjeka koji je poslije prometne nesreće ostao invalid. Zaposlio se u mjesnom komunalnom poduzeću. Godinama nakon nesreće radio je pokraj jednoga drugoga čovjeka, koji je patio od jedne degenerativne neurološke bolesti. Surađivali su na rješavanju kvarova, i svaki je nadopunjavao hendikep onoga drugoga. Smatram da je takvo svakodnevno junaštvo pravilo, a ne iznimka.”

I zapovjednik Gordon je u „Ubilačkoj šali” pokazao da je Joker u krivu. Unatoč fizičkom i emocionalnom mučenju, Gordon ne samo da je zadržao mentalno zdravlje, nego i visoke etičke standarde. Nakon što ga je Batman spasio, Gordon je inzistirao da se Jokera uhiti „po propisima” (da sve bude po zakonu). Poslije svega kroz što je prošao, Gordona nije obuzelo zamjeranje prema svijetu, ili čak prema svojemu mučitelju. On se čvrsto držao svojega kodeksa i pozivao na pravdu i vršenje zakona, a ne na osvetu.

Kada se Batman suočio s Jokerom, izvijestio ga je o njegovu neuspjehu:

„Tako, prije nego što sam došao ovamo razgovarao sam sa zapovjednikom Gordonom. Dobro mu je. Unatoč svim tvojim bolesnim, pakosnim igricama, zdrav je kao i uvijek. Možda obični ljudi ne moraju uvijek puknuti. Možda nema potrebe zavući se pod kamen sa svim ostalim ljigavim stvarima kada dođu nevolje. Možda si cijelo vrijeme to jednostavno bio ti.”

Prema Batmanu, obični ljudi mogu odabrati ne poći mračnom stazom nihilizma i zamjeranja, čak i kada ih snađe tragedija. Jordan Peterson bi se složio. On piše sljedeće:

„Neki ljudi degeneriraju i završe u paklu zamjeranja i mržnje prema bitku, ali većina ih to odbije, unatoč svojoj patnji, razočaranjima, gubicima, nedoraslostima i ružnoći. Za sve one koji imaju oči da vide, to je čudo.”

Stvarni superjunak

Svakodnevno junaštvo uistinu je čudesno, no ljudski je duh sposoban i za još više. Na primjer, Peterson piše o slavnome ruskome piscu Aleksandru Solženjicinu, koji je

„[…] kada je završio u sovjetskom radnom logoru, usred užasa dvadesetoga stoljeća, imao gomilu razloga da propituje strukturu egzistencije. […] Njegovi su ga vlastiti sunarodnjaci uhitili, pretukli i bacili u zatvor. Zatim je obolio od raka. Mogao je postati ogorčen i prepun zamjeranja. […] No veliki pisac, žestoki borac za istinu nije dopustio da mu um zabrazdi u osvetu i uništenje.”

Umjesto da odabere put nihilizma i zamjeranja, izabrao je put poboljšanja samoga sebe, čak i kada je bio bolestan i zatočen. Taj ga je put potaknuo da napiše knjigu o užasima sovjetskoga zatvorskoga sustava, “Arhipelag Gulag” (hrvatsko izdanje, op. prev.). Ta je knjiga bila tako snažna i izvršila je toliki utjecaj da je doprinijela padu Sovjetskoga Saveza. U Rusiji i dalje ima političkih zatvorenika koji trpe zlostavljanja, ali zahvaljujući Solženjicinu vjerojatno ih je mnogo manje.

Takva junačka reakcija na tragediju Jokeru bi bila neshvatljiva. U „Ubilačkoj šali” rekao je da zna da je i Batman sigurno nekada imao svoj „jedan loš dan”. Zašto onda, pitao je, Batman „ne shvaća šalu” života? „Zašto se ne smiješ?” inzistirao je Joker.

„Zato što sam je već čuo”, odgovorio je Batman, „a ni prvoga puta nije bila smiješna”, i onda bacio Jokera kroz ogledalo u kući strave i užasa.

