REMEK-DJELO LATINSKE POEZIJE

‘U dan onaj, u dan gnjeva ognjem svijet će sav da sijeva!’ – o veličanstvenom himnu Dies irae

Na Sudnjem danu Krist će pobijediti sve svoje neprijatelje; to će biti dan suda i kazne; dan kada će se svima u potpunosti očitovati Božja providnost za sve ljude koji su živjeli – objava Božje pravednosti i dobrote. To Božje očitovanje Njegove beskrajne pravde ispunit će ljude strahom i drhtanjem.

Sudnji dan

„Dies irae“ je izvanredan himan koji se koristi kao posljednica (sekvencija) u requiem misama (mise zadušnice). Mnogo je velikih riječi  izrečeno o njemu. „Ovaj nevjerojatni himan je remek-djelo latinske poezije i najsuptilniji od svih nenadahnutih himana“, piše dr. Schaff. To je glazbeni dragulj čak i bez glazbe. Div među himnima. Mnoge su mu pohvale izrekli i himnolozi različitih religijskih uvjerenja. Daniel za njega kaže: „To je najveća slava svete poezije i najcjenjenije blago latinske Crkve.“ Čini se da se Orby Shipley slaže sa stupnjem nadahnutosti, jer nakon što je ocijenio neke himne „koji su ne samo nadahnuti ili bolje rečeno u nekom stupnju nadahnuti“, kasnije kaže kako se iznad svih njih i prije njih može staviti Dies irae. Coles ga naziva dijamantom među draguljima – samim dijamantom u svoj izvrsnosti. Dr. Neale govori o njegovoj „nepostignutoj slavi“.

Tko je bio autor čuvenog himna? Mnogi pripisuju autorstvo Himna Tomi Čelanskom – prijatelju, fratru i biografu sv. Franje Asiškoga, no prvi ga kao autora u svojim spisima spominje Bartolomej iz Pise (1385.). Iako je kasnije pozivanje na druge autore naizgled neutemeljeno, zanimljivo je vidjeti deset predloženih imena mogućih autora: sveti Grgur Veliki, sveti Bernard iz Clairvauxa, sveti Bonaventura, kardinal Matej od Acquasparte, Inocent III., Thurstan nadbiskup od Yorka, kardinal Latino Orsini, Humbert – poglavar dominikanaca, Agostino Biella i Felix Haemmerlein, svećenik u Zurichu.1

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Liturgijski tekst – najpoznatiji

Najljepši oblik ovog latinskog himna nalazimo u Rimskom misalu. Ovaj latinski spjev od 57 naglašenih stihova, rimovanog trohejskog metra, svoje mjesto ima u requiem misama (zadušnicama). Sastoji od 19 strofa, od kojih prvih 17 slijedi oblik prve strofe:

  1. Dies irae, dies illa,                        U dan onaj, u dan gnjeva
    Solvet saeclum in favilla:          Ognjem svijet će sav da sijeva:
    Teste David cum Sibylla.           Sa Sibilom David pjeva!

Preostale strofe (18. i 19.) odbacuju shemu trostruke rime u korist rimovanim kupletima (šaljiva ili satirična rimovana pjesma s refrenom, nap. prev.), a posljednja dva stiha himna koriste asonancu umjesto rime i više su katalektički (stih kojemu nedostaje posljednji slog, nepotpun, krnji stih, nap. prev.).

  1. Lacrimosa dies illa,                       Avaj dana suza, straha
    Qua resurget ex favilla                Kada grešni stvor iz praha
    Judicandus homo reus.               Pođe k sudu posljednjemu.
  2. Huic ergo parce Deus:                Slatki Spase, prosti njemu!
    Pie Jesu Domine,                          Isuse gospodaru blagi
    Dona eis requiem. Amen.          Pokoj im podari. Amen.

Posljednjih šest stihova po svemu sudeći izvorno ne pripadaju sekvenciji. Tekst sekvencije nađen među Haemmerleinovim radovima ima sasvim drugačiji redoslijed posljednjih dvaju strofa. Sasvim je vjerojatno da je sekvencija na početku bila namijenjena za privatnu pobožnost, te je nakon toga dodano spomenutih šest stihova (posljednje dvije strofe) kako bi se prilagodili liturgijskoj uporabi.

