„Večeras u book caffeu“ naziv je novog romana Tine Primorac. To je jedna od onih izvrsnih spisateljica koji na rubovima medija i glavne struje (niste nikad čuli za nju ako je ne poznajete osobno) pišu i stvaraju neki zanimljiv, čudesan svijet…

„Moraš je upoznati, ona radi odlične predstave s mladim ljudima“, rekao mi je Ante Novak s Hrvatskog katoličkog radija i tako sam prvi put čula ime Tine Primorac. Onda nas je i upoznao jer smo zajedno gostovale u emisiji „Budimo mladi“ HKR-a.

Visoka, vitka, kestenjaste kose, istovremeno neobična i jednostavna, likom mlada djevojka, zrelošću žena i majka, istovremeno mudra i naivna u nekim pogledima na svijet. Vjerujem da je naivnost ono što nas čuva na ovome svijetu (jer tko će se stalno brinuti oko zla i njegovih zamki!) – i sama imam dobru dozu toga – pa mi se odmah svidjela. Nisam više mogla vidjeti njezine predstave (od 2009. do 2016. s amaterskom grupom „Mala zajednica“ postavila je 12 predstava) jer je rodila četvrto dijete i nije više mogla biti vani iz večeri u večer. Jedino slobodno vrijeme bili su joj kasni večernji sati, ali u vlastitom domu.

Tako je sjela i s lakoćom napisala fantasy trilogiju „Velika tajna Pona“ o neobičnom zaleđenom svijetu u kojem je sve naoko u redu, ali taj hladni red se održava ne jednoj tajni: kompromisu sa zlom (prvi dio „Spoznaja“ izašao je 2016). Živopisan i maštovit svijet, pobunjena junakinja koja prvo razara tajnu, a onda mora preuzeti odgovornost i pri tome pronaći sebe i susresti druge (drugi dio „Prilika“ izašao je 2017., a treći nastavak „Potraga“ trebao bi izaći ove godine).

U toj svojoj lakoći i jednostavnosti stvaranja, nakon završetka trilogije, ponovno je sjela i napisala sasvim drugačiji roman „Večeras u book caffeu“: ljubavni roman iz suvremenog života. Kad se tako kaže zvuči nekako obično – kao neki chick lit iliti ženski ljubić – ali nije. Roman je, kao i ona sama – istovremeno i običan i neobičan, naoko jednostavan, a zapravo mudar.

Susret je neobičan – u žurbi djevojka Ines naleti na mladića Ivana i fasciklom mu razbije čelo. Misli da je taj susret izazvao samo neugodne osjećaje krivnje jer je skoro čovjeku izbila oko pa ga izbjegava, ali slučajni susreti s njim otvaraju sasvim novu priču. Započinju se družiti zajedno u book caffeu, ali ne u klasičnom stilu zavođenja ili hodanja nego sasvim neobično – razgovaraju, čitaju knjige, piju kavu, smiju se… Roman je napisan iz vizure Ane kao pripovjedača, ali kod Tine ni to nije tako jednostavno kao što zvuči. Pola romana pratimo ono što Ana proživljava njezinim očima, navijamo za njezin pokušaj otkrivanja sebe same, radujemo se topljenju straha prema životu, ljubavi… A onda u drugoj polovini – opet njezinim očima – naknadno otkrivamo paralelnu priču koja je tekla u njegovu životu. Otkrivamo kako je on doživljavao te iste sastanke i razgovor i zašto.

Tina Primorac ima sposobnost oživjeti likove koji su nam istovremeno bliski i jako poznati (kad sam pročitala prvu rečenicu koju je Ivan izgovorio – rekla sam: To je…), ali uvijek s jednim začudnim odmakom. Bez obzira na to jesu li smješteni u neku daleku zaleđenu zemlju (pa ti je odmak odmah vidljiv) ili se zovu obično kao Ivan i Ines, sastaju se svaku večer u zagrebačkom kvartovskom kafiću, a rade u uredu poput našeg…

Mene često napadaju da se borim za literaturu koja prikazuje svijet ružičasto i nerealno, bez pravih problema. To nije istina, ja preporučujem literaturu (i predstave) u kojoj i život i teškoće u njemu imaju smisla, a ta nam literatura pomaže da to osvijestimo i shvatimo. To je slučaj s ovim romanom. Priča o zaključanom srcu, o zakopanim talentima, o smrtnoj bolesti, o velikoj tuzi, ali i o velikoj utjesi, spoznaji, otključavanju i srca i talenata. Roman je to o važnim stvarima u životu koje svi proživljavamo, o teškim stvarima u životu, o suzama koje se plaču ili gutaju, o sreći i utjesi koja postoji unatoč suzama.

Priča je to koja pokazuje da unatoč teškoćama i zabludama život ima smisla, pokazuje nam kako se nositi sa zabludama, ali i da u tome nismo sami. U pomoć nam dolaze pomagači onda kad nam trebaju, bilo da su neki zgodni dečki ili neke krasne časne u udaljenom samostanu, bilo da je prostor slobode bez pritisaka „klasičnog“ zavađanja ili materijalnih obaveza ili… Priča je to koja nam pokazuje da naše viđenje svijeta i događaja je tako usko, a da Bog ima puno širu sliku koju mi otkrivamo malo po malo…

Ja sam poznata da spojlam, ispričam kraj, romana ili filma, pa mi se studenti uvijek bune zbog toga, ali moja teza je da dobar film možeš pogledati i kad znaš kraj, a loš ti je bez veze i kad ne znaš kraj. Ipak, ovdje neću više govoriti o sadržaju da vam ne pokvarim otkrivanje.

Ali roman će sigurno djelovati na vas. Evo kako je djelovao na Enesa Kiševića, napisao je pjesmu u prozi (objavljena na koricama romana).

„Ova se knjiga ne ispušta iz ruku.

Uz nju sve vaše brige postaju beznačajne.

Vanjski svijet za vas uopće ne postoji.

Iz njega ste potpuno isključeni.

Postoje samo Tinini likovi nad čijom sudbinom strepite.

Do maloprije niste ništa o njima znali, a sad vam je samo do njih stalo.

Njima se smijete, s njima patite, s njima zaboravljate čak i sebe.“

Tako je djelovao i na mene, a dodala bih – kao brzi čitač – samo ovo: nakon što sam pročitala u dahu, prije negoli sam zatvorila knjigu željela sam samo jedno – pročitati je odmah ponovno – proći polako i na miru kroz priču. Jer tek kad sam došla do kraja shvatila sam moto koji je Tina stavila na početak knjige:

„Ako postoji onaj koji se zaputio prema snovima, neka nam pokaže put.

Ako postoji onaj koji je shvatio istinu, neka nam je otkrije.

Ako postoji onaj koji je u svakom iskustvu prepoznao život, neka nas poduči. Iziđite iz sjene vi čije su ruke izrezbarene iskustvom, ali osmijeh i dalje krasi vaša lica. Oplemenite nas.

Proširite naše vidike.

Raširite naša srca.

I mi želimo živjeti, a vi nam trebate da bismo naučili kako.“

Nakon čitanja mogu potvrditi da je uspjela ona biti „taj koji oplemenjuje“, da njezini romani mogu otključati nešto u našim srcima i zato bih je preporučila za lektiru srednjoškolcima.

P. S.

Romane je objavila u vlastitoj nakladi iz one svoje čiste naivnosti da je važno što je u knjizi, a ne tko je izdavač i kako se zove. Pa ih zato i nema u knjižarama, nego samo na njezinoj web stranici. Koju vam preporučujem.

Sanja Nikčević | Bitno.net