Kao što svi znamo, Batman jest imao „jedan loš dan”. Kada je bio dijete, roditelje su mu ubili pred njegovim očima. No za razliku od Jokera, odbio se prepustiti zamjeranju i mržnji. Poput Gordona, zadržao je svoju ljudskost. Učinio je i više od toga. Poput Solženjicina, držao se još viših moralnih standarda, i junački je spašavao druge od podnošenja tragedije kakvu je on podnio.

Ključ je u odgovornosti

U čemu je razlika između Batmana i Jokera, između Solženjicina i ubojica iz Columbinea? Zašto patnja neke ljude potakne na junaštvo, a neke na čudovišna djela?

Najveća je razlika u odgovornosti.

Eris Harris zasigurno je morao podnositi patnju i nepravdu, možda ponajviše u školi. No umjesto da prihvati imalo odgovornosti za svoju situaciju, odlučio je svu krivnju svaliti na druge.

A Joker je snosio većinu odgovornosti za svoj „jedan loš dan”, no nije prihvatio odgovornost za to, nego je okrivljavao „svijet” i izabrao ludilo kao način da posve potisne sva takva sjećanja.

Batman je imao mnogo bolju izliku da ne prihvati odgovornost za svoj vlastiti „jedan loš dan”. Na kraju krajeva, bio je dijete kada su mu roditelji ubijeni, no ipak je prihvatio odgovornost. Sjećanje na tu noć potaknulo ga je da druge spašava od takvih tragedija.

Solženjicin je slično reagirao na tragediju. Dok je nepravedno čamio u zatvoru, i on je imao dobru izliku da isključivo misli o sebi kao žrtvi. Umjesto toga je prihvatio razinu odgovornosti koju bi mnogi smatrali ekstremnom. Kako Peterson piše:

„Za vrijeme mnogih svojih kušnji Solženjicin je susretao ljude koji su se u užasnim okolnostima plemenito držali. Mnogo je razmišljao o njihovu ponašanju. Zatim je sebi postavio najteže od svih pitanja: je li on osobno pridonio katastrofi svojega života? Ako jest, kako je to učinio? Prisjetio se kako je u mladosti besprigovorno podupirao Komunističku partiju. Razmotrio je čitav svoj život. U logorima je imao mnogo vremena. Kako je u prošlosti toliko toga pogrešno procijenio? Koliko je puta postupio suprotno vlastitoj savjesti, sudjelujući u djelima za koja je znao da su pogrešna? Koliko je puta izdao samoga sebe, i lagao? Ima li načina da u blatnome paklu sovjetskoga gulaga može ispraviti svoje grijehe, okajati ih?”

„Solženjicin je vrlo, vrlo temeljito proučio sve pojedinosti svojega života. Postavio je sebi drugo, pa i treće pitanje. Mogu li sada prestati činiti takve pogreške? Mogu li sada popraviti štetu koju su uzrokovali promašaji iz moje prošlosti?”

Takav je bio mentalitet koji mu je dao snage ne samo da preživi, nego i da promijeni svijet.

Odabir

Da se vratimo na pitanje s početka: što je potrebno da obična osoba postane čudovište?

Jokerov je odgovor „jedan loš dan”. No on je u pravu samo djelomično. Kako nam kaže Jordan Peterson, sve ovisi o tome kako čovjek reagira na tragediju i patnju.

Ako osoba reagira bježeći od odgovornosti, tonući u nihilizam i zamjeranje, to uistinu može dovesti do čudovišnih djela, koja samo nastavljaju uzrokovati tragedije. Čak i ako ne postane tako loše, taj put i dalje može obične ljude učiniti očajnima. 

No ako reagiramo tako što prihvatimo odgovornost, možemo pomoći pri sprječavanju nepotrebnih tragedija i pronaći pravi smisao života.

Odgovornost je to što je potrebno da obična osoba postane junak.

Dan Sanchez

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Tekst je izvorno objavljen na portalu FEE.org i objavljujemo ga u hrvatskom prijevodu s ekskluzivnim dopuštenjem koje vrijedi isključivo za portal bitno.net.