Čuo sam jučer jednu zanimljivu konstrukciju. ‘Živi odlomak Evanđelja.’ Kad čitamo ili slušamo Evanđelje, obično se uzima samo jedan odlomak ili jedan dio, njega pokušavamo razumjeti ili primijeniti. Čak i sam taj mali dio Evanđelja, koji se čita na misi je toliko bogat. Prošlu nedjelju mi bilo komplicirano propovijedati. Imao sam dvije mise taj dan. I imao sam dvije različite propovijedi. Taj mali ulomak Evanđelja je bio jednostavno prebogat. Toliko simbolike, tolike poruke koje šalje, toliko stvari koje udaraju na naše konkretne životne poteze i toliko uputa kako bolje nasljedovati Isusa u suvremenom svijetu, u svijetu današnjice. A trebalo je to nekako sažeti i izvući ono najbitnije. Kad je riječ o Evanđelju, o Riječi, onaj tko ima posla s Radosnom vijesti, treba se prvo dati zavesti, pa onda zavoditi druge. U tom i leži kvaka poziva i u tom leži naš odnos s Bogom. Prvo sam trebaš stupiti u kontakt, družiti se s Riječju, dati da te ta Riječ zahvati, zagrli i onda tu Riječ predavati drugima. Kaže sv. Pavao da predaje ono što je on sam primio. Ne predaje neko svoje znanje, neku svoju ideju ili filozofiju, nego predaje drugima ono što je sam dobio. Nezaslužene darove. Nemjerljiva bogatstva…

Biti živi odlomak Evanđelja. Evanđelje = Radosna vijest. Biti odlomak te Radosne vijesti. Ne trebaju nam tetovaže evanđeoskih rečenica da bismo bili živi nositelji Radosne vijesti. Može se dogoditi i da netko svojim načinom i stilom života odaje da je pročitao Evanđelje. Točnije, da je poslušao Evanđelje, da je poslušao Božju riječ i pokrenuo se. Za mladu misu, doživotne zavjete ili pak za ređenje se uzima jedan ili više citata iz Biblije. To bude ona neka rečenica koja te pokrenula i koja ti je dala smisao životu. To bude neka rečenica u kojoj si se potpuno našao i za koju si shvatio da je upućena baš tebi, da te pogađa do srži i da ti toliko mnogo znači. Biblija je ogromna knjiga. Nije najopsežnija na svijetu niti ima najviše slova i stranica. No, ima 73 knjige. Puno je tu rečenica. Pokušati živjeti i samo jednu rečenicu se čini kao ozbiljan pothvat. Da sebi kažeš da ćeš čitav život pokušavati biti vegetarijanac, da nećeš spavati na lijevoj strani ili da nećeš nikad piti iz boce, čak bi se i to učinilo dosta problematično. Čitav život je pred tobom. Tko zna što će on donijeti? Hoćeš li moći izdržati baš čitav život vežući se za tu jednu ideju, jednu rečenicu, jednu misao…

Da treba hrabrosti, treba… Čak, mislim da treba biti i malo lud pa krenuti u pothvat koji će imati za cilj postati živi odlomak Evanđelja. Nije nemoguće. Mnogi sveci su dokaz tome. Mnogi ljudi koji me okružuju i koji vjerojatno neće nikada biti proglašeni svecima su dokaz tome. Mnogi ljudi s kojima se susrećem su dokaz tome. Svojim stavom prema drugima, svojim načinom života, svojim molitvama i postovima, svojim pomaganjem, oni su postali i postaju živim odlomcima Evanđelja. Nose Radosnu vijest možda i da sami nisu svjesni toga. Biti Radosna vijest im postaje nešto najnormalnije, najobičnije i najsvakodnevnije. Postaju hodajuće Evanđelje. Postaju hodajuće čudo. Živo čudo. Želim biti takav svećenik… Želim biti takav vjernik… Bože, privuci me k sebi… Htio bih biti najsvakodnevije Tvoj… Za nekoga se čak kaže, onako pogrdno, da ga (ili nju) se čita kao knjigu. Htio bih da me se čita kao Knjigu, da me se čita kao živi odlomak Evanđelja…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]