Na trenutke mi se činilo da sam zapeo u publici neke beskrajno ubitačne reklame. Kad će više završiti s tim predvidljivim sloganima?

Film Dankinja pun je sentimentalnosti, koja bi trebala uvjeriti “homofobne” ili “transfobne” heteroseksualce da su mučni preokreti u životu jedne transrodne osobe zapravo zdrav i hrabar put do prihvaćanja njegova ili njezina pravog ja. Stalno se izmjenjuju poznate LGBT teme. U ključnom trenutku glavni lik usklikne: “Sad sam konačno osoba koja stvarno jesam!”

Film je snimljen prema istoimenom romanu Davida Ebershoffa, a režirao ga je Tom Hooper. To je priča o Lili Elbe, jednoj od prvih osoba koja je prošla operaciju mijenjanja spola. U glavnoj je ulozi Eddie Redmayne, koji glumi Einara Wegenera/Lili Elbe, buduću transrodnu ženu. Alicia Vikander glumi Gerdu, njegovu odanu ženu, koja duboko voli svog muža i ostaje mu vjerna svih godina silazne putanje njegova života.

Iako je glumački dio dobro odrađen, ‘Dankinja’ u konačnici nije mnogo više od LGBT marketinškog alata. Istina je da transrodni ljudi trpe, ali film ne spominje da jako često transrodni pacijenti nastave patiti i nakon operacije, jer njihovi psihološki problemi ostanu neizliječeni. I sam sam to doživio, jer sam bio transrodna žena, i žalim što sam bio na operaciji promjene spola.

Radnja filma odvija se u Danskoj 1920-ih. Kad ga prvi put vidimo, Einar, muž, stabilan je i pametan pejzažni umjetnik, koji je doživio uspjeh u umjetničkim krugovima. Ne pokazuje nikakve primjetne rodne neobičnosti ili homoseksualne tendencije. Gerda, također umjetnica, privlačna je žena koja voli svog muža, ali još se bori da je priznaju kao umjetnicu. Čine se kao običan zaljubljeni par.

Stvari postaju čudne kad Gerdi zatreba ženski model da dovrši jednu sliku. Zamoli Einara da joj pomogne i pozira kao žena. To je očito prvi put što Einar radi nešto takvo – treba mu ženina pomoć da navuče mekane najlonke. Obuje premalene ženske sandale i zauzme ženstvenu pozu za sliku. Pomaže jer mora, ali pristaje na Gerdine želje. Njih dvoje to pretvore u igru, koja ode predaleko.

Gerdu opčara uzbuđenje dok Einar pozira kao žena. Potiče žensku osobu, koju iz šale zovu Lili, da bude ljupka i lijepa. Otkriva umjetničku strast za koju dotle nije znala da je ima dok ga crta, a Einar je oduševljen crtežima sebe kao žene. Događa se okidač. Einar se zaljubi u svoj izgled dok je obučen u ženu. To nije transseksualnost, nego seksualni fetiš, izazvan energijom i uzbuđenjem što ga je Gerdino poticanje i ne znajući otkrilo. Počinje se krišom odijevati u žensku odjeću i istraživati seksualnu čar sebe odjevenog u mekane svilenkaste tkanine.

Medicinski je termin za ponašanje koje se manifestira kod Einara – kad je muškarac seksualno uzbuđen idejom da bude ili postane žena – autoginefilija. On bračnu ljubav za svoju suprugu zamijeni ljubavlju prema slici u ogledalu i na platnu.

Igra pretvaranja dolazi na sljedeću razinu kad, iz nekog razloga, Gerda potakne muža da s njom pođe na izložbu kao žena. Stavi mu periku i šminku i odabere mu odjeću. Pouči ga kako da hoda i drži se kao žena. Te večeri uživa u uzbuđenju što Einarovim prerušavanjem zavarava poznanike sve dok ga ne uhvati kako se ljubi s nekim homoseksualcem. Dok Gerda shvati što je prouzrokovala, Lili se otrgnula s lanca i uživa punim plućima.

Gerda ne zna što da radi s Lili, čija neželjena i nenajavljena pojavljivanja postaju sve češća. Obraća se Einarovom prijatelju iz djetinjstva s kojim Einar više nije u kontaktu. Kad mu kaže da ga prijatelj želi vidjeti, Einar joj ispriča o odavno zaboravljenom incidentu iz mladosti, kad ga je prijatelj poljubio jer je bio “tako lijep”.