Vrlo je vjerojatno da je autor najprije napisao svoju pjesmu kao poticaj pobožnoj meditaciji na temu posljednjeg suda. Njena je svrha podsjetiti grešnika na Posljednji sud te na samoga Suca. Da pjesma nije bila tako visoke kvalitete, vjerojatno bi ostala zakopana u knjigama privatnih pobožnosti, ali njena je izvrsnost vrlo brzo prepoznata, što je rezultiralo njezinim usvajanjem u liturgiji već u drugoj polovici XIV. stoljeća.

Rubrika Rimskog misala, izmijenjenog od pape Pija V. u 16. stoljeću, učinila je uporabu „Dies irae“ univerzalnom; od tog vremena do danas, on ima istaknuto mjesto u službenim molitvama Crkve za pokojne. Prvih sedam strofa ispunjaju dušu svetim strahom i užasom kroz grafičke opise kraja svijeta i presude koja slijedi. Preostalih dvanaest strofa na duhovan i snažan način prikazuju  osjećaje koje će ozbiljna meditacija o Posljednjem sudu uvijek probuditi u grešnoj i bolnoj duši. Strofe 7.-17. dirljive su molbe za pomilovanje, najprije za pojedinca, a na kraju za sve vjerne mrtve (strofe 18.-19.) . U tom slijedu, kao i u drugim liturgijskim molitvama za pokojne, vapaji za milost nastavljaju se na molitve za duše pokojnika. Sedma strofa je vrlo tradicionalna: duša je dirnuta slikama prikazanim u prvih šest strofa, a čini se kao da postavlja pitanje: „Od koga ću tražiti pomoć?“  Duboka i ozbiljna molitva u strofama 8.-17. izrečena je u prvom licu – grešnik se bavi sobom i vlastitim spasenjem. U strofi 18. dolazi do promjene. Neobičan glas označen je promjenom mjere u ritmu – glas koji traži vječni počinak, više za vjerne mrtve nego za živuće molitelje.

Nenadmašan himan  za „Devotio moderna“

Ovaj je himan bio poput priručnika duhovnog života. Nije pretjerano reći da je u tom pogledu  malo „ispod“ bisera klasične duhovnosti (Devotio moderna) „Nasljeduj Krista“. Svaki stih „Dies irae“ je volumen najdublje meditacije. U „Dies irae“ nalazimo čvrste elemente Svetog pisma, te otačkih spisa, osobito „De civitate Dei“ svetog Augustina. Sadržaj himna uzet je uglavnom iz proročkih spisa Starog zavjeta, eshatoloških govora o Kristu te učenja apostola o životu kršćana u ovom svijetu.

Temelji za biblijski sud nalaze se u Isusu Kristu („Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ Mt 28, 20). Riječ je o obnovi i preobrazbi cijelog svijeta, svemira. Uzaludna je teorija koja gleda na život kao beskonačno ponavljanje. Znamo da će svijet, kako čitamo u Svetom pismu, imati svoj kraj. Ljudski razum može dosegnuti određeno znanje o „posljednjim stvarima“, jer pita o svemu što ostaje od ovog prolaznog i promjenjivog. Od velike su važnosti za svakog pojedinca posljednje ljudske stvari: smrt, sud, pakao i raj. Smrt je uobičajena pojava ljudskog iskustva, ali o tomu što se događa nakon smrti ljudski razum ne može nam ništa reći. Ni božanska objava ne može nam ukloniti veo koji skriva naš pogled na posljednje razdoblje svjetske povijesti, ali nas ipak ostavlja u nekoj vrsti sumraka, dok nas vjera vodi dalje i omogućuje nam svojevrsno viđenje pred prijestoljem Božjim. Sveti Augustin govori o našem nezadovoljavajućem znanju: “Proročka narav govora voli miješati figure s riječima koje se trebaju shvatiti strogo doslovno, tako da je značenje često, kao što je bilo, skriveno” (De civitate Dei, knjiga XX., glava 16). Za sada moramo biti zadovoljni nagađanjima i predviđanjima; ne možemo predvidjeti na koji način će se to dogoditi. Ljudska inteligencija ne može dokučiti tu tajnu.

