Nema mnogo stvari koje bi mogle ugasiti božićne lampice. To mogu učiniti eventualno strašne situacije kao dani žalosti proglašeni u cijeloj državi; odgođene su predstave, zabavni događaji, domjenci, športske manifestacije.

Dok stojim na semaforu kraj obližnjeg kvarta o kojem govori cijeli grad, gledam u ljude koji se voze automobilima. Putuju li neki od njih prema bolnici u kojoj se nalaze žrtve strašne tragedije, jesu li neki od njih njihov djed i baka, je li neki od njih učitelj koji je bio prisutan baš u toj školi?

Misli me vode nečemu što sam čula dan prije tragedije. Jedan je svećenik oduševljeno govorio: „Ljudi, velika se stvar događa u našoj Crkvi!“ Tko ne zna, nakon dvadeset pet godina, ne računajući iznimne jubileje kao što je bio onaj godine milosrđa 2000., za koji dan otvara se Jubilej 2025. godine. Zadnji redovni jubilej bio je prije dvadeset i četiri godine, za vrijeme sv. pape Ivana Pavla II. Do neki dan nisam promišljala o težini i duhovnoj stvarnosti koja se zapravo događa po ovome i koja je u suštini prisutna.

Kada sam čula da tema Jubileja glasi „Hodočasnici nade“, dogodilo mi se ono što vjerujem da se i mnogima drugima često dogodi. Sve se teološke sintagme doimaju lijepima, no u čemu moje srce dotiče ta nada, kakve veze ona ima s našim životom i što može ili treba uopće predstavljati za većinu ljudi? Čime bi ta riječ doticala naše društvo? Sve mi je to izgledalo kao lijepa priča koja trenutačno nema poveznicu s mojim životom i s mojim gradom.

Nada u potpunom mraku

Oduševljeni svećenik predložio je da zamislimo potpuni mrak. Ako bi u tom mraku zasvijetlila mala svijeća, bio bi to tek mali plamen, tako malen, naoko beznačajan, ali onaj koji može osvijetliti jedan korak. Možda ne dva, tri ispred tebe, ali mogao bi barem jedan. Taj jedan korak bi nas barem mogao pomaknuti. To je nada. Vjeru i ljubav više povezujemo s onim gdje je dobro. Nada dolazi do izražaja kada je potpuni mrak.

Nadamo se nečemu kada smo u potpunom crnilu, kada nemamo drugog izbora. Ako se nada ne rađa kao klica, onda gotovo da i nije nada. Postoji jedan slikoviti primjer: u jednom poljskom gradiću u adventsko vrijeme, mise zornice počinju tako da u crkvi vlada potpuni mrak, a djeca ulaze u povorci s lampionima. Tek se poslije upali svjetlo.

Čitam Papine najave u kojima spominje da je nada toliko potrebna, posebno nakon pandemije koja je, kako se kaže, oslabila nadu u društvu. Pozvani smo održati upaljenim plamen nade koja nam je dana. A kontekst u kojemu se nada događa i u kojem je potrebna jest očaj. Na prvu pomišljam na daleke zemlje u kojima vladaju ratovi, dok smo mi još koliko-toliko na sigurnom. Na trenutak razmišljam o nekim tuđim situacijama, ali nema očaja dok se i sami ne nađemo u istim cipelama.

I onda, samo odjednom, da nas nitko nije ništa pitao niti nam dopustio da se pripremimo na najteže i na očaj, dogodi se strahota. Užas. Zlo. Nepravda. Jedino što poželimo je da nas nema.

Grad u očaju

Bez obzira na to jesmo li majka ili otac sedmogodišnjaka kojem je ovo bio zadnji radostan dan prije početka prvih praznika, doživljavamo bol i suze jer su nam to možda prijatelji, dijete s kojim nam se djeca igraju ili treniraju, to je kraj kvarta kojeg smo poznavali i to lako sutra može biti i naša stvarnost.

Lakše je bilo gledati dok je bilo negdje daleko, a danas je baš naš grad u očaju, naši prijatelji. Papine riječi odjednom postaju proročke baš za naš grad i tu situaciju. I to baš prije Božića. Kao da je znao, najavio je, otvorio vrata nade za sam Božić.

Dolazimo kući i grlimo djecu. Gledamo ih u oči. Dajemo im večeru. Uspavljujemo ih. Sjetimo se onoga bitnoga. Nemamo ideju za neku katehezu jer nam neko dostojanstvo govori da bi se svaka riječ mogla činiti suvišnom i izrečenom u lošem trenutku. Kako u tim najtežim danima i trenutcima išta kazati o Bogu i ljubavi onima koji pate ili onima koji više ne osjećaju sigurnost u osnovnim životnim kretanjima?

U tim je danima teško govori i o vjeri i o ljubavi jer, gdje i kako uzdići vjeru, za koga dati ili kako primiti ljubav? Tada je dostojno reći samo jedno: nada. Ona je kao samo jedan mali plamen svijeće koji nam, kad nam sve uzmu ili kad smo slomljeni, pokazuje da nešto malo još svijetli. Ona nam pokazuje da zakoračimo samo jedan korak. Baš sliku takvog plamena u crnilu ovih dana mnogi imaju u svojim statusima i objavama.

Upalite večeras svijeće…

Hoće li neki danas doći u poneku otvorenu crkvu u mome gradu? Neki hoće. Ono što svi mogu jest biti hodočasnici nade. Ne moramo ništa posebno zboriti; uzmimo tek jedan plamen svijeće i pokažimo ga nekome. Nada se može donijeti kada je teško, kada je šutnja. Jedino ona neće nikoga povrijediti, nikome docirati. Jedino ona može baciti na koljena, jedino ona može upaliti neki novi plamen. Jedino ona može spasiti naš svijet, novo tisućljeće i stoljeće, desetljeća i nove godine pred nama.

Kad budemo ovih dana gledali štalice, obratimo pažnju da pastiri u nekim prikazima drže lampione. Usred noći, i njih je nada dovela do spasa, do smisla. Bog je mislio na sve. Nije došao u sjaju i bogatstvu, već u jadu i slabosti da se možemo s njim poistovjetiti i ondje ostaviti svoju ljudskost.

Ako se ovih dana pogase sve lampice, ne bojmo se. Upalit ćemo neki mali plamen neke obične male svijeće koju nađemo. Upalit ćemo je večeras u svojim domovima. Ako su naša djeca čula, ako su vidjela, ako su bila tamo, ako smo im prenijeli, onda pogotovo. Pričajmo im o nadi – o nadi u očaju, u tami, u krvi. O nadi koja nikada ne umire, o nadi koja jedina može učiniti da ne poželimo da nas nema. Jer, nada je Krist!

Nada je sidro. Sidro koje bacamo s užetom i koje se zarije u pijesak. Moramo ostati vezani za uže nade. Čvrsto uhvaćeni za njega. Ne zaboravimo: nada nikada neće razočarati.