Film ide dalje i pokazuje kako se korak po korak pojavljuje Lili, a Einar posve nestaje, i njegovu ostavljenu ženu obuzimaju bol, usamljenost i frustracija dok oplakuje gubitak muškarca koji je nekoć bio njezin muž. Gledajući ženinu bol sjetio sam se drugog filma, Genijalni um, u kojem žena također bespomoćno promatra dok joj muž sve dublje pada u duševnu bolest.

Iskustva iz mog ranog djetinjstva u meni su pobudila iste želje koje je osjetio Einar. U njegovom slučaju iskustvo iz djetinjstva koje je utjecalo na njegov kasniji život dogodilo se kad ga je prijatelj poljubio jer je izgledao “tako lijepo”. Ja sam imao baku koja me je potajno počela odijevati u djevojčicu kad su mi bile četiri godine. Šila je posebne haljine za mene i govorila mi kako sam lijep kad ih nosim pred njom.

Poput Einara, oženio sam se ženom i živio kao muškarac. Poput njega, potajno sam se odijevao kao žena i uskoro počeo tako izlaziti u javnosti. I mene je, kao i njega, to iskustvo ispunjavalo energijom. Nakon nekog vremena, želja da budem žena postajala je sve jača, i osjećao sam da nemam izbora nego da postanem Laura (ime moje ženske osobnosti) kako bih bio “ono što jesam”. Poput Lili, htio sam ubiti svoj muški identitet da bi Laura mogla živjeti. Zato sam prošao punu kiruršku preobrazbu.

Lili nije imala priliku živjeti kao transrodna žena da vidi ispunjava li život kao žena njezina očekivanja i pruža li joj to mir. Umrla je od infekcije nekoliko dana nakon druge rekonstruktivne operacije. Danas transrodne operativne tehnike ne ugrožavaju život u tolikoj mjeri. Nakon operacije promjene spola živio sam kao transrodna žena osam godina, od kojih sam neko vrijeme živio i radio u San Franciscu.

Kao i Einar, odmah nakon operacije bio sam oduševljen što se konačno dogodila preobrazba, no uzbuđenje je brzo splasnulo.

S vremenom sam otkrio da mi život kao žena ne može dati mir. Na moj užas, i dalje sam oscilirao između Walta i Laure, ponekad i nekoliko puta u jednom danu. Što god je bio uzrok mojoj želji da promijenim svoj rodni identitet, to nisu riješili ni operacija promjene spola niti život kao žena. I dalje sam tražio odgovor.

Film je točno prikazao duboke emocionalne i psihološke probleme kroz koje prolaze transrodne osobe, i pokazao kako je teško dijagnosticirati i liječiti te probleme. Dobro je pokazao kako rodne teškoće mogu poteći iz naoko sitnog incidenta iz djetinjstva, i zatim u odrasloj dobi postati ozbiljna rodna teškoća koja u konačnici dovede do operacija promjene spola.

Publika gleda Einar kako se ispočetka nerado odijeva u žensku odjeću da pomogne supruzi sa slikanjem, zatim ga seksualno uzbuđuje ideja odijevanja u žensku odjeću, i u konačnici toliko uživa što je postao Lili da odbaci svoj identitet kao Einar i svoj brak s Gerdom. Lili žarko želi operaciju promjene spola, čak i uz ogromne rizike. Odmah nakon operacije čini se uistinu zadovoljna svojom odlukom.

Većina transrodnih osoba rekla bi da je i njihovo iskustvo bilo takvo. I kod mene su se stvari tako odvijale. No kako je Lili umrla nakon druge operacije, film je mogao prikazati samo čežnje prije preobrazbe i neposredni učinak operacije, ali ne i stvarnost života nakon preobrazbe. U mom je slučaju preobrazba obećavala dobar život, no nakon što je početna euforija isparila, ostao je samo očaj. Sve dok nisam odlučio prestati živjeti kao Laura i poduzeti sve što treba da budem Walt, nisam imao mira. Sve se promijenilo kad sam se otvorio mogućnosti da opet budem muškarac.

Kad su liječnici donijeli ispravnu dijagnozu mog disocijativnog poremećaja, moglo je započeti prvo uspješno liječenje. Trebalo je nekoliko godina, ali ustrajao sam s liječenjem disocijativnog poremećaja, i moja želja da budem žena posve je nestala. Saznao sam da operacija promjene spola nije bila potrebna, ali bilo je prekasno. Moje je tijelo već bilo nepovratno unakaženo.