Posljednji sud viđen u ljudskim razmišljanjima

“Ne spada na vas da znate vrijeme i priliku koje je Otac odredio svojom vlasti” (Dj 1,7). Ne znajući dana ni časa, apostoli su vjerovali kako bi se ponovni Kristov dolazak mogao dogoditi za vrijeme njihova zemaljskog života. Istina je da se Kristov drugi dolazak kao suca svijeta može dogoditi u bilo koje vrijeme i u tom smislu sve nam je bliži. Autor „Dies irae“ opisuje Sudnji dan kao da je blizu – vrlo živo, a govori o njemu poput svjedoka. Čovjek biva suđen odmah nakon svoje smrti. Ova istina omogućuje nam pravilno razumijevanje biblijskih i liturgijskih tekstova koji naglašavaju Opći sud nad Posebnim sudom, jer presuda postaje stvarnost za pojedinca njegovom ljudskom smrću. Toma Čelanski vjerojatno je imao na umu sljedeće riječi svetog Ivana Zlatoustog: “Što bi nama značilo da znamo vrijeme Sudnjeg dana? Uz pretpostavku da će kraj svijeta doći za deset, dvadeset, trideset ili sto godina, bi li nam to bilo od koristi? Zar nije na neki način kraj proteklog dana ujedno i posljednji dan za svakog čovjeka? Umjesto da se trudimo gorljivo za vlastito spasenje, mi gubimo vrijeme upuštajući se uzalud u nagađanja glede kraja svijeta. Gledaj da tvoj život završi sretno, a kraj svijeta će se održati bez strahota za tebe, i neće ti biti važno je li Sudnji dan blizu ili nije. Tu postoji tijesna veza između smrti pojedinca i kraja svijeta. Što se događa s pojedincem na času smrti, to će se dogoditi i za cijelu ljudsku rasu, kada će svijet doći svom kraju. Ne bi bilo pogrešno, dakle, govoriti o smrti pojedinca kao da nema veze s krajem svijeta, tj. Posljednjim sudom.” (Homilija o Drugoj poslanici Solunjanima,  1, 9-10).

Dolazak dana koji nema kraja

Najjezovitiji i zastrašujući događaj Sudnjeg dana je uništenje svemira vatrom. Taj dan autor opisuje kao strašan dan, dan gnjeva. On se služi jezikom Ivanova evanđelja i Knjige o Jobu. Apokalipsa (Otkrivenje) nam kaže da nakon presude „vremena više biti neće“, a sveti Petar govori o danu vječnosti kao danu „koji nema noći i nema kraja.“ Tada će, uistinu, biti završeni dani na zemlji.

Na Sudnjem danu Krist će pobijediti sve svoje neprijatelje; to će biti dan suda i kazne; dan kada će se svima u potpunosti očitovati Božja providnost za sve ljude koji su živjeli – objava Božje pravednosti i dobrote. To Božje očitovanje Njegove beskrajne pravde ispunit će ljude strahom i drhtanjem. Taj dan će biti dan nevolje i tjeskobe, ali Augustin nas uvjerava da „gnjev Božji, za razliku od ljudskog gnjeva, nije strastveni ispad poremećenog temperamenta, već mirna raspodjela pravedne kazne“. No, proroci su ipak pozivali na veliki dan Gospodnji kao „Dan Gospodnjeg gnjeva… Dan bijesa Božjeg.“ Proročki opisi Sudnjeg dana rezultirali su, tijekom stoljeća, živim opisima Božjih presuda u pojedinim zemljama i narodima. Prorok Izaija (13, 9-12) daje svoju sliku strašne Božje presude nad Babilonom koju poistovjećuje s univerzalnom presudom cijelog svijeta. Svjedok jedne presude ne može sumnjati u realnost druge presude.

Bog je strpljiv; Njegova milost prevladava nad Njegovom pravdom u danima našega zemaljskog života, danima kušnje. No, na Sudnjem danu vladat će Njegova pravda. Bog ponekad kažnjava pojedince i narode ovdje na zemlji, kako se grešnici na svojim putovima ne bi previše udaljili od njega, ali te kazne Bog šalje kako bi dovele do obraćenja i duhovnog napretka, a na koncu i do spasenja. Stoljeća iza nas ispunjena su iščekivanjem Oca koji čezne vidjeti  svoju djecu kako čine pokoru i sudjeluju u Njegovoj slavi.

