Tražila sam svijetom mudru ženu.

Bila je večer i čekala sam je da dođe s večernje mise. Za potrebe ove kolumne nazvat ću je „Starenka“. Očekivala sam pognutiju staricu koja mudro zbori, ali ima spore misli i manje tečan govor. No došla je nasmiješena, visoka i uspravna osamdesetogodišnjakinja čija me lucidnost odmah prenula, pa sam počela zamuckivati već na prvoj rečenici.

Odmah je počela pripremati čaj s limunom, a ja sam se već osjećala kao kraj bliske prijateljice. Kroz razgovor sam saznala da govori nekoliko jezika i da se preko puta mene nalazi intelektualka koja je proputovala svijet.

Počele smo razgovor o vremenu koje djeca provode pred ekranom i u kojoj bi dobi mobitel bio dobar za njih. Rekla sam joj da su pritisci veliki i da današnji dvogodišnjaci znaju s „nji-haaa“ i plačem zahtijevati da im se upali YouTube da gledaju konje. Također sam kazala i da si roditelji često pomognu kompromisnim puštanjem crtića da bi, na primjer, drugo dijete mogli uspavati, kao i to da mnogi ne mogu ni nahraniti svoje dijete, a da im istovremeno ne upale ekran.

Sa zanimanjem me slušala i počeo je razgovor koji je potrajao pet sati te iako sam došla s pitanjima na papiru, nisam postavila niti jedno. Ovdje ću sažeto prikazati naš razgovor; začinjen je mnogim mudrim biserjem koje sam od Starenke čula. Svoju životnu pouku započela je na sljedeći način:

„Kad je manje ekrana, više je čitanja i razgovora, a djeca će ekran brzo zaboraviti i zaigrati se bilo čime ili jedni s drugima. Djeca su se kod nas igrala cijeli dan pred kućom, a oni koji nisu imali braće i sestara bili su ovdje kao doma.”

„Znaš, reći ću ti da je jako važna disciplina“, ozbiljno je nastavila. „Što je, u stvari, disciplina u odgoju, Starenka?“ upitala sam željna odgovora. „Ako ne želiš da tvoje dijete ima mobitel, onda ga neće imati. To je najvažnije. Ovi svi drugi utjecaji sa strane su ‘mućni pa prolij’“, objasnila je. „To se može nazvati strogošću”, zaključila sam s dozom upita. „Neka“, odgovorila je oštro, ali istovremeno toplo.

Još me poučila da je najvažnije da su djeca dobro „namirena“. Pomislila sam odmah da je dobra kuharica i da zna peći dobre kolače i torte, ali me svojim odgovorom posve iznenadila: „Kćeri, nisam mnogo torti ispekla. Pa nije to najvažnije, najest će se. Važno je čitati, važna je pouka, važan je odgoj, eno još slikovnica gdje smo crvenom bojom podvlačili imenice, a plavom glagole“, tumačila je pokazujući na police dok sam shvaćala njezin pojam namirenosti.

„Moraš znati sjesti i gledati ih, gledaj ih. Znaš li im, onako, pričati neke priče? Moraš u sve ubaciti neku pouku, neki razgovor. Sve drugo je ‘limunada’. Nijedna moja škola nije vrjednija od mojih sati provedenih s njima na tepihu. Obličje svijeta prolazi, sve prolazi. Važno je odgojiti ih. Evo, na primjer, koliki je problem nedolično odijevanje! Razliku između dobra i zla djeci treba predstaviti jasno sa što manje riječi. Zanimljivo je kako djeca ne podnose moralni relativizam!”

Dojmilo me se da od nekoga tako obrazovanog čujem da se nismo rodili da bismo dobivali petice, da bismo završili školu, niti maturirali, niti diplomirali, niti se vjenčali, niti dobili djecu: „Rodili smo se za nebo, i to nije fraza. Sada to znam, ovo sve ostalo je uz cestu, semafori, usputno.“

Kako je razgovor dalje tekao, tako se doticala sve dubljih tema: „Sve mi je jasnije da je Bog pripremio jednu trasu, onu koja je za nas najkorisnija. Ne velim ti ja to zato što sam stara pa tražim pribježište u Bogu.“

Značajno je naglasila da sljedeće zapišem kao svjedočanstvo jer joj je ono što mi je namjeravala reći bilo najvažnije: „Kad smo imali malu djecu, bio je običaj da svake nedjelje jednog vodiš u crkvu, pješke pa busom. Izmjenjivali su se. Jedan put sam pitala tko će sa mnom, a oni su rekli da im se ne da. Ja sam bila tako tužna, sve lađe su mi potonule. I u busu vidim jednu ženicu, seljanku, s rupcem koja me upitala što mi je. Kada sam joj rekla, odgovorila mi je: ‘Dete se ne pita, obleče se, zeme se za ruku i vodi v crikvu.’ To je bilo ključno za mene. To je bio rječnik jedne neobrazovane prema meni obrazovanoj, koja je svijet proputovala“, zaključila je.

