Svatko u svom životu ima neko otajstvo i iskustvo Boga koji se objavljuje. Kao prvo, ako vjerujemo da je živ, onda nam se objavljuje. Netko više poznaje i iskusi nježnog Boga, netko jakog, netko skrivenog Boga šutnje, a netko Boga u patnji. No kako god, On se uvijek objavljuje, u nekom od svojih otajstava.

I dobro je da to ne čini svakome na isti način jer kakav bi to bio Bog kada ne bi bio uvijek nov i uvijek drugačiji i kada bismo ga mogli potpuno upoznati i dokučiti. Najvažnije je da je On živ, isti onaj Bog Abrahama, Mojsija i naših praotaca i isti onaj Bog sudaca i proroka, Zakeja i Mateja carinika, preljubnice i Samarijanke.

Pogledamo li povijest Crkve, različita su otajstva i u životima svetaca. Franjo Asiški je krvario kroz rane za Krista, dok je sv. Filip Neri bio hodajuća radost. Netko je poput Joba trpio, a netko kušao velika čudesa. Ima svetih i zanesenih koji su htjeli svima navijestiti Evanđelje, a ima i onih poput sv. Bonaventure koji je dao strukturu i pravilo i bez kojega franjevaštva možda ne bi bilo, barem ne u ovakvom obličju.

A koji je način Božjeg djelovanja u našem životu? Kada se s nekim družimo i poznajemo ga, znamo kako s njim funkcioniramo i koji je Njegov stil, kako komunicira i kako nam pristupa. Koji je Božji stil u našem životu? Kakav god bio, taj isti, trojstven u Jednom, Nedokučiv i Emanuel-bliski, tvoj je i moj Bog i svoju povijest spasenja želi nastaviti s nama, gdje god da jesmo.

Kada gledam roditeljstvo, imam osjećaj da je Bog tada Bog vjere. Traži od nas veliko pouzdanje i želi da budemo „anavim Jahve“ – siromasi Božji, oni koji sve svoje toliko polažu u Njega da im ne ostaje ništa i ostaju siromasi. Biti siromah duhom znači biti najbogatiji čovjek.

Što to točno znači u našem majčinstvu i očinstvu? U mnogim stvarima i životnim projektima vidimo plodove svoga rada, truda i brige, no u roditeljstvu i s djecom rijetko, a možda i nikada. Ako se i ponadamo da nešto dobro vidimo, to zna biti često kratkotrajno, prolazno ili nepredvidivo. Roditelj je zapravo sijač koji pred sobom ima veliku njivu. O nama ovisi kako i što ćemo saditi, koliko vrsta čega, koliko ćemo okopavati, plijeviti, zalijevati i koliko vremena uložiti.

Ono što je teško je što taj vrt raste sporo, polako i cijeli život. To od nas iziskuje veliku posvećenost. Što nam je kroz to vrijeme činiti? Psalmist kaže da svu svoju brigu povjerimo Njemu, a evanđelist navodi da bez Njega ne možemo učiniti ništa. Bog od nas traži da sijemo i onda kada ne vidimo ploda – On od nas traži veliku vjeru.

Naš Bog u roditeljstvu je abrahamovski Bog vjere koji nas često s punim pouzdanjem poziva u nepoznatu zemlju. Mnoge životne situacije dovest će nas do izazova pred kojim je bio i Abraham. Hoćemo li moći krenuti za Božjim pozivom i predati mu svoje najmilije? Hoćemo li vjerovati da On vodi i odgaja našu djecu i, na kraju krajeva, hoćemo li ih moći pustiti kada zatreba? Hoće li nam djeca biti naši bogovi ili ćemo ostati vjerni jedinom Bogu, čak i kada se to čini ludo? Teška je to besjeda, ali moramo o njoj razmišljati.

U našem roditeljstvu, vjera čini da se ne osuđujemo u mnogim životnim situacijama s djecom jer smo usidreni u Nekoga koji je dao da sjeme koje je posijano i raste. Njemu je mila vjera kojom to priznajemo i podižemo našu djecu bez straha, ne tražeći dokaze. Ta vjera omogućuje rast u slobodi novih Božjih sinova i kćeri. Naš abrahamovski ispit vjere nekada znači samo, strpljivo, iz dana u dan, sijati, kopati i vjerovati da će njiva biti plodna, a taj rast i plodove prepustiti i na kraju darovati Njemu.

Mnogo puta čekam kraj dana da duboko udahnem, odbacim sva osuđivanja same sebe i potpuno prepustim svoju njivu Gospodinu. Tada mu priznajem da je on Majka i Otac mojoj djeci i odbacujem svako čuđenje vlastitim slabostima pokušavajući dizati glavu u vjeri da se mnogo toga može pokriti ako je on Gospodar moje njive. Otkrila sam spasonosnu tajnu roditeljstva: u vjeri mogu živjeti svoje dane dajući i kopajući koliko mogu jer se o plodu i žetvi brine netko drugi. To je borba, to je hod, svaki dan ispočetka.

Ponekada se, kao svojedobno Isus, pitam hoće li naći vjere na zemlji kada dođe. Hoće li negdje s mojeg životnog puta ptice mojih briga pozobati mrvice vjere ili ću stajati čvrsto i spremno na vratima svoga praga prateći, puštajući i grleći vjerom svoje najmilije? Hoće li naše hrapave ruke prebacivati vjerom gore ili će saditi niske grmove svojih prizemnih sanjarija?

Bog, Gospodar vjere, jednom će opet doći, dok možda budemo kraj tobogana u parku ili dok pečemo palačinke i dati nam po vjeri. Ako puno tražimo, puno ćemo i dobiti; ako malo tražimo, malo i dobivamo. I nema prigovora kod Gospodara Pravde koji voli i radnike posljednjega sata. Njemu je važno naše srce i naša vjera jer i On ima srce. Naša vjera su tada naša djeca i netom skuhani bolognese koji smo vjerno i strpljivo toga dana pripremali na njivi svoga života.

Ne bojmo se zato biti sijači nevidljivoga, a posebno roditelji sijači koji vjerno svaki dan sade i okopavaju po malo, trseći se pritom sav svoj odgoj predati u Njegove žitnice jer boljeg spremišta nema i boljeg vina i rodnije njive nema. Često u narodu kažu da su roditelji hrabri. Jesu i moraju biti. Sjetim se toga svaki put kada imam osjećaj da se oko mene svijet “događa”, a ja sjedim na podu i podižem koplja na dvorcu od kockica. Samo najhrabriji uspiju cio život čekati plodove, ne pokušavajući ih pritom ubrzati.

„Kraljevstvo je Božje kao kada čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste — sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.“ (Mk 4,26-34)