Vozeći se biciklom preko mosta, ugledah veliki plakat – reklamu za novoga zdravoljupca: Rajčica Rajka u borbi protiv vršnjačkog nasilja.

Pomislih, klinci su ludi za tim plišanim povrćem i rajčica je super… No nešto mi je bilo čudno s tom rajčicom, kao da je imala zubiće i krila… Okrenula sam se biciklom da ju bolje pogledam i – skoro pala s bicikla. Rajčica Rajka stvarno je vampir!!! Vampir brani od vršnjačkoga nasilja?!? Vampir, koji je simbol nasilja?!? Vampir, koji ubija svojim nasiljem?!? Što je to???

Kasnije sam malo istraživala pa sam na YouTubeu vidjela spot (nemam televiziju pa zato malo kasnim u dobivanju informacija) u kojem ta rajčica plaši bakterije, ali ne brani od vršnjačkoga nasilja, nego je ona, sirotica, objekt vršnjačkoga nasilja. I sada mi nju trebamo razumjeti i voljeti jer je ona drugačija. Ali ona je vampir!!! Novi je zdravoljubac vampir kao simbol drugosti koju trebamo prihvatiti!

Neumrli krvopije koji uništavaju život

Rekla sam da neću pisati protiv nečega nego afirmirati ono za što jesam, ali ovo je namijenjeno najmanjima: lijepa ideja promoviranja povrća kao zdrave i dobre hrane odjednom postaje ružna afirmacija vampira-ubojica! I to u obliku slatke plišane lutke! Problem je u tome što se kao dio odlične akcije šalje kriva i opasna poruka najmanjima koja može vrlo loše utjecati na formativni proces tih najmanjih, dakle djece. A ovo je ozbiljna i kriva poruka sa strašnim posljedicama!

Sve kulture imaju mitove o neumrlim stvorenjima krvopijama i sva ta stvorenja imaju iste osnovne osobine. Mi takvo stvorenje zovemo vampir. To je biće između života i smrti, koje zbog svojih grijeha ne može umrijeti do kraja (odnosno duša mu ne može napustiti zemlju), no više ne može ni živjeti jer mu je tijelo mrtvo. Da bi se održavao u tom međustanju, vampir mora uzimati tuđu krv.

Krv je, znamo, izvor života, životvorna tekućina u nama. Krv koju vampir uzme od svoje žrtve drži ga neko vrijeme na životu. Pri tome njegova žrtva ili umre (jer joj je vampir uzeo život) ili, što je još gore, i sama postane vampir (jer joj vampir nudi tu mogućnost „spašavanja“ života u kojem se i žrtva odrekne duše i ostane na pola puta, ni živa ni mrtva). Osim što ubija (dakle ne samo da provodi vršnjačko nasilje nego svekoliko nasilje), dodatni je vampirov grijeh što nedostojno „troši“ krv. Ta bi krv držala na životu njegovu žrtvu godinama, a on ju potroši začas jer je njegovo stanje takvo da uništava tuđi život pa mu trebaju stalno nove i nove doze svježega života.

Dakle, nove žrtve, novi mrtvi! Vampir je negativan lik u svim kulturama na zemlji – onaj koji uništava život! Zato, u prenesenom značenju, kada za nekoga kažemo da je vampir, to znači da nas taj netko iskorištava okrutno i do kraja, da nam „oduzima“, „isisava“ život. Pa kako onda vampir nekome može biti simbol bilo čega pozitivnog?!?

Čini se da oni koji vode ovu kampanju o zdravoljupcima nisu svjesni svega ovoga i, ne misleći, slijede trendove. Naime, činjenica je da je, nakon niza filmova i knjiga koji su prikazivali vampire takve kakvi jesu, prije dvadesetak godina krenula nova priča. U seriji “Buffy, ubojica vampira” ta se Buffy vrlo brzo zaljubi u zgodnoga i dobroga vampira koji se zove – Angel! Niz filmova pod naslovom Sumrak saga nastavio je s pričama o „dobrim“ i zaljubljenim vampirima… Onda je krenulo i na najmanje pa se u dugometražnim crtanima pokazuju „krasni“ vampiri koji imaju roditeljskih ili ljubavnih problema “Hotel Transilvanija 1 i 2” ili “Mali vampir” koji pokazuje pubertetske probleme vampira, a ide i serija “Škola za vampire” u kojoj vampiri imaju školske probleme.

