Kada se film „Bit će krvi” počeo prikazivati u kinima u prosincu 2007. godine, otišao sam pogledati ga, pa sam otišao pogledati ga još jednom, a onda sam ga otišao pogledati i po treći put.

Možda sam ja jedini kojemu se to dogodilo, ali magnum opus Paula Thomasa Andersona privukao me, uznemirio, a ponajviše fascinirao. Nikada dotle nisam bio vidio nešto takvo, a nisam ni sve do danas.

Što me je to tako odlučno privuklo u rasapu čovjeka koji je samoga sebe nazivao „naftašem”? Tada sam bio na zadnjoj godini studija, i poput mnogih studenata, ponosio sam se svojim zanimanjem za nezavisne i neobične filmove. Također sam marljivo radio na disertaciji o Sørenu Kierkegaardu i egzistencijalističkoj filozofiji, i zato me je privlačilo sve što je u sebi imalo primjese otuđenja, užasa, i „vrtoglavice od slobode”. „Bit će krvi” zadovoljavao je oba kriterija.

No ono što me je uistinu bilo fasciniralo bila je priča. Andersonova adaptacija (nadahnuta romanom američkoga književnika Uptona Sinclaira iz 1927. godine „Nafta!”) često se čita kao kritika mračnoga srca američkoga kapitalizma i religije – točnije, naftne industrije i evangeličkoga kršćanstva. Za mnoge je ova društvena kritika sadržavala i političku perspektivu, pa se film smatralo osudom politika iz Busheve ere.

To mi je tumačenje tada bilo dosadno, a dosadno mi je i sada. Znao sam da je Anderson u ovome filmu naslutio nešto elementarno o Americi, no radilo se o nečemu mnogo elementarnijem od politike. Osvrćući se desetljeće kasnije, mislim da se stvar svodi na sljedeće: „Bit će krvi” bavi se ideologijom snage volje, koja definira velik dio modernoga svijeta, i odbijanjem milosti, koje polagano, ali sigurno uništava dušu jednoga modernoga čovjeka.

Tema snage volje očita je već iz prve sekvence. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, tragač za srebrom pretrpi strašan pad dok minira kop, i slomi nogu. Uspijeva izvući se iz rudnika s uzorkom, i nekako se odvuče da unovči svoje otkriće. To je Daniel Plainview, čovjek koji – da posudim Nietzscheovu terminologiju – kao da je počeo postojati vukući samoga sebe za kosu. Nema naracije, nema dijaloga – samo jedan čovjek i njegova zadivljujuća volja da preživi i napreduje.

No kako Daniel postaje sve uspješnijim sa svojom kompanijom za bušenje u Kaliforniji, ta upornost postaje zastrašujuće apsolutna. Nakon što jedan od radnika pogine u nesreći, Daniel posvaja njegova sina, siroče „H. W.-ja”. No to je samo još jedna prilika da prigrabi moć, prilika da ulagačima predstavi za posao koristan „rekvizit” – sina. On je čovjek „natjecateljskoga duha”, kako će sam kasnije priznati. Za Daniela Plainviewa i ne postoji ništa osim natjecanja.

On nastavlja napredovati u moći i utjecaju sve dok ne sretne čovjeka koji se može mjeriti s njime – Elija Sundayja, pastora mjesne crkve. Elijeva obitelj ima posjed koji blokira zalihe nafte, i tu započinje suparništvo između dvojice muškaraca, koje se vrti oko financijskih kompenzacija, mentalnih poigravanja, i volje obojice da dominiraju onim drugim. No ondje gdje Daniel pokušava kontrolirati Elija svojom vlastitom voljom, Eli nastoji kontrolirati Daniela Božjom voljom – i započinje rat.

Kako razumjeti ovo suparništvo između ova dva lika, istovremeno tako slična i tako različita? Smatram da je ključ za interpretaciju moderni zaokret prema moći. U uvodu svojoj knjizi The Priority of Christ („Kristovo prvenstvo”), biskup Robert Barron tvrdi da je moderni svijet obilježen dvjema velikim pomacima prema voluntarizmu (ili prvenstvu volje). Prvi je bio pomak prema voluntarističkoj koncepciji Boga u teologiji, gdje Božja volja nadvladava Božji razum i postaje apsolutnom (čineći njegov odnos sa stvorenjima „ponajprije legalističkim i svojevoljnim”). Drugi pomak, koji je proizašao iz prvoga, bilo je to da ljudska volja nadvladava ljudski razum, postajući „dalekim ogledalom” apsolutnosti božanske slobode (što je logično ako je čovjek slika Božja). U konačnici će se Božju volju i ljudsku volju početi gledati kao podjednako „same u sebi sadržane, hirovite, apsolutne, a u konačnici – iracionalne”. 

Rezultat je rat. Božanska volja i ljudska volja „naći će se jedna nasuprot drugoj”, s „Bogom koji se svojevoljno nameće nužno nevoljkom i zamjeranja punome čovječanstvu”. Ukratko, imamo „zagovaratelje povlastica voluntarističkoga Boga suočene sa zagovarateljima voluntarističkoga ja”. A ipak ih povezuje jedno jedino organizacijsko načelo – prvenstvo snage volje.

