Danko Kovačević o filmu Zelena knjiga: Poziv na uključivost Svetog ili novi paravan za isključivost relativizma?
Emmanuel Levinas u licu drugog uočava trag Beskonačnog. Osobni stav „evo me“ je bezuvjetni odgovor na to lice u kojem se raspoznaje jedno Lice, jedna (ne)spoznatljivost Nepoznatog. Drugi mi očituje vlastitu čežnju za Beskonačnim i postaje „autoput“ prema tome, za „onim što je onkraj bića“, za Dobrim
Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. (Lev 19,34)
Dok svečanost ovogodišnje dodjele Oscara pomalo već pada u zaborav, u nama još odzvanja evanđelje te (sedme) nedjelje kroz godinu. Božja riječ ovih dana sustavno poručuje: istinska veličina nije u gospodstvu nad drugim, već u služenju nemoćnim, obespravljenim, marginaliziranim – „djeci“. Onima koji su (svetopisamski) „maleni“. Bezinteresna i bezuvjetna ljubav „Onog koji je Drukčiji“ (a opet je u svemu osim u grijehu „Bog s nama“, u sve dane do nakraj zemlje) nadopunjuje one naše ljudske, često interesne i uvjetovane ljubavi: prijateljsku, roditeljsku zaručničko-bračnu. Isus širi uske ljudske krugove. Formira jedan novi sveobuhvatni krug. Novi poredak. I stavlja sebe u sredinu, donoseći mir, radost i snagu Duha onima u strahu, tuzi i izolaciji. I poziva nas da činimo isto njemu na spomen. Biti velik, biti „gospodin“ zaključujemo, znači biti usredotočen, na na nekog izvan sebe. Iskazati dobrodošlicu onome koji je, u očima društva i njegove kulture, autsajder. A pri tome riskirati, sve ono što „gospodstvo“ sa sobom nosi: opstojnost, imanje, sigurnost, značaj.
Imajući ovo u vidu, narativ „Zelene knjige-vodiča za život“, u osnovnim crtama prati narativ Knjige nad knjigama, tog ultimativnog Vodiča za život. Zaplet, temeljen na istinitoj priči o prijateljstvu (bijelog) italoamerikanca i afroamerikanca koji na turneji po SAD-u sredinom XX .stoljeća koriste „Zelenu knjigu“ kao putnički vodič po motelima i restoranima koji prihvaćaju ljude tamne boje kože, kulminira pitanjem:
Ako nisam dovoljno crn, ako nisam dovoljno bijel, ako nisam dovoljno muškarac, što sam onda ja?
Briga za Drukčijeg u svijetu isključivosti
Nije nam namjera ovdje ulaziti dublje u problematiku rasizma i homoseksualizma; o tome je na ovom portalu već podrobno pisano. Niti je ovdje riječ o apologiji i promociji (u nebo vapijućih) grijeha. „Zelena knjiga“ implicitno nije samo kritika trenutne američke vlasti i (između ostalog) dizanja zidova prema meksičkoj granici, već postavlja jedno univerzalnije (dakle, katoličko) pitanje: kakav je moj odnos prema onome koji je drukčiji? A samim time, i ono dublje, temeljno i sveobuhvatno pitanje: kakav je moj odnos prema Drugome? Kako je to vidjeti svijet očima Drugog?
Postindustrijsko i postkršćansko društvo Zapada danas, očituje raznolike mehanizme isključivosti. Barack Obama, primjerice, primjećuje kako se u suvremenom svijetu danas očituju sve više atavizmi poput raznih novih oblika tribalizma. Fenomen globalizacije i sraza kulture s jedne strane, i rast spoznaje o oskudnosti resursa s druge (klimatske promjene, neravnoteža ekonomske moći i porast stanovništva), potencirano internetom i društvenim mrežama, dovode do uplemenjavanja kao reakcije na sučeljavanje sa onim što je nepoznato i do odbacivanja onih koji su drukčiji. Takva grupna isključivost podrazumijeva prisustvo niza predrasuda i njihovih praktičnih očitovanja a s time i razgranati proces nastajanja među-grupnih nejednakosti i marginalizacija na temelju vjere, spola, rase, etničke pripadnosti, socio-ekonomskog statusa. Daleko je to od one vizije „zajednice voljenih“ (The Beloved Community) Martina Luthera Kinga.
Koji je izlaz iz takve situacije? Kako ove procese staviti u revers ili ih preusmjeriti?
„Zelena knjiga- vodič za život“ upućuje na odgovor. Završna scena filma odvija se u domu katoličke obitelji koja srdačno ugošćuje i prima za svoj stol stranca, onog koji je drukčiji i koji se ne uklapa. Taj radosni skup okupljen je na božićnoj (tj. badnjoj) večeri; ritualu koji u svom epicentru ima Onog koji je Drukčiji a opet tako nama sličan; Stranca i Pridošlicu koji je sebe učinio malenim i iskusio ekstremno marginaliziraniranje i odbačenost.
Filmski narativ tako evocira činjenicu da je „briga za drugog (tj. drukčijeg od mene)“ jedna od ključnih okupacija postmoderne. Ta briga svoj smiraj može naći samo kada preraste u preokupaciju onim koji je Drugi. Emmanuel Levinas u licu drugog uočava trag Beskonačnog. Osobni stav „evo me“ je bezuvjetni odgovor na to lice u kojem se raspoznaje jedno Lice, jedna (ne)spoznatljivost Nepoznatog. Drugi mi očituje vlastitu čežnju za Beskonačnim i postaje „autoput“ prema tome, za „onim što je onkraj bića“, za Dobrim. Beskonačno se, stoga, kako to recipročno kušaju i očituju i naša dva filmska protagonista, pronalazi kroz odgovornost (skrb) za drugog (drukčijeg).
