Foto: Free-Mobi Klingeltöne | Pixabay

Dio mise za pokojne (rekvijema) zvan Dies Irae može se – sa svojim promišljanjem o onome presudnome miješanju milosrđa i pravde, snažno artikuliranim krikom srca za onim prvim, iako se ono drugo potvrđuje kao nužno – činiti predramatičnim i preteškim u bilo kojemu glazbenom aranžmanu.

To je promišljanje uklonjeno iz rekvijema u reformama Drugoga vatikanskog koncila, i tu smo možda nešto izgubili, jer nitko od nas ne zna (a vjerojatno se malo nas uopće pita o tome) što se događa u tim neopisivo kratkim trenucima kada ljudska duša stoji u raskoraku između kraja svojega materijalnoga života i početka svojega vječnoga života – kakvo se milosrđe nudi, ili pak zahvalno traži.

To je nešto što vidimo kako Wolfgang Amadeus Mozart o tome razmišlja u možda najdramatičnijemu prizoru u filmskoj adaptaciji kazališnoga komada autora Petera Shaffera Amadeus.

Prizor je u potpunosti plod Shafferove mašte. U njemu promatramo kako teško bolestan Mozart, nastojeći dovršiti naručeni rekvijem za tajanstvenoga maskiranoga klijenta, odluči diktirati glazbu – „već dovršenu u njegovoj glavi” – svojemu kolegi skladatelju Antoniju Salieriju. Radeći na dijelu mise zvanome Confutatis, gdje duše preklinju za milosrđe, Mozart se naglas pita: „’Confutatis maledictis’ – ‘kada su prokleti smeteni’. ‘Flammis acribus addictis…’ Kako bi ti to preveo?”

Salieri odgovara: „Predani plamenovima bijede i jada.”

„Vjeruješ li ti u to?”

„U što?”

„U vatru koja nikada ne umire”, objašnjava Mozart, „u kojoj zauvijek goriš.”

„O, da”, Salieri odgovara istoga trenutka.

Mozart se čini manje sigurnim. „Moguće je”, priznaje.

Skladatelj na samrti čini se manje uvjerenim od Salierija, ali tako je možda zato što Mozart – poimajući svoj neizmjerni talent kao nešto tako neusporedivo da ne može imati suparnika – nema pojma o dugotrajnoj, pritajenoj ljubomori koja je nadahnula pretjerano hvaljenoga dvorskoga skladatelja da potajno naruči upravo ovu skladbu. On uopće ne zna da je djelo koje on bez imalo napora diktira zapravo glazba za njegov vlastiti sprovod, i da bi prvi put trebala biti izvedena pod dirigentskom palicom i pod imenom – Antonija Salierija.

Dvorski skladatelj spremnije prihvaća koncept trpljenja vječnog ognja jer taj oganj već dugo vremena neumorno gori u njegovoj nutrini, i to cijeloga njegova života – prvo u njegovu preklinjanju da ga Bog učini „velikim skladateljem” (pogodbi u kojoj se on zakleo na celibat), a zatim u njegovu trenutnome zaključku, čim je i sam upoznao Mozarta, da je njegova uslišana molitva zapravo uslišana samo napola, i da je njegova vlastita glazba posve bezvrijedna kada se usporedi s eteričnim djelima sitnog, impulzivnog društvenog „leptira” što stoji pred njim. „To je bila glazba koju ja nikada nisam čuo […] glas Boga”, tuguje Salieri dok nekoga svećenika pita zašto mu je Stvoritelj u duh usadio tako žarku želju da sklada veliku glazbu, „poput požude u mome tijelu”, a onda mu na kraju pokaže da je „mediokritet”, sposoban jedino prepoznati istinsku veličinu drugoga skladatelja – i to čovjeka tako loših manira, vulgarnoga i nedoličnoga.