Nigdje se puno ne spominje kako se oni održavaju na životu. Dakle, suvremena umjetnost uvjerava mladu i najmlađu populaciju da ima i dobrih i sretnih vampira. Nema!!! Prema definiciji toga pojma, vampir je zlo biće. Uz to je i nesretno biće jer i sam zna da mu svaki novi dan takvoga poluživota koji živi znači novu žrtvu koja je novi teret na njegovoj duši, što ga sve više ukopava i udaljava od spasa…

Dakle, kako vampir može biti simbol borbe protiv vršnjačkoga nasilja i osoba koja zaslužuje pažnju i ljubav jer je „drugačija“?!? Afirmirajući vampira kao dobroga, rušimo ideju dobra i zla, ali i pravo žrtve na obranu od zla. Jer ako nasilnika vampira proglasimo žrtvom, onda on ima pravo ubijati druge jer je, eto, drugačiji! Ako se iz vampirove perspektive gleda svijet (a ne iz perspektive žrtve), on dobiva pravo da ubija i muči, a patnja žrtve ublažuje se odnosno poništava. Odabir lika vampira za borbu protiv vršnjačkoga nasilja tako poništava osnovnu ideju zaštite slabih.

Životvornost i svetost otkupiteljske krvi

Osim afirmacije vampira koji je zlo biće, ovom plišanom i na prvi pogled slatkom rajčicom šalje se još jedna negativna poruka. I vrlo opasna.

Ruši se svetost života i svetost krvi i to zato što je izabrana baš rajčica koja je crvene boje. Dakle, ako je ta rajčica vampir, njezina crvena boja nije samo sok nego i krv. To je druga razina loše poruke jer se tako istovremeno krv snižava na sok rajčice, a njezina se životnost i svetost poništavaju. S druge strane, podsvjesno se šalje poruka da je u redu jesti krv i da je to tekućina koja se smije prolijevati. Kao kečap.

Od starih Grka do kraja 20. stoljeća (dakle 25 stoljeća ili 2500 godina!) jedna je od osnovnih konvencija u kazalištu bila zabrana prikazivanja krvi i nasilja na sceni. Tragedije su uvijek govorile o ozbiljno krvavim događajima, ubojstvima i silovanjima, ali to se nije smjelo prikazati na sceni.(1)

U antici su se prizori nasilja morali odvijati iza scene pa odatle oni likovi glasnika koji dolaze i pričaju nam da se Jokasta objesila, a Edip si iskopao oči. U Shakespeareovim su dramama smrti bile „čiste“ od krvi iako su se probadali pred nama na sceni. Tako je bilo do kraja 90-ih godina 20. stoljeća i trenda nove europske drame kojoj je jedina novost bila eksplicitno nasilje na sceni i krv koja je tekla u potocima.(2)

Grcima je kazalište bilo dio svetoga rituala, prenosilo je osnovne vjerske istine (i temeljne vrijednosti toga društva) kazališnim sredstvima i također je bilo smatrano svetim. Zato je moralo biti primjereno ili dolično, a sve nedolično kažnjavali su – od ponašanja publike do prikaza na sceni – ponekad velikom novčanom kaznom, a ponekad i smrću! Grci su nam lijepo objasnili da je krv životvorna tekućina i time sveta, od Boga dana kao život, pa ju je svetogrdno pokazivati na sceni.

U kršćanstvu je krv dobila dodatnu dimenziju svetosti: ne samo da je biološki životvorna (jer nas je Bog stvorio) nego je i otkupiteljska. Krist, Sin Božji, utjelovio se, rodio kao čovjek, i prolivši vlastitu krv, žrtvovao je vlastiti život kako bi otkupio svijet. Misnom žrtvom na oltaru (gdje se uvijek iznova događa pretvorba tijela i krvi) Krist taj svijet svaki dan iznova brani. Zato ne čudi da je zaziv Kristove krvi najjači štit u borbi sa zlom koje nas napada na bilo kojoj razini.