Uobičajena dijagnoza za pacijente koji se identificiraju kao transrodni je rodna disforija. Prema najnovijem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika duševnih poremećaja rodnu disforiju obilježava izraženo nepodudaranje između nečijeg doživljenog/izraženog roda i biološkog spola, koje traje najmanje šest mjeseci. Iako se o tome ne govori mnogo, studije pokazuju da većina transrodnih pacijenata pati od drugih istovremenih poremećaja.

Film jasno pokazuje Einarove istovremene poremećaje. Prvo vidimo autoginefiliju, mentalni seksualni poremećaj u kojem Einar postaje objekt vlastitog sviđanja u Lilinom identitetu. Nakon određenog poticanja i odobravanja, to eskalira do narcističke opsesije ugađanjem samom sebi nauštrb veze s vlastitom ženom.

Na slikama koje je Gerda tako lijepo naslikala vidimo razvoj Einarove želje da postane žena. Čežnja postaje opsesija. Njegove intenzivne nove emocije mijenjaju njegovo gledanje na sebe kao muškarca. Uskoro se Lili odvoji od Einara, i u jednoj osobi počinju postojati dvije. To je disocijativni poremećaj. Bez ikakvih ograničenja, Lili preuzima kontrolu i pretvara Einara u sliku Lili, ženske osobe.

Lili kaže da je Einar mrtav. Ta izjava ukazuje na poremećaj, a ne na stvarnost, jer Einar tamo stoji i govori. Ja sam tako govorio o Waltu. Govorio sam kako želim da Walt umre i da treba održati pogreb za njega kako bi Laura mogla živjeti neopterećena njime. Tako govori poremećen um. Ispostavilo se da i ja imam više istovremenih poremećaja.

Autori Dankinje očito nastoje prodati popularnu priču da je u Einaru cijelog njegovog života bila žena. Ne dajte se zavarati. Bolje pogledajte i vidjet ćete niz pogrješno shvaćenih i nedijagnosticiranih duševnih poremećaja koji su doveli Einara do toga da postane Lili, transrodna žena. Transrodni ljudi ne rađaju se takvi, oni takvi postanu zbog iskustava što oblikuju njihove emocije i želje.

Kad je film završio, pitao sam ženu kraj sebe što misli. Odgovorila je: “To je bila propaganda! Živim u susjedstvu gdje ulicama lutaju ljudi kojima treba psihijatrijska pomoć, a nema nikoga da im pomogne.”

Na određeni način se taj opis može primijeniti i na transrodne osobe: treba im prava psihijatrijska pomoć, ali često nema nikoga da im pomogne. Više od 60 posto pacijenata s rodnom disforijom pati od drugih istovremenih poremećaja. Obično se radi o psihološkim ili psihijatrijskim poremećajima poput disocijacije, seksualnim fetišima poput autoginefilije, i poremećajima raspoloženja poput depresije. U većini slučajeva te se poremećaje može riješiti bez kirurške intervencije ako pacijenti prime ispravan tretman, uključujući psihoterapiju i medikamente.

Anketa iz 2011. godine pokazala je da je 41% transrodnih osoba pokušalo samoubojstvo barem jednom. Nesreću i samoubojstva prvi je put zamijetio 1979. liječnik u rodnoj klinici Harry Benjamin, endokrinolog dr. Charles Ihlenfeld. Nakon što je šest godina davao hormonsku terapiju pet stotina transrodnih pacijenata, rekao je da 80% ljudi koji žele operaciju promjene spola tu operaciju ne treba. Zašto? Zbog visokih stopa samoubojstava među transrodnom populacijom u postoperativnoj fazi. Još je nevjerojatnije što je dr. Ihlenfeld rekao da operacija promjene spola nikad nije bila zamišljena kao doživotni tretman, nego kao privremeno rješenje.

Iako su njihove namjere možda dobre, mnogi aktivisti za prihvaćanje transrodnosti zapravo priječe transrodnim osobama da dobiju potrebnu pomoć. Više istovremenih mentalnih poremećaja ne tretira se ispravno, i zato je vjerojatno da će se visoke stope samoubojstava među transrodnom populacijom nastaviti.

U jednoj sceni filma specijalist Einaru dijagnosticira paranoidnu shizofreniju. Prije nego što se liječnik vrati s ekipom koja bi ga zatvorila, Einar razumljivo bježi u strahu od barbarskog tretmana što bi ga doživio.

Radujem se danu kad će se na praksu promicanja operacije promjene spola za sve koji izražavaju nezadovoljstvo spolom s kojim su se rodili gledati kao na jednako barbarsku.

Walt Heyer | lifesitenews.com

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net