Često znam razmišljati o ljudima i ljudskim osobinama, odnosima, navikama i željama. A povremeno ostajem bez riječi i bez daha kada vidim «ljudska» ponašanja koja mi redovito namame suze na oči.

Kako se ova situacija s poplavama dogodila, ljudi su počeli donositi hranu, stvari, odjeću, potrepštine i u Socijalnu samoposlugu u Rijeci na Brajdi 7. Već neko vrijeme dolazim tamo i susrećem se s bjednijima od najbjednijih… Naravno, ima i onih koji nisu baš toliko bijedni, ali spajaju kraj s krajem. I tako, kako su razgovori jednog četvrtka tekli, došao je i jedan gospodin sa svojih šezdesetak godina. Nema nikoga, živi u šumi, u baraki koju je sam od trošnih vrata napravio, ima malu peć pa si nekad nešto skuha, od Centra dobije 600 kuna i dolazi jednom mjesečno u našu samoposlugu kako bi imao i nešto namirnica i potrepština. A zašto vam pišem o njemu?! – možda nije profesionalno, ali mi je trenutno važan njegov primjer, svjedočanstvo kojim je i mene potresao, a vjerujem nije jedini s tolikim srcem. U razgovoru, nakon što sam mu produžila karticu, rekao je: «Odrekao bih se svoga mjesečnog paketa za poplavljene, došao bih tek u sedmom mjesecu.» Na to sam ga upitala: «Ali što ćete jesti? Vi isto trebate preživjeti do sedmog mjeseca!» – «Časna, ne brinite. Bog će se već pobrinuti, ovima je sad najpotrebnije!»

Ostala sam zatečena čovjekovom vjerom, predanjem, povjerenjem u providnost i rekla sam mu samo: «U redu…»

I zašto vam i dalje o njemu pričam?!? Jer sam osjetila da je preda mnom stajao veliki čovjek, velika srca, a malih potreba: skroman, jednostavan, prostodušan, ponizan. Ne moram vam govoriti o njegovu pogrbljenu stavu tijela, blagom osmijehu s kojim je govorio o svojim uvjetima življenja i toplom pogledu koji je isijavao dobrotom. I nisam mu zapamtila ime, nisam zapamtila ni naziv šume u kojoj se nalazi, ali znam da njegovo srce daleko premašuje sve šume naše lijepe Hrvatske i šire.

Ostala sam sjediti u toj prostorijici za razgovore i samo sam šutjela. Ostala sam taknuta njegovim pogledom, tolikim predanjem… i shvatila sam da tako izgledaju i djeluju Božji ljudi!

Takvi su ljudi svjetlo svijeta i sol zemlje, jer svoje kuće ne grade na pijesku nego na kamenu zaglavnom – Kristu!