Upravo to pronalazimo u Eliju i Danielu. Eli Sunday predstavlja (kao što njegovo ime daje naslutiti) apsolutnu Božju volju, a Daniel Plainview predstavlja (kao što i njegovo ime daje naslutiti) čovjekovu apsolutnu volju. Za Elija Daniel je izazov Božjemu suverenitetu, i tako on u svojoj crkvi ogoljelih zidova tjera Daniela da ustukne i viče kako bi umirio volju gnjevnoga Boga. No za Daniela je Elijev Bog također izazov njegovome suverenitetu, i pred kraj filma on će ostvariti svoju osvetu, tjerajući poraženoga Elija da objavi da je on „lažni prorok” i „da je Bog praznovjerje”. Dvojica muškaraca neprijatelji su u igri bez pobjednika, ali saveznici u borbi.

No pravi Bog neće ostati skriven.

U sceni koju smatram jednom od najboljih u filmskoj povijesti, na Danielovoj bušotini dogodi se iznenadna eksplozija plina, i uslijedi kaos. Dok crno zlato erumpira prema nebu, Daniel žuri prema bušotini, gdje otkrije da je H. W. nastradao, podigne dječaka i potrči. Daniel uspijeva procijediti dvije znakovite riječi („O Bože!”), dok enervantni kaos bubnjarske kompozicije Johnnyja Greenwooda Convergence raste. Njihova tridesetosekundna trka nizbrdo čini se kao da traje cijelu vječnost. 

Ispod njih je navodno „ocean nafte” kojemu može pristupiti samo Daniel, no naftna je bušotina ugrožena, i rizik od požara sve je veći. On mora požuriti kako bi minimizirao štetu svojim resursima i kapitalizirao otkriće. Uzevši sve praktične točke u obzir, situacija je dramatična.

No nešto još dramatičnije događa se u Danielovoj nutrini. Dok on trči prema H. W.-ju i nosi ga u sigurnost, on nije zabrinut samo za svoj poslovni rekvizit – iskreno je zabrinut za svojega dječaka. Možemo vidjeti kako se u njemu pokreću očinska ljubav i brižnost. I zato se glazba čini tako dramatičnom, urgentnom i kaotičnom – erupcija nafte je također – zahvaljujući H. W.-jevoj ozljedi – erupcija milosti, i dok Daniel trči niz brdo, za njime žuri živi Bog. Bog zna da je u opasnosti Daniel, a ne njegov posao, i On preko Danielove krhke ljubavi prema tome krhkome dječaku žurno ulazi u njegov svijet kako bi ga spasio, kako bi uklonio njegovo srce od kamena i dao mu srce od mesa. Ako je takva milost gledajući unatrag čudesna (amazing), ona je u tome trenutku doslovno labirint (eng. maze, op. prev.) – poziv tjera na odabir, a taj odabir izaziva strašnu dezorijentiranost i uznemirenost. 

Danielova je reakcija jasna. H. W. ga preklinje da ne odlazi, ali on žuri natrag da obuzda požar koji je izbio kod dizalice nad bušotinom. Njegov ushit u vezi s tom situacijom djeluje tragično. Daniel misli da su se za njega otvorila jedna vrata, a zapravo su se jedna vrata zatvorila. 

Kako priča ide dalje, Daniel se sve dublje zakopava u logiku snage volje. On teži dominirati naftnim biznisom, dominirati drugima, a ponajviše – dominirati Elijevim Bogom – koji je, na kraju krajeva, samo još jedan konkurent.

Sve to, naravno, završava krvoprolićem. Anderson je izjavio da je ovome filmu pristupio kao hororu, i čak je Daniela usporedio s Drakulom. Glazba i fotografija u filmu ponekad podsjećaju na žanr horora, ali zaključak je zastrašujući na način o kojemu većina horora može samo sanjati, i to ne prvenstveno zbog krvi koju vidimo prolivenu. Nakon jedne, posljednje prilike za pomirenje, Daniel neopozivo okreće leđa H. W.-ju, što dovodi do poremećenoga konačnoga okršaja s Elijem u Danielovoj privatnoj kuglani. Njihov sraz konkurentskih volja neizbježno je doveo do ludila i kaosa.

Daniel je posljednji preživjeli. No tu, na vrhu planine – nakon što je srušio i posljednjega konkurenta, uključujući i Elijeva Boga – on se nalazi u ledenome ponoru ništavila. Upao je u jamu iz koje ga ne može izvući nikakva količina snage volje. Stekao je cijeli svijet, ali izgubio je samoga sebe. U dojmljivom iskrivljavanju Kristovih riječi s križa on progovara: „Sa mnom je gotovo.”

Književnica Flannery O’Connor jednom je rekla da ljudima koji su gotovo slijepi morate crtati velike i šokantne likove. Daniel Plainview upravo je takav lik. No deset godina kasnije, ono što je najšokantnije u vezi s Andersonovim naftašem jest to da on odražava mnogo veći dio svijeta nego što su kritičari općenito mislili. Još će biti krvi – ne kada ova ili ona frakcija prigrabi moć, nego onda kada zaokret prema snazi volje, koji tako često uključuje i okretanje od Božje milosti, zgrabi nas. 

(3) There Will Be Blood | Official Trailer (HD) – Daniel Day-Lewis, Paul Dano | MIRAMAX – YouTube

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.