U Salieriju prepoznajemo sami sebe – svoje ljubomore, svoje zamjeranje prema drugima koje smatramo nepravedno blagoslovljenima. Prepoznajemo kako, unatoč tome što smo pošteno uložili sve svoje napore, u nama često ostaje beznadan osjećaj toga što je naš život i rad mogao biti samo da nam je Bog dopustio da se naši snovi u potpunosti ostvare.

Salierijev osjećaj da je zakazao u poslu u koji ulaže najviše strasti zajednički je svima nama u nekome trenutku u našemu životu, naročito evangelizatorima koji shvate da sve što oni nude na kraju bude odbijeno. Pitamo se jesmo li pogrješno postupili u nečemu, donijeli neku pogrešnu odluku, upotrijebili pogrešne retke iz Svetoga pisma kako bismo neku dušu pomogli dovesti vjeri. No te osjećaje možemo nadvladati i u konačnici pronaći mir – čak i posve neshvatljiv i neobjašnjiv mir – samo ako smo voljni okrenuti pogled od onoga što želimo, i spoznati što to uz svoje talente doista trebamo postići. Amadeus nam pri tome zapravo može pomoći.

Onako kako ih je Shaffer prikazao, ni Mozart ni Salieri ne čine se prikladnima za raj. Mozart je izvana grešan i raskalašen čovjek – sposoban dati ljudski izraz nježnoj Božjoj čežnji za njegovim stvorenjima, a sâm bez volje da taj glas dovoljno prihvati kako bi porazio (ili barem htio poraziti) svoju vlastitu oholost i požudu. I doista, on se čini neprestano nemirnim, nesposobnim mirovati, osim kada sklada – kada surađujući sa Stvoriteljem počiva u Njegovu naručju.

Salieri je pak izvana uspješan i predan čovjek, koji čak živi u celibatu, a koga toliko izjedaju njegove unutarnje ljubomore i gnjev da, radije nego da se iz svoje vlastite niže domene sjedini s Bogom – i tako, paradoksalno, dobije veću nagradu – dopušta svojim frustracijama da ga pobijede, i pokušava ukrasti tuđe ostvarenje.

I dok on udovoljava svojemu bijesu, prkosno poduzimajući sve da Mozart i dalje bude siromašan i neuspješan, Salierijev bi najveći grijeh mogao biti taj da je posve zakazao u tome da prepozna istinske talente koje je dobio (a koje je on svjesno odbacio): kao prvo, svoju posve prezrenu sposobnost prepoznati genijalnost druge osobe, a kao drugo, sredstva – stečena zahvaljujući moćno povezanim službama i mrežama poznanstava koje su došle uz njegovu naizgled napola uslišanu molitvu – kako bi širio slavu Božju podupirući i promičući tu „izabranu” osobu.

Kada je Salieri molio Boga „Učini me velikim glazbenikom”, to je bilo bez ikakve predodžbe da će ta molitva od njega zahtijevati išta više od njegova pošteno prolivenoga znoja. Da je njegova molitva sadržavala iskrenu čežnju da potpuno djeluje u skladu s Božjom voljom – da je sadržavala riječi „Neka bude Tvoja volja”, koje je čak i Krist u potpunome predanju izgovorio u Getsemanskome vrtu – on bi onda pozitivno sudjelovao u velikome prenošenju Božje ljubavi koja se razlijevala iz Mozarta, i imao bi udjela upravo u onoj slavi koju je tražio.

Umjesto toga, on je svoju ljubomoru nosio kao drugu kožu, ne mogavši je zbaciti sa sebe u one plamenove predanja koji s nas spaljuju sve pogrešno poredane ambicije, a sve to radi Vječnoga. Kada Mozartova supruga Constanza uđe na poprište briljantnoga, vatrenoga stvaranja, koje je Mozarta ostavilo posve iscrpljenoga, a Salierija kako blista od pobjedničkoga žara, ona primjećuje da su listovi partiture razbacani oko opruženoga tijela njezina muža ispisani nečijim tuđim rukopisom. Dok ona traži objašnjenje, mi promatramo kako dvorski skladatelj stoji uspravno, uzdignute glave, sav ponosan izjavljujući: „Ne, rukopis je moj.” U površnome smislu Salieri misli na bilješke u partituri, ali po njegovu ponašanju mi još jednom vidimo njegovu neriješenu, pohlepnu potrebu da prisvoji djelo kao svoje – barem jedan njegov mali dio.

