ČOVJEK KOJI NIKADA NIJE PRESTAO TRAŽITI BOGA

Ne događa se često da se vjernici, naročito konzervativci, slažu oko zabavljača koji se proslavio odijevajući se u androginu rock-zvijezdu Ziggyja Stardusta, pjevajući pjesmu naslova Rebel, Rebel i pomičući granice glazbenog izražaja. No kad je prošlog mjeseca umro od raka u dobi od 69 godina, kršćani su među prvima izražavali sućut i odavali počast.

Rođen i odrastao u južnom Londonu, Bowie je bio napredan dječak koji je imao prirođenu sklonost umjetnosti i posvetio se glazbi i plesu. Kad su ga kao devetogodišnjaka vidjeli kako zabavlja publiku, učitelji su se divili njegovom talentu, i izjavili kako su njegove umjetničke interpretacije nevjerojatne. Njegove izvedbe u tinejdžerskoj dobi opisivali su očaravajućima, kao da je netko s drugog planeta. Kad je mladi David roditeljima objavio da želi postati pop-zvijezda, oni su se brzo pobrinuli da mu nađu posao pomoćnika električara. Ne treba ni reći da to razdoblje njegovog života nije dugo potrajalo i da je Bowie postao jedan od najutjecajnijih britanskih umjetnika svog naraštaja.

U životu, kao i u smrti, bio je enigma, i mnogi ga i dalje pogrješno objašnjavaju. Prema časopisu Spin, koji promiče alternativnu glazbu i način života, “Kod Bowieja je sve imalo veze s seksom: imao je seksepil, prkosio je seksualnim normama i odbijao im se prilagoditi”. Mnogi od Bowiejevih najžešćih kritičara bi se bez sumnje složili, no to bi bio vrlo selektivan pogled na njegovu karijeru, zanemarivanje njegovih najboljih djela i dramatičnih promjena kroz koje je prolazio dok je sazrijevao.

Njegova prva velika pjesma Space Oddity govori o mnogo toga: svemirskim putovanjima, čudesima svemira, izolaciji, strahu od gubitka dodira ne samo s našim planetom, nego i sa samom stvarnošću. Sjetna pjesma Changes je o prkošenju očekivanjima i pronalaženju vlastitog smjera u životu, što god o tome mislili kritičari. Dramatična pjesma Heroes je hladnoratovska ljubavna priča o dvoje ljudi odlučnih da jedno drugome podižu duh usprkos represiji i beznađu oko sebe. Fame, pjesma napisana u suradnji s Johnom Lennonom, ironično je upozorenje, priča o slavi i njezinim prolaznim čarima. Nijedan od tih klasika nije “samo o seksu”, nego o pitanjima mnogo značajnijima nego što to zamišljaju u Spinu.

Mnogi su u svojim prisjećanjima spomenuli da Bowiejeve pjesme često nose implicitnu, ako ne očitu poruku o duhovnosti. Kardinal Gianfranco Ravasi, vatikanski “ministar kulture”, napisao je kolumnu o kršćanskoj tematici u Bowiejevim tekstovima, naročito na albumu Station to Station, za vrijeme čijeg je nastajanja Bowie prolazio kroz mučnu borbu s ovisnošću, i napisao prelijepu pjesmu Word on a Wing, u kojoj je i molitva: “Gospodine, na koljenima sam, i nesiguran nudim ti svoju riječ, i trudim se uklopiti se u tvoj plan”.

Iako je nosio križ u nekima od svojih najpopularnijih spotova, Bowie je istraživao mnoge druge vjere, i nikad nije postao kršćanin, niti postao pripadnik ijedne organizirane religije (upravo suprotno – često je kritizirao njihovo licemjerje i zloporabe). Ipak, bio je čovjek koji “nikad nije prestao tražiti Boga”, kako je napisao kardinal, i kako je upečatljivo prikazano u jednoj od njegovih posljednjih pjesama, Lazarus, pa nije tako neobično što kršćani prema njemu osjećaju određenu naklonost.

