Vjera, praznovjerje i lakovjernost

U svijetu u kojem živimo dobar dio ljudi ne doživljava ozbiljno kršćansku vjeru, jer je ne razumijeva sukladno poimanju koje ona želi izniejti o sebi. Stoga takvi ne poznaju njezine domete, značenje i utemeljenje. Uglavnom postoji uvriježeno površno mišljenje da je vjera bilo koje religiozno uvjerenje koje treba staviti u sferu privatnoga jer se radi o osobnom mišljenjima, za razliku od onih objektivnih koji se temelje na znanstvenim činjenicama. U ime takvog poimanja, a isto tako u ime snošljivosti, danas mnogi onda izjednačuju čak praznovjerje s vjerom, jer se i praznovjerja zasnivaju na određenim religioznim uvjerenjima. Tako nije čudo da vračari i gatari imaju svoje mjesto u društvu, a napose medijskoj javnosti. Vjera kao da se poistovjećuje s nekom vrstom lakovjernog mišljenja o božanskom svijetu, mišljenja koje prihvaćaju oni koji nisu kadri ozbiljno se pozabaviti razumskim propitivanjem.

Zanimljivo je stoga da upravo u dijelu javnosti koji nije sklon kršćanskoj vjeri, vrlo lako prolaze predstavnici kojekakvih religioznih skupina i sekti, ili pak tolika religiozna uvjerenja koja nemaju baš nikakvog pokrića u božanskom svijetu, nego isključivo u religioznom iskustvu pojedinca. Zanimljivo da oni koji olako osuđuju i odbacuju kršćansku vjeru i uvjerenja, s još više lakoće prihvaćaju tolika lakovjerna mišljenja u društvu. Zanimljivo je da protivnici kršćanske vjere među političkim elitama rado i lako prihvaćaju, podržavaju i potiču među ljudima lakovjernost, vjerojatno želeći onda i kršćanstvo proglasiti ničim drugim neko lakovjernom religijom. S time da bi kršćanska vjera bila tek jedna od lakovjernosti ovoga svijeta.

Stvarna vjera, međutim, je nešto sadržajnije i utemeljenije, nego što to ljudi pokušaju sebi predočit. Stvarna vjera je istina utemeljena u Bogu, onome koje ne može prevariti i ne može prevaren biti. Stvarna vjera je vjera u događaj Boga u povijesti, događaj koji temelji kršćanska uvjerenja, koja nisu nastala iz ljudske glave, nego iz samoobjave pravoga i živoga Boga. Sam Bog je ponudio sadržaje vjere, te ne očekuje od onih koji vjeruju da ih prihvaćaju kao da se radi o lakovjernom prihvaćanju ili naivnoj povodljivosti za ljudskim religioznim mišljenjima.

O tome nam svjedoči i sumnja svetog Tome, koju evanđelist Ivan opisuje u današnjem evanđeoskom odlomku. Upravo jer je bio tako tvrdokoran i spor povjerovati u Gospodinovo uskrsnuće, apostolska zajednica je morala tražiti argumente kojima bi njegov sumnjičavi stav pretvorila u zdravo prihvaćanje činjenica. Premda prekoravajući Tominu nevjeru, ni apostolska zajednica nije bila za lakovjerno prihvaćanje bilo kakvih uvjerenja, nego samo onih činjenica koje su utemeljene u Božjoj objavi. Odbijajući vjerovati u Gospodinovo uskrsnuće, Toma se opredijelio za svoje privatno mišljenje suprotno svjedočanstvu drugih apostola i Božjih najava. Odbijao je razumjeti starozavjetnu objavu i proročanstva o Mesiji kao Božjem poslaniku, odbijao je dozvati sebi u pamet Gospodinovo trogodišnje poučavanje i djelovanje, te je odbijao svoje prijatelje prihvatiti kao autentične svjedoke sposobne prenijeti što su vidjeli i čuli. Zato Tomi na dušu ne ide samo to što je odbio vjerovati svojim prijateljima u mogućnost takvog iznimnog događaja i zahvata, nego zato što je zanemario da je sam Bog pripremao svoj narod na takav događaj naviještajući ga kao posljednji i jedinstveni u ljudskoj povijesti. Da je se htio susresti sa starozavjetnim svjedočanstvima, imao je dovoljno ‘materijala’ sve propitati i u to vjerovati.

Njegova nevjera je, dakle, bila poticaj kako njemu samome da pokuša dublje razumjeti Gospodinovo uskrsnuće, tako i cijeloj zajednici. Osjetili su da se radi o događaju vjere i da ga samo vjerom mogu sagledati kako treba, pa i onda kad su se susreli s Uskrslim imajući prigodu osvjedočiti se da se radi o njihovu Učitelju koji je bio raspet, umro i pokopan. No njihova vjera nije bila ni praznovjerje ni lakovjernost, nego ozbiljno razumijevanje Boga u činu kojim se očitovao u svijetu.

Toma je otajstvenu Božju prisutnost htio razumjeti isključivo dodirom ruke i tjelesnim pogledom. Gospodin mu je to omogućio, ali uz prijekor da su blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju. No u ovoj Gospodinovoj rečenici ne radi se o tome da valja s jedne strane spoznaju koju stječemo osjetilima onoj koja se tiče vjere, to jest onom što se vidi, onome što se ni u kojem slučaju ne vidi. Nego je vjera, prije svega, područje onoga što se ne vidi tjelesnim očima, ali se vidi na drugi način. Onaj tko bi se opredijelio isključivo za tjelesni pogled i dodir, takav bi samim time zanemario vid vjere koji je jedna od bitnih dimenzija života. Kad nas Gospodin proglašava blaženima jer ga nismo vidjeli na način na koji je bilo dano svjedocima uskrsnuća, on ne želi da zatvorimo oči, nego da ih dobro otvorimo, kako ne bismo u sljepoći i mraku prihvaćali lakovjerna i praznovjerna uvjerenja, umjesto da po vjeri primimo život vječni. Vjerovati u Krista Gospodina ne znači biti slijep, nego otvoriti sve sposobnosti duha i duše, kako bismo vidjeli dublje i dalje iza stvarnosti koja se (ne)vidi tjelesnim očima. Po vjeri smo sposobni za takva dubinsko sagledavanje života, te nas Gospodin poziva da to činimo i ostvarimo obećano blaženstvo.

Uskrsli Krist Gospodin nas je obdario darom vjere, te stoga ne zatvarajmo oči pred tom činjenicom. Odbacimo sljepoću neutemeljenih uvjerenja koja nas vode u praznovjerje. Bježimo od lakovjernih i privatnih mišljenja koje ozbiljna vjera ne trpi, nego budimo ljudi prokušane vjere koja svoje uporište ima u Božjoj objavi, a dosegla je svoj vrhunac u Gospodinovu uskrsnuću. Prihvatimo svjedočanstva koja zapisaše proroci i potom apostoli o Božjem Mesiji i Sinu koji je trpio i uskrsnuo, jer vjerujući i njega imamo život vječni.

Don dr. Ivan Bodrožić