Na blagdan Krštenja Gospodinova završilo je božićno vrijeme, a ujedno i razdoblje tijekom kojega su se na zagrebačkoj Opatovini održavale već tradicionalne „Žive jaslice“ u izvedbi zajednice Cenacolo. Zapažene su to predstave tijekom kojih, neki svjedoče, veliki i mali u publici znaju pustiti suzu.

Glumci predstave su članovi zajednice Cenacolo, od kojih svatko ima svoju zanimljivu i ponekad intrigantnu životnu priču. Ivan Mijoč, koji je u predstavi utjelovio svetog Josipa, za naš portal govori kako je bilo glumiti u predstavi te svjedoči o životu prije ulaska u Cenacolo.

– Tko si u svojem životu i tko si u predstavi?

Zovem se Ivan. Pripala mi je uloga, ali i dar, da u predstavi glumim Isusova oca sv. Josipa. To me je jako dirnulo jer sam se, glumeći u predstavi, mogao zapitati kako živim tu ulogu u svom životu. Naime, imao sam problema s ovisnostima. Bio sam sâm, ostavljen, odbačen. Sve sam izmanipulirao, pa nitko nije više htio biti sa mnom. A sada se, evo, nalazim tik do Isusa. Čuvam ga i štitim.

Baš na jučerašnji dan (7. siječnja, op. a.), prije šest godina, prokockao sam svoj zadnji novac. Kada sam se nakon toga vratio u stan, iznutra sam bio mrtav, prazan. Bilo mi je svejedno živim li ili sam mrtav. Bio sam izranjen od droge, alkohola i propalih veza. U tom sam trenutku uzeo papir i počeo pisati svoje grijehe. U tom trenutku boli i samoće odlučio sam da više neću živjeti bez Isusa Krista. Tog sam dana doživio svoje obraćenje.

Tijekom 2017. godine silno sam se borio kako bih prestao živjeti poročnim životom, ali u tome nisam uspijevao. Jedan svećenik me je uputio u zajednicu Cenacolo. Kada sam doživio njihov rad i molitvu, znao sam da je to mjesto za mene! Za ulazak u zajednicu pripremao sam se ostatak 2017. godine i konačno sam u Cenacolo ušao 2018. godine.

U početku mi se bilo teško odreći mobitela, televizora i svega lagodnoga što mi je pružao svijet. Trebao sam se naviknuti na težak dnevni raspored. Nije mi se bilo lako priviknuti na klanjanje u pola šest ujutro i na ostatak rasporeda. U zajednici postoji točno određeno vrijeme za osobnu molitvu, osobnu higijenu, molitvu krunice, doručak, rad… U početku je mnogo toga zloga izlazilo iz mene: moj ponos, oholost, sve moje slabosti… Međutim, u Cenacolu sam se susreo s pogledima prihvaćanja od drugih iz zajednice. Bilo je to novo iskustvo. Do sada su me svi osuđivali, a sada me napokon prihvaćaju. Ti pogledi su mi silno pomogli.

Kroz odnose s drugim momcima shvatio sam što je prijateljstvo i istina. Vratio sam se u život tjelesno i mentalno. Kroz obveze, disciplinu i molitvu, ponovno sam se rodio. Rodio sam se nanovo.

– Što za tebe znači ova predstava?

Predstava mi je silno važna jer sam i ja kroz zajednicu Cenacolo doživio rođenje Isusa u svojem srcu. Tako da je predstava, koju radimo za Zagrepčane, meni pomogla da izađem iz sebe. Dakle, predstava je pomogla meni, koju sam ja stvarao, ali i onima koji su je gledali.

 – Je li ti bilo teško glumiti u predstavi? Što ti je bilo najljepše tijekom predstave?

Nikada mi nije bilo teško. Uvijek sam bio raspoložen za ulogu sv. Josipa. Najradosniji sam uvijek bio tijekom zadnje scene, kada se djeca i odrasli dolaze pokloniti pred Djetetom Isusom.

Mi u Cenacolu smo možda najbolji svjedoci tog novog rođenja. Za ovu predstavu se uvijek dugo i marljivo pripremamo. Svi momci u nju daju svoja srca. To predstavlja veliku radost za cijelu našu zajednicu. Jer mi, koji smo godinama živjeli u lažima, koji smo bili egoisti i iskorištavali druge, danas kroz predstavu radimo nešto dobro za svoje bližnje.

 – Što najviše pamtiš od nedavno preminule Majke Elvire?

Od Majke Elvire smo primili karizmu molitve, istine, učenja života s Kristom. Međutim, najveći dar koji nam je ostavila jest da naučimo Bogu reći „da“. Zadnjih godinu i pol sam radio u kuhinji u kući “Casa Madre” u Saluzzu u Italiji. Služio sam Majci Aureliji, časnoj sestri koja je uz Majku Elviru pokrenula Cenacolo. Od nje sam saznao mnogo toga o počecima zajednice, ali i o Majci Elviri, koja je tada već bila jako slaba.

– Što bi poručio čitateljima? Imate li u zajednici planove za daljnja izvođenja predstava?

Mnogo mira i molitve. Vidimo se ponovno na Opatovini!

„Upravo smo proživjeli jedno intenzivno razdoblje koje nas je podsjetilo na dar života. Božić nam je pomogao da osluškujemo sami sebe, našu priču, koja je postala i priča ‘Boga koji je s nama’. To je jedna tako lijepa stvarnost, toliko fascinantna! Neka vam je svima sretna nova godina; neka bude blagoslovljena od Gospodina i da je provedete pod majčinskim pogledom njegove Majke Marije!”

Majka Elvira