A danas? Danas jedna simpatična plišana rajčica djeci govori kako je krv zapravo samo kečap. Takva poruka opet slijedi loše medijske trendove s pomoću kojih nam se u kriminalističkim serijama pokazuju mrtvi ljudi, vade njihovi unutarnji organi i krv teče u potocima. To sam osvijestila dok sam (dok sam još imala televiziju) gledala reprizu serije „Columbo“ jer sam shvatila da se u njoj ne vide ni mrtvac ni krv: najviše što se moglo vidjeti bile su noge mrtvoga čovjeka koje vire ispod stola! Serija „Columbo“ emitirala se krajem 60-ih godina 20. stoljeća, a do kraja 80-ih dogodila se velika promjena, kako u kazalištu tako i u televizijskim serijama u kojima se uz poruku pobjede dobra (inspektori uspiju na kraju otkriti zločinca) šalje i poruka kojom se ruši svetost krvi i njezino poštivanje.

Srećom, nije sva umjetnost pala pod utjecaj trendova rušenja svetosti krvi. Naprotiv! „Arbitar elegancije“ priča je Dubravka Jelačića Bužimskog u kojoj poznati svjetski performer (dakle suvremeni umjetnik koji ne mora imati klasične talente nego samo zanimljivu po mogućnosti provokativnu ideju) dolazi u grad i u svojoj „predstavi“ pušta vlastitu krv. Naravno, kontrolirano, uz liječnike. Kada je nakon „uspješne predstave“ došao u hotelsku sobu, jedan ga je liječnik zarobio i počeo mu je ozbiljno puštati krv spominjući mu Petronija. Toga su Petronija zvali arbitar elegancije jer je bio glavni uzor u pitanjima lijepog na dvoru rimskoga cara Nerona, a nakon što je bio pao u carevu nemilost, ubio se na jednoj zabavi puštajući si krv. Liječnik u priči hrvatskoga pisca bio je u ratu i vidio kako teče krv koju nije mogao uvijek zaustaviti pa su ljudi umirali. On zna da je krv životvorna i sveta pa ga performerov odnos prema krvi kao jeftinom spektaklu i „artizmu“ nervira. Zato ga je odlučio prisiliti da igru odigra do kraja, elegantno kao Petronije.

Kraj ove priče morat ćete sami pročitati i toplo vam ju preporučujem (3), ali ni sama ne znam što dalje s rajčicom koja je vampir. Ovo pišem zbog svoje silne frustracije jer je za razliku od drugih zdravoljubaca rajčica dvostruko nametana. Ona je povoljne cijene a i dio je dobrotvorne akcije. Sad ako ja kažem da ju treba bojkotirati, zaključit će netko da sam protiv prevencije vršnjačkoga nasilja. Protiv sam svakoga nasilja, a naročito onoga koje nam uništava život i dušu. Kao što to vampiri rade. Poslat ću elektroničku poveznicu do ove kolumne trgovačkom lancu… Možda će ipak netko od njih shvatiti što rade i kakvu poruku šalju…

Sanja Nikčević | Bitno.net

———————————-

[1] Aristotel O pjesničkom umijeću, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

[2] Sanja Nikčević Nova europska drama ili velika obmana 2. O nametanju dramskog trenda u europskom kazalištu i neobičnoj sudbini teatrološke knjige, Leykam International, Zagreb, 2009.

[3] „Arbitar elegancije“ je kao priča objavljen u knjizi Dubravka Jelačića Bužimskog Plava krvna zrnca (Alfa, Zagreb, 2006.), a kao drama u knjizi Dubravka Jelačića Bužimskog Gospodar sjena (Naklada Đuretić, Zagreb, 2015.). U GD Histrion Zlatko Vitez je 2012. režirao vrlo uspješnu predstavu pod nazivom Stanari izgubljenog doma u kojoj je jedna epizoda bila i „Arbitar elegancije“.