Nastavila sam upijati svaki detalj, a njezine mudrosti redale su se jedna za drugom: „Vjerski odgoj važniji je od zdravlja, od svega. Jer pitanje je hoće li poslije doći do obraćenja.“ Ono od čega sam se naježila rečenica je o djeci i nama kao roditeljima: „’Iz tvoje ruke tražit ću dušu njegovu’ (usp. Ez 33,8), to si zapiši”, napomenula je, „to je moj Billboard, ona svjetleća reklama.“

Podjednako važnim tonom, iz svoje je riznice izdvojila stvarnu prisutnost anđela i demona: „Demoni nas sada prisluškuju i uvijek su budni, ne moraju ni kuhati ni prati, ali ne mogu nam ništa, bili smo na misi. Ne dopuštamo im da nas ometaju, a da bismo bili sigurni, imamo anđele. Koristi svoje anđele. Ne vidiš sreću, ali osmijeh je tu. Ne vidiš dijete u utrobi, ali ono je tu. Tako je i s anđelima. Anđeli su stvarni i vide puno šire od nas“, ustvrdila je sa znanstvenom sigurnošću.

Ono najviše što mi je ostalo od Starenkine priče i što bih istaknula jest da djeca trebaju biti „namirena“. Bila sam uvjerena da se to odnosi na neke druge potrebe, a ona me, prije svega, vraćala na odgoj, na pouku: „Tko će im reći da je pelud ljubav između cvjetova? Pčelica prenosi tu ljubav, pčelica iz cvjetova crpi sebi i nama hranu, a nožicama prenosi pelud.“ Onda se ustala i otkinula jedan list i pokazala žile lista, njegove arterije i vene.

Zanimljivo, baš sam toga dana u medijima pročitala o prijedlogu uvođenja cjelodnevne nastave. Dok sam to čitala, moja majčinska intuicija, za koju se, općenito, veli da je Božji dar, osjećala je stezanje u grlu jer sam vidjela sliku naše djece kao robota i rečenicu u jednom komentaru da je to sve prilagođeno današnjem ritmu vremena koje roditelji provode na poslu. Rekla bih da sam osjetila bojazan i pomračenje. Čini mi se strašnim pitanje koje sam si postavila: Hoće li ostati išta nestrukturiranog, neispunjenog vremena, slobodne igre i ‘piljenja u prazno’, tj. zdravog dosađivanja?

Stoga mi je često u glavi slika ličkog sela Smiljana i rodne kuće Nikole Tesle gdje sam slušala kako je odrastao gledajući u potok i slušajući zvukove iz prirode koja ga je okruživala. Takvo je okruženje kasnije iznjedrilo njegove prve izume. Pa i djeca i mi trebamo se znati susresti sa svojim mislima, ali bojim se da nećemo više imati kada to činiti. Zato sve češće nakon škole otvaram dvorišna vrata i drugoj djeci da se dođu još naigravati loptom, svađati se i smijati jer je to lijek njihovim bićima.

Dok sam u glavi razmišljala o crveno označenim imenicama i plavim glagolima, ova žena je i ne znajući, odgovorila na moja pitanja o obrazovanju, odgoju, o prijedlogu projekta cjelodnevne nastave i o tome gdje je moje polje borbe. Ona je bila kao moj prorok. Kada ću podvlačiti imenice i glagole, kada će se djeca igrati na livadi, kada ću im govoriti o peludu, kada će igrati satima nogomet?, bila su pitanja koja su mi, kao roditelju, bljeskala.

Da barem još netko traži mudre ljude i da bar malo pognemo svoje ohole i moderne glave da počujemo i druge. Ne, neće se njih čuti po trgovima, oni nam neće kucati na vrata, ali da barem još netko želi k njima. Oni su poput oaze u pustinji i bistre vode usred močvare. Oni bi nas rado primili na čaj s limunom i osjećali bi se ugodno. Ne bi nas izravno osudili, već bi nam njihova britka i istovremeno topla riječ sama bila opomena i mač.

Naš svijet ne ide više tražiti, pitati, proučavati, gledati u prošlost, tražiti mudre. Nema više poniznosti, a baš uz nju uvijek se negdje skriva i istina. Naš svijet oholo nameće, a sve što se nameće nije istina. Sama istina nema se potrebe nametati. To nam može biti vodstvo u razlučivanju. Zato se mudre mora svijećom tražiti.

Čitajmo našoj djeci. Starenka mi je rekla da, kada nam se usta osuše, popijemo gutljaj i nastavimo dalje. Pričajmo im, budimo na tepihu, gledajmo ih, to je sada ono gdje trebamo ulagati sve svoje snage zbog duha vremena u kojem se nalazimo. Nekada je bilo manje nečistoće, no danas se očito trebamo vratiti na tepih. Bolje je djeci s nama na tepihu, nego samima s TikTokom. Sve takve i slične platforme imaju jedan jedini cilj: zadržati našu djecu što više u svojoj prisutnosti, što dalje od roditeljskih očiju. Zato smo u ringu.

Mi smo prvi odgojitelji, prvi navjestitelji, prvi prosvjetitelji našoj djeci. Naša pouka, odgoj i bivanje na tepihu, vreće su koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje nam je blago, ondje će nam biti i srce (usp. Mt 6,21).

Tražila sam svijetom mudru ženu – i pronašla sam je.