Kršćani vjeruju i kušaju: Trojedini Bog je onaj koji je (intra i extra) Drukčiji. I zato sve privlači k sebi. Krist je postao jednim od nas upravo da bi nam predao ono što ga čini Drukčijim. Da nije postao jednim od nas, ne bi nas mogao obogatiti svojom drukčijošću. A da nije Drukčiji, ne bi nas imao čime obogatiti. Stoga je život kršćanina obogaćivanje Kristovom drukčijošću onih koji ga nisu uistinu upoznali. A to zahtjeva „širenje kruga“ s jedne strane i život „skriven u Kristu“ s druge. Mistični život Majke Terezije nije ju učinio manje zabrinutom za druge, za one „malene“, „najsiromašnije od siromašnih“. Legendarna je već prijemčivost i pozornost Padre Pia, suvremenog mistika par exellence, prema onima koji su ga susretali. Upravo je kristocentrična drukčijost učinila da ovi sveci mogu svoga bližnjeg voliti toliko konkretno.
No, kako pomiriti kristocentričnu drukčijost s onom koja je egocentrična i uključuje grijeh? Kako dovesti u korelaciju krv nedužnih koji vapiju Bogu i krv Jaganjca Božjeg koja se prolijeva za krivce? U svojoj knjizi „Isključivanje i zagrljaj“ Miroslav Volf predlaže rješenje: volja za zagrljaj drugog, preobrazba vlastitog identiteta kako bi se ustupilo mjesta onome koji je drukčiji, treba prethoditi bilo kakvoj presudi, tj. prosudbi. Jedino tako možemo živjeti na sliku Krista koji je raširio ruke za bezbožnike i milosrdnog Oca koji je raširi ruke i zagrlio razmetnog sina. Po uzoru na svetog Pavla koji je sebe de-centrirao („razapeo starog čovjeka“) i re-centrirao se u Kristu („ne živim više ja, nego živi u meni Krist“). Kršćanstvo se tako očituje kao vjera koja onima koji su drukčiji po osnovi grijeha ne stavlja imperativ nevinosti kao preduvjet za zajedništvo, već nudi zagrljaj i onima koji su zarobljeni u vrtlogu grijeha. Odakle snaga za nešto takvo? U Duhu raspetog Mesije.
Riječ „župa“ u svome grčkome izvorniku znači „gostinjac“. Mjesto gostoljubivosti. U vremenu rapidne globalizacije, u kojem je svijet unatoč tribalizmima i granicama koje ga dijele ipak „globalno selo“, postojanje župa na svakom kutku ekumene daje mogućnost za razgranatu razradu jedne katoličke (dakle, univerzalne) „Zelene knjige“- mreže „autoputeva“ na kojima svako malo možeš naići na gostoljubivi smještaj, bez obzira koliko si i na koji način drukčiji. Kršćanstvo je, primjećuje Aminta Arrington (između mnogih) prešlo iz „ere misija“ u eru „svjetskog kršćanstva“ u kojoj „onaj drugi“ nije objekt evangelizacije ni stranac kojeg treba izbjeći ili simpatizirati ili netko kome treba pomoći, nego netko od koga se može učiti, kome se može zahvaliti na obogaćenju i s kim se može graditi zajedništvo. Rješenje nije ni segregacija, ni secesija ni asimiliacija nego sloboda u Kristu, izgradnja odnosa po trokoraku: empatija – redistribucija moći – preobražaj identiteta.
Što se tiče Oscara, u Hollywoodu, čini se, opet ništa nova. Opet je, kao i lani, za najbolji film izabran onaj koji nas poziva da prigrlimo drukčije. Ostaje pitanje uključuje li ova pohvala drukčijosti i one koji su drukčiji po tome što egzistencijalno žele prigrliti Drukčijeg, onog koji je znak osporavan: sablazan za Židove a ludost za Grke? One koji su spremni zagrliti grešnike ali ne žele imati udjela u grijehu? Hoće li ikada Hollywood Oscarom za nabolji film nagraditi ekranizirani poziv na susret s Licem i uključivost Svetog, onog autentično drukčijeg, ili će filmsko platno trajno ostati Janusovo lice, paravan za isključivost (diktature) relativizma? Ako to i učini, scenarij za takav film o autentičnoj drukčijosti već odvajkad postoji. Radni naziv mu je „Poslanica Diognetu“. I kaže:
Kršćane naime ne dijeli ni zemlja ni jezik ni običaji od ostalih ljudi. Žive u svom zavičaju, ali kao stranci; imaju sve zajedničko s drugima kao građani, a trpe sve kao tuđinci. Sva im je tuđina domovina, i sva domovina tuđina. Žene se kao što svi; rađaju djecu, ali ne izlažu poroda. Dijele s drugima stol, ali ne krevet. Žive u tijelu, ali ne prema tijelu. Borave na zemlji, ali je življenje njihovo na nebu. Pokoravaju se određenim zakonima, ali posebnim vladanjem svojim nadmašuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Svijet ih ne zna, pa ih ipak osuđuje; kažnjava ih smrću, a oni oživljuju. Siromašni su, a mnoge obogaćuju. Trpe oskudicu u svemu, pa opet u svemu obiluju. Preziru ih, a u preziru se proslavljaju. Kleveću ih, a oni blagoslivljaju. Ruže ih, a oni iskazuju čast. Dobrotvori su, a kažnjavaju ih kao zlotvore. Smrću kažnjeni vesele se, jer ustaju na novi život. Što je duša u tijelu, to su u svijetu kršćani.
Danko Kovačević | Bitno.net