Svaki dan koji sviće je nova milost za nas, ali strpljenje Božje doseže samo do dana naše smrti. Zanemarivanja i zlostavljanja milosti rasplamsavaju Božji gnjev. Što je veća mjera naših grijeha, to je sud nad bezbožnim svijetom jači. Mi koji živimo u svijetu nismo bez upozorenja; apostol nam govori da se milosti Božje ne primaju uzalud. Stoga treba prihvatiti milosti koje Bog daje, imajući u vidu Božji sud na kojemu će se tražiti polaganje računa.

Kad prijašnjih stvari više neće biti

„Zemlja neka je zbog tebe prokleta“, rekao je Gospodin Bog Adamu nakon njegova pada. U liturgijskim molitvama Crkve čitamo: „Krist dolazi suditi svijet ognjem.“ Bog će uporabiti vatru da kazni i sve obnovi na svršetku svijeta. Uništenje svijeta ognjem bit će neizmjerna katastrofa. „A sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnika. Ali će doći dan Gospodnji kao lopov; u taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.“ (2 Pt 3, 7.10)

Vatra će progutati Zemlju i njenu atmosferu, ali svjetski sukob će se odigrati na području ljudi i njihove povijesti. Obličje ovog svijeta će proći; ovaj planet bit će uzdrman do temelja. Djela prirode i umjetnosti bit će uništena, ali svijet neće propasti. Iz olupine pomiješanih elemenata Svemogući će ponovno načiniti „nova nebesa i novu zemlju u skladu sa svojim obećanjima“ (2 Pt 3, 13). Od usijane žari nastat će, na Božju zapovijed, novi svijet koji je prorekao prorok Izaija (usp. Iz 65, 17) – novi svijet u stanju nadnaravne preobrazbe: „Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Starozavjetni proroci svjedoče o transformaciji i obnovi stvorenog svemira na kraju vremena. Kralj David ima istu liniju razmišljanja kao i proroci. Stoga, “imamo jasnu i određenu svijest o sudu”, piše sveti Augustin pozivajući se na odlomke psalma: “U početku, Gospodine, ti si ustanovio zemlju; i nebesa su djela ruku tvojih. Oni će propasti, ali Ti ćeš ostati (nepromijenjen i nepromjenjiv), a svi oni će ostarjeti kao odjeća. Poput haljine ih mijenjaš, a oni nestaju: ti si uvijek jedan te isti (nepromijenjen), a tvojim godinama nema kraja.“ (Ps 102, 26-28) Prorok Izaija također govori o katastrofi u kojoj će svemir doslovno odumrijeti i nestati dolaskom ljutitog Suca (usp. Izaija 34, 4.6).

Tko je posvjedočio postojanje Sibile?

Možemo se iznenaditi što imamo Sibilu kao svjedoka, no u himnu nalazimo ovaj redak: „Teste David cum Sibylla!“ (Sa Sibilom David pjeva!).2 Sibila je djevičanska proročica, medij u vjerskim ili poganskim tradicijama. Samijskoj i eritrejskoj Sibili pripisuju se proročanstva koja se odnose na posljednji sud i kraj svijeta. Pozivanje na poganske proročice vjerojatno proizlazi iz prakse kršćanske umjetnosti koja je od trinaestog stoljeća stavljala Sibilu na stranu, odnosno nasuprot prorocima. Danas znamo da dvanaest knjiga Sibilinih proročanstava koja su došla do nas nije autentično, međutim među kršćanima ranijih stoljeća postojalo je rašireno vjerovanje u njihovu autentičnost.

Sveti Jeronim u jednom im ulomku pridaje određenu vjerodostojnost. Laktancije čak citira Sibiline izjave kao božanski nadahnute. Veliki sveti Toma Akvinski izjavljuje: „Čak je Sibila prorekla mnoge istine o Kristu.“ (Summa, II-II, q. 176, O umjetnosti 6.) Sveti Augustin citira sibilski iskaz o uništenju svijeta, ali kaže da se ta proročanstva u cjelini mogu promatrati kao izumi pojedinih kršćana: „Ova proročanstva su možda izblijedjeli kršćanski izmišljeni događaji“ (De civitate Dei, knjiga XVIII, glava 47). Možda je Toma Čelanski vjerovao kako su određeni pojedinci izvan Izabranog naroda primili neke objave vezane uz određene tajne, te Sibili, pozivajući je za svjedoka, dali uvaženo mjesto koje ipak ne zaslužuje.