Koliko kod teško to bilo razumjeti Bowiejevim kritičarima, njegova glazba nije isključivo zbunjivala ili zavodila ljude – često ih je spašavala. Mnogi ljudi pate, nemaju luksuz odrastanja u stabilnim obiteljima, i često im je glazba jedina utjeha. Tako je Bowiejeva pjesma Rock ‘n’ Roll Suicide – navodno o kraju njegove scenske ličnosti Ziggyja Stardusta – obožavateljima u teškim životnim razdobljima značila nešto više. Jedan je od njih napisao:

Ta mi je pjesma doslovno spasila život. Bilo mi je sve gore, samoozljeđivao sam se i razmišljao o samoubojstvu. Jedne sam noći slušao glazbu dok sam razmišljao da završim sa svime. Nakon deset godina depresije, kome treba još jedna? Tek mi je 17, a činilo mi se da je sve gotovo. Tada je naišla ta pjesma. Nisam obraćao pažnju jer sam pisao oproštajnu poruku. Kad sam htio prerezati žile, čuo sam stih: “Oh no love! You’re not alone…”. Slomio sam se, zaplakao i zahvalio Bogu što sam čuo te riječi kad sam htio sve prekinuti. Kad bih mogao Davidu Bowieju reći samo jednu stvar, bilo bi to “hvala” što mi je spasio život i pomogao mi da se počnem oporavljati.

I Bowie se morao oporaviti. Njegova pjesma iz 1980. Ashes to Ashes nije samo dobro napravljena, nego je i opis njegove borbe s ovisnošću i s osobnim demonima što su ga proganjali prvih godina njegove karijere.

Kako je sazrijevao, s vremenom je u tim borbama pobijedio i postao drukčiji čovjek. Pobijedio je ovisnost o drogama, zbližio se sa sinom iz prvog braka i počeo na život gledati s više nade.

Nakon poznatih izjava da je gay i da je biseksualac povukao je te tvrdnje i rekao da mu je to bila “najveća grješka koju je ikad napravio”, jer je zapravo “uvijek bio pritajeni heteroseksualac”. Zatim se vjenčao sa somalsko-američkom manekenkom Iman – prvo u privatnom obredu, a onda i crkvenom, jer je smatrao da se njihov “pravi brak, od Boga posvećen, morao sklopiti u crkvi.” Imali su jednu kćer, i prema svim su izjavama bili 24 godine u sretnom braku, sve do kraja njegovog života. Smirio se i postao obiteljski čovjek. Jednom je izjavio da bi, kad bi morao birati između svog braka i karijere, sigurno odabrao brak.

Bowie je možda bio buntovnik, ali na neobičan način. Znao je govoriti i činiti nečuvene stvari, ali i zaprepastiti ljude konzervativizmom. Kad je 1977. godine, na vrhuncu svoje avangardne faze, otpjevao prelijepu božićnu kombinaciju pjesama s Bingom Crosbyjem, kombinirajući pjesme Peace on Earth i Little Drummer Boy. Kad su ga pitali zašto je sudjelovao na tako staromodnom koncertu, objasnio je da je to napravio jer njegova majka voli Binga Crosbyja.

Još je nevjerojatnija bila njegova spontana, javna i vrlo ozbiljna molitva Očenaša na koncertu za pokojnog Freddieja Mercuryja pred 70 tisuća obožavatelja na stadionu Wembley. Bio je to jedan od nezaboravnih trenutaka Bowiejeve karijere, a činjenica da je to učinio u vrlo sekulariziranoj zemlji koja je poznata po tome što ne voli spominjati Boga u javnosti to čini još hrabrijim i dirljivijim.

Kad je bio dječak, i tek se počeo zanimati za glazbu, otac mu je donio zbirku američkih ploča – Platterse, Fatsa Domina, Elvisa Presleyja i Little Richarda. Kad je čuo Richarda, pred budućom superzvijezdom se otvorio jedan novi svijet, i uzviknuo je: “Čuo sam Boga!”

Sad kad David Bowie više nije među nama, nadam se da mu je njegova potraga donijela mir.

William Doino Jr. |  First Things

——————————————————

DAVID BOWIE KAO OPASAN UZOR NAŠOJ DJECI

Jeffrey Blehar iz National Review Onlinea tvrdi: “Svijet pop-glazbe, i svijet umjetnosti općenito, sad je neopisivo siromašniji.” Glazbeni kritičar Jim Fusilli piše u Wall Street Journalu: “Čini se nezamislivo da više neće biti nove faze Davida Bowieja.” Stvarno? Možda je nezamislivo za neke glazbene novinare i velike obožavatelje, ali ja mislim da je većina ljudi odavno zaboravila Davida Bowieja. Kako ne mislim da sam glazbeni kritičar, bez pitanja ću prihvatiti tvrdnje da je Bowie bio genijalan glazbenik. No gubitak njegova talenta ne objašnjava zašto je pozornost koju dobiva nakon smrti u tolikom nesrazmjeru s njegovim utjecajem i popularnosti za života. Čemu hagiografija Davida Bowieja?

Očiti bi odgovor bio da je pridonio tome da androginost postane moderna. Poigravao se rodnim ulogama prije nego što se takvo ponašanje slavilo. U jednom od mnogih članaka koji ga hvale jer je bio čovjek ispred svog vremena esejistica Sally Kohn objašnjava da je bio “prvi prijatelj transrodnih osoba – prije nego što su te riječi postale uobičajene”. Internetska verzija glazbenog časopisa Fader to ovako objašnjava: “Jedna od najcool stvari što ih je David Bowie pokazao svijetu jest da su seksualni identitet i privlačnost fluidni.” U članku se navodi Bowiejev citat: “Kad mi je bilo 14 godina, seks mi je odjednom postao važniji od svega. Nije mi bilo važno s kime ili čime, sve dok se radilo o seksualnom iskustvu.” Priznaje da je većinu svojih dvadesetih proveo “isprobavajući sve što život nudi, da vidim kako je to. Uzimao sam drogu i bio totalno i neodgovorno promiskuitetan.”

Sve je to poznato. Idoliziranje rokerskog načina života nije ništa novo, iako me moja djeca uvjeravaju da “to više nije zanimljivo”. Ljudi moga naraštaja skloni su bedastoj rock ‘n’ roll nostalgiji, ali ovdje je posrijedi nešto više od čežnje za danima mladenačke neodgovornosti. Mediji prikazuju Bowieja kao srednjostrujaškog sveca, nekoga čiji je život i smrt vrijedno oponašati. Na Huffington Postu našli su se članci s naslovima Što bi David Bowie učinio? i David Bowie – naš junak. U članku za koji sam prvo pomislila da je šala, Morgan Shanahan s BuzzFeed.com savjetuje roditeljima o 16 načina kako poučiti djecu o Davidu Bowieju (i svijetu). BuzzFeed možda nije ozbiljan novinarski projekt, ali prati najnovija događanja u svijetu i primarni je izvor vijesti za mnoge mlade. Shanahan piše bisere poput: “Naučite ih da on nikad nije bio ništa manje od svog pravog ja”, “Pokažite im da ima bezbroj načina da ponovno osmislite sebe, a ostanete vjerni sebi”, “Pomozite im da vide da je ljepota u različitosti, onako kako je on pomogao mnogima od nas”, i “Pokažite im kako je on vidio svijet. Naučite ih da budu nadljudi.”

Kako to da je čovjek koji je bio narkoman, promiskuitetan, i koji je odbacivao sve seksualne granice odjednom uzor koji bi naša djeca trebala oponašati? Jesmo li u razdoblju potpunog kulturnog nihilizma? Ne baš. Mi Amerikanci nikad se nismo dobro osjećali u ničeovskom svemiru, gdje su nemoralnost i besmisao sredstva za postizanje nadljudske superiornosti. Nama je draže sentimentalizirati profano i pridavati mu značaj, naročito nečemu što je nekad bilo perverzno. Bowie savršeno zadovoljava taj impuls. Tako Shanahan potiče roditelje da “svojoj djeci usade njegov buntovnički duh s jezgrom ljubavi”. Svako odavanje počasti Bowieju govori kako je napredno razmišljao o crnim umjetnicima, o njegovoj poniznosti, velikodušnosti prema obožavateljima, njegovom dostojanstvu i hrabrosti pred smrću, a najviše o njegovoj ljubavi za suprugu, supermodel Iman. Svi volimo dobre ljubavne priče. Iman je u tweetu o svome mužu čak napisala: “Borba je stvarna, ali stvaran je i Bog.”

Kako se vidi iz Shanahanine počasti Bowieju, u našem društvu postaje sve teže odvojiti sveto od profanoga. To je tako jer liberalna kulturna elita više nema granice koje bi mogla pomicati, samo ciljeve koje promiče – amalgam seksualne fluidnosti, kulturne različitosti, new age duhovnosti, uz malo dobrote i romantike. Bilo da bi Bowie kao čovjek neovisnog duha to odobravao ili ne, postao je junak jednog cilja, i tako postao opasniji u smrti nego što je ikad bio u životu. Prepoznavati i slaviti loše ponašanje je jedna stvar, a govoriti da je takvo ponašanje neka vrsta puta do dobrog života je nešto sasvim drugo. Za razliku od Morgan Shanahan, ja vjerujem da našu djecu moramo učiti razlici između svetog i profanog, a ne da se sveto nalazi u profanome. Jezgra ljubavi nije u poslušnosti svom autentičnom ja kako ga definira prevladavajuće progresivno pravovjerje, nego u poslušnosti Istini mnogo većoj od nas.

Jennifer Ferrara | First Things

Oba teksta prevela Ana Naletilić | Bitno.net