S time je sada svaka moguća prigoda da pomogne Mozartu, i da s njim sudjeluje u stvaranju, nestala – ali onemogućena je također Salierijeva ambicija da ukrade od stvaranja, da prevari Stvoriteljeve namjere. Odbivši surađivati sa Stvoriteljem na skromniji način, koji je bio njegov udio, on u konačnici neće dobiti nikakva udjela. Umjesto da ga se pamti kao čovjeka koji je promicao onoga koga je Bog izabrao da zapisuje njegov glas, on će se morati suočiti sa svojim vlastitim plamenovima očaja, živeći dovoljno dugo da vidi kako su i on i njegova glazba zaboravljeni. Ironično, Salieri zapravo živi upravo u onoj vrsti pakla koju duše u „Requiemu” nastoje izbjeći.

Za Salierija je nada umrla – i nije dala ploda – upravo zbog njegove nevoljkosti da u konačnici surađuje uz velike i milosne darove koje je dobio, a koje nikada nije ispravno vidio.

Svaki dobar učitelj zna koliko je zadovoljstvo gledati kako učenika čije je darove on prvi uočio i poticao prepoznaju i ostali. Velika se radost može pronaći u tome da pomognete da Božja slava tako zablista u punome sjaju. Promicati darovitost drugih znači pomagati u samome stvaranju. To je sastavni dio sudjelovanja u velikome „Neka bude” što ga je izgovorio Ja jesam, koje u svojoj vječnoj afirmaciji pristanku čak i danas uvijek sve više širi čitav svemir.

Evangelizatore bi pogotovo trebalo ohrabriti prepoznavanje Božjega djelovanja preko njih samih na različite, neočekivane načine – načine koji se mogu činiti skromnima (ili poniznima), ali koji su jednako važni kao i nastojanja istaknutijih i poznatijih evangelizatora. Trebali bismo sa zahvalnošću – a možda i s malo strahopoštovanja – obratiti pozornost na to kako Bog počinje djelovati preko onih koje poučavamo i potičemo, čak i kada oni počnu poučavati nas.

Mozartov „Requiem”, s dramom Salierijeva suparništva ili bez nje, velika je pouka u tome kako i najmanji udio u suradnji sa stvaranjem sve nas dovodi bliže Stvoritelju. Radi se o transcendentnome glazbenome djelu, koje nas potiče da se nadamo kako će – unutar onih tajanstvenih trenutaka između života i smrti, kada se sve mogućnosti očituju – pravda i milosrđe pronaći upravo onu točku ravnoteže koju Krist omogućava svojim mjestom na križu, i dovesti nas u raj.

Na veoma stvaran način, moliteljeva nada za milosrđem završava tako što sama postaje svojom vlastitom suradnjom sa Stvoriteljem, dok molitelj grabi posljednju, teško uhvatljivu priliku da preklinje za oproštenje – da traži oproštenje.

A to traženje jest veliko djelo nade, čiji izražavanje od 1791. godine potpomaže daljnje djelovanje svih glazbenika, dirigenata, graditelja instrumenata, pjevača, dramatičar i redatelja, koji su nastavili djelo od kojega je sve počelo. Mozartov „Requiem” jedinstveno je glazbeno djelo, koje poseže za ponekad strašnim idejama, i – umjesto da nas slušatelje njima u jednome smislu dokrajči – uzdiže naše srce, dušu, a najvažnije – naš duh – u kraljevstvo poniznosti, prožeto radosnim iščekivanjem, a sve to zahvaljujući trajnoj suradnji sa stvaranjem.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.