Što nam u moralnom smislu poručuje „Dies irae“? Moramo djelovati u skladu s našim uvjerenjima o kratkoći života i blizini vječnosti. „Zemaljska radost je prolazna“, piše sveti Augustin. Nadahnuti pisci neprestano upozoravaju čovjeka da je prah, te da taj prah ne može ostaviti svoje srce na zemaljskim stvarima koje su već prašina. Ili kako to kaže Propovjednik: „Vidio sam sve što biva pod suncem, i gle sve je ispraznost i pusta tlapnja.“

Sveti Augustin i sveti Toma Akvinski o Sudnjem danu

Sveti Augustin i sveti Toma Akvinski razlikuju se u svojim razmišljanjima glede Sudnjeg dana, no ako ih pokušamo paralelno uspoređivati, možemo zaključiti kako ta razmišljanja ipak imaju mnogo zajedničkoga.

Prema Svetom pismu (usp. Ps 97,3; 18,9) plamen uništenja će vjerojatno prethoditi dolasku velikog Suca. Vatra će nastajati tijekom suđenja i odmah nakon presude će obuzeti i uništiti cijeli svijet. Stvarno uništenje svijeta vatrom uslijedit će nakon presude Suca. Nakon što Bog presudi živima i mrtvima, sudit će svijet vatrom (saeculum per ignem). Konačna obnova i nadnaravna preobrazba stvorenog svijeta bit će posljednji čin velike drame jer jedva možemo zamisliti novo nebo i novu zemlju koji će zračiti ljepotom i slavom Božjom, pravednošću i svetošću, te koji će se podići iz ruševina naše zemlje – dok svaki trag moralne nečistoće i pokvarenosti ne bude očišćen, a okorjeli grešnici sa svojom zloćom ne budu strovaljeni u pakao. Tada će samo Onaj koji sjedi na prijestolju reći: „Evo, sve činim novo.“ (Otk 21, 5)

Ukazali smo na bogatu pozadinu slavnog himna „Dies ireae“ i bogatstvo značenja njegovih stihova.  Prekrasan ritam himna Tome Čelanskog potječe od “sudbenih” himana nastalih prema ritmiziranom tekstu proroka Sefanije (Sef 1, 15-17), a u kojima prva strofa glasi ovako:

Dies irae, dies illa,                      Dan gnjeva, onaj dan!
Dies nebulae et turbinis,          Dan pomrčine i naoblake!
Dies tubae et clangoris.           Dan trubljavine i bojne vike!

Upravo je zahvaljujući svojoj ritmičnosti ovaj himan privukao pažnju glasovitih glazbenika, među kojima i Colonna, Bassanija, Mozarta, Cherubinija, Berlioza, Verdija, Bruneaua i Gounoda. Ipak, podrijetlo i autorstvo ove stare crkvene melodije (himna) ostaje nam nepoznato.

Evo i cjelovitog teksta ove veličanstvene sekvence:

dies irae

Dodatak: Dies irae (W.A. Mozart)


1 H. T. Henry, u: Katolička enciklopedija, IV, 788.

2 Mnogi katolički egzegete ovdje vide poveznicu ne s rimskim poganskim sibilama, već s apokrifnim djelom „Židovske sibile“, od kojeg je veći dio bio sastavljen od kršćana. Četvrta knjiga ovog djela opisuje uništenje zemlje vatrom, osim ako se stanovnici Europe i Azije ne pomire s Bogom. Vidi više o tomu u:  Steinmueller, Vodič kroz Sveto pismo, I., 112-113.

Autor članka: msgr. Paul E. Campbell, M.A., Litt.D., Ed.D.

Izvor: www.catholicculture.org

Prijevod: Martin K.

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 22. studenoga 2015.

Možda vam se svidi