*Majka Elvira, osnivačica Zajednice Cenacolo, preminula je danas, 3. kolovoza, u ranojutarnjim satima.

Danas se rado sjećam svake međugorske predstave kojom su mladi iz Zajednice Cenacolo prikazivali Uskrsnuće. Nisu to bile obične predstave, zna to svatko tko ih je gledao. Sestra Elvira Petrozzi, poznata kao majka Elvira, njihova duhovna majka, uzvikivala je: „Najvažnije je da shvatimo da ovi mladi nisu umjetnici, već mladi koji su uskrsnuli! Danas radosno svjedočimo: Isus je pobijedio smrt – našu smrt! Živjet ćemo jednu priču koja i danas traje!“

Što se to krilo iza njenih uzvika, tako snažnih i prodornih, tako strogih, a istovremeno nježnih, da su mnogi mogli ostaviti i najveće ovisnosti, da su mnogi mogli smoći snage okrenuti novu stranicu u svom životu barem na jedan dan, da su mnogi mogli živjeti u zahtjevnoj zajednici koja te ne mazi i ne ”dijeli bombone” i u kojoj su susreli živoga Krista?

Dok sam još bila studentica, prijatelji su imali mjesto viška u kombiju pa su me poveli u Italiju u Saluzzo na „Festu della Vita“ – „Slavlje života“, veliki susret Zajednice Cenacolo na kojem se slavi život i uskrsnuće mnogih mladih koji su prešli iz tame u svjetlo. Ni sama nisam znala kamo točno idem, no smjestili su me, ni više ni manje, nego u samostanu Uskrsnuća, samostanu reda koji je osnovala sestra Elvira. Ondje sam se zaljubila u Božju ljubav koju sam vidjela u toj ženi.

Govoreći o svom pozivu prema izgubljenim mladima jednom je prilikom priznala da je Bogu rekla: „Ja ću ih prihvatiti, ali ti moraš pokazati da si Otac. Pokaži se Ocem!“

Vjerujem da je to bila tajna njena života. Svjedočila je da je u svojoj nutrini osjećala snagu ljubavi, koja nije bila njena. Osjećala je hrabrost i spremnost na rizik. Poslije je vidjela da je to bila ljubav Božja koja je obuhvatila njenu volju i slobodu. Mogla je misliti da je sve promašaj, ali nije jer je imala snagu pogledati s druge strane.

Sve me to podsjetilo na moj susret s jednim ovisnikom. Bila sam u jednom samostanu gdje je služio, postavljao obroke, meo, radio sve što treba. Kada mi se pokvario auto bio je prvi spreman pomoći i na njega sam se mogla osloniti. U ranim jutrima već bi započinjao svoje služenje, a pod večernjim klanjanjem kriomice sam gledala njegovo lice sa zatvorenim očima koje je izgledalo kao da vidi nešto veliko. Bilo mi je nezgodno reći mu da me zanima tko je on i kakvu priču ima i u dubini sam mu zavidjela kakvim to srcem prati svaku svetu misu.

Jednom prilikom, suspregnula sam svoj sram i upitala ga o njemu, a on se nasmijao i rekao potpuno mirno: „Ovisnik sam o kokainu, mogu ti do sutra govoriti o svom životu. Moji prijatelji pomalo umiru svaki dan od predoziranja. Bog mi se pokazao, netko može reći da sumnja je li živ, no ja znam da je živ. Slab sam i padam i malo tko to može razumjeti. Ne znam što i kako dalje i koji je smisao moga života, neki mi vele da možda pomažem drugima.“

U sebi sam osjećala ljubav i želju da ga slušam cijelu noć. Bilo mi je veliko gledati Boga i ono čudesno što čini u ljudima koji izgledaju kao veliki promašaj. Razmišljala sam o Elviri koja je govorila da je ljubav jača od poteškoća i da u onima koji izgledaju kao promašaj leži veliko bogatstvo koje još nije otkriveno.

Od djelatne vjere u ove žene, spremne na rizik, najviše me fascinirala vjera u Providnost. Za vrijeme boravka u Saluzzu, u moru suvenira, kupila sam jednu drvenu pločicu s natpisom: „Dio provede“ („Bog proviđa“). Elvira je često pripovijedala da kroz život s mladima nisu uvijek imali marmeladu za doručak, nekada bi pojeli samo jabuku ili malo kruha. Kad nije bilo šalice mlijeka, popili bi samo čaj, a kad nije bilo čaja, spravili bi ga od ukusnih trava; no nitko se nije žalio, mladi su jedino htjeli ponovno zadobiti svoj život i vratiti mu smisao.

Poželjela sam moći živjeti takav život pa sam jednom imala priliku boraviti u smještaju koji nije bio najbolji. Svaki sam dan u njemu imala razne teškoće i dio mene tražio je bolje uvjete i komociju. No, odzvanjale su mi Elvirine riječi i htjela sam svim srcem, kao ona svoje mlade, i ja svoju djecu naučiti da će nekada obilovati, a nekada oskudijevati, nekada će spavati u hotelu, a nekada na podu, jer sve je to život i sve je to manje bitno. Sretan možeš biti u sebi, a naše je bogatstvo kada ne ovisimo samo o našim okolnostima i onome što nas okružuje. Naš smisao i naša snaga nalaze se u nama i u to nam nitko ne može dotaknuti.

Elvira je preminula u noći kada liturgija donosi psalam s retkom kojim bih opisala ovu ženu: „Blaženi kojima je pomoć u tebi, snaga im raste od časa do časa.“ (Ps 84)

Sestro Elvira, moli za nas. Obećavamo da ćemo slaviti dolje! Santa subito!

21. 1. 1937. – 3. 8. 2023.