ŽIVOT POD REFLEKTORIMA VJERE

Sanja Nikčević: Zašto smo takvi, zašto oholost susprežemo samo kada dođu nepogode?

Kad je loše vrijeme na cesti svjesni smo da bez pomoći ovog drugog na cesti ne možemo puno i da je svatko u svakom trenutku može zatrebati… Bez obzira na vrstu auta, novce, pamet, sposobnost vožnje, shvatimo da smo jednaki, i slabi, i mali i da trebamo jedni druge

Post

Vozim ja po cestama grada Zagreba unatoč snijegu koji pada. Imam auto koji se više ne proizvodi, ali pali na svim temperaturama, a  kako je snage i težine omanjeg tenka vozi po svakom uvjetu. I tako ja vozim po gradu, povremeno malo kližem i odjednom shvatim da je na cesti drugačija atmosfera. Jest da se ledi kiša, jest da pada snijeg, jest da je slaba vidljivost, jest da sam dva puta proklizala i jednom se okrenula – ali je na cesti drugačija atmosfera. Nekako dobra atmosfera. Shvatim da smo svi vozači postali dobri. Nitko ne pretječe onako živčano jer ima brži auto, nitko se ne ubacuje u traku ispred nekog jer ima tri metra praznog prostora, nitko ne trubi jer onaj ispred ne zna kamo bi pa je usporio da vidi gdje je, nitko ne nagazi na gas pred semaforom da bi stigao, nitko ne skreće naglo i bez žmigavca niti ga daje u trenutku kad je već u zavoju… Nitko ne viče i ne psuje…

Naprotiv. Ako netko daje žmigavac da bi skrenuo, onaj iza ili onaj iz suprotnog smjera smanji brzinu kako bi ga pustio, svi paze da voze takvom brzinom da ne moraju kočiti pred semaforom nego fino doklize do njega ili isto tako fino prođu kroz njega. U jednom trenutku je padao tako gusti snijeg da nismo vidjeli tri trake na cesti pa smo vozili u dvije i nitko se nije nervirao. Svi voze polako, primjereno uvjetima! Svi paze ne samo na sebe nego jedni na druge. Ja sam u jednom trenutku nešto požurila i kako sam se preračunala oko semafora morala sam zakočiti. A ono, ispod led, i meni kotači odoše udesno na pločnik bez moje kontrole. Stala sam pred nekim zidom na deset centimetara (ah ti moji predivni anđeli koji imaju jako puno posla!). Malo sam se uplašila, a kako sam jedno dvadeset metara iza sebe vidjela vozača, čekala sam da prođe da se vratim na cestu. A onda je taj auto stao. Stao je deset metara od mene i čekao uredno da se ja vratim na cestu. Tek kad sam to sve sretno izmanevrirala shvatila sam da je stao zato da vidi je li sve u redu sa mnom. Nije morao, morao je proći. Ali se brinuo. Iako me ne poznaje. Loši uvjeti na cesti u nama bude ono dobro.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Slično se dogodi u svakoj lošoj situaciji. Umro mi je kolega i prijatelj. Mojih godina, drag čovjek, na sprovod je došlo puno ljudi iz kazališta i medija jer je on radio u tim djelatnostima. Tražeći mjesto u onoj prostoriji za ispraćaj na krematoriju susrela sam osobu koja mi se zamjerila. I od srca joj oprostila. Gledajući njegov lijes, gledajući obitelj koja plače, u takvom trenutku bilo je potpuno glupo zamjerati, jer ono što me mučilo odjednom je postalo tako sitno.

Zašto smo takvi, zašto smo dobri u trenucima nesreće, u muci, u jadu u nekoj nepogodi, pred licem smrti, pa i u lošim vremenskim uvjetima na cesti…? Zato što tad odjednom isključimo vlastitu oholost. Kad je kijamet na cesti nemoguće je bahatiti se novim autom, brzom vožnjom slati poruku kako su svi drugi spori i loši vozači, jer nas jedna takva vožnja može sve pobiti… Kad je loše vrijeme na cesti svjesni smo da bez pomoći ovog drugog na cesti ne možemo puno i da je svatko u svakom trenutku može zatrebati… Bez obzira na vrstu auta, novce, pamet, sposobnost vožnje, shvatimo da smo jednaki, i slabi, i mali i da trebamo jedni druge. Odjednom više nismo bahati, nismo samodostatni, nismo oholi… Odjednom smo umjesto sebi okrenuti drugome.

U trenutku nečije smrti koja nas pogodi odjednom shvatimo ne samo da trebamo jedni druge nego da trebamo i Boga. I onda nam njegovo mjerilo postane važno, odjednom opraštamo ono što je povrijedilo našu taštinu, našu oholost, naš ponos… odjednom je to nevažno. Odjednom isključimo oholost jer smo okrenuti, umjesto sebi, drugima i  Bogu.

Naravno da ne zagovaram vječni kijamet na cestama, niti sprovode kao lijek za život – samo pokušavam osvijestiti i sebi i vama koji ovo čitate: kako bi bilo dobro da uspijemo zadržati taj osjećaj dobrote, taj osjećaj praštanja, kako bi bilo dobro kad bi mogli popustiti ti okovi oholosti i kad sunce sja, a ceste su suhe ili kad mine bol zbog nečije smrti.

Sanja Nikčević | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 30. ožujka 2018.

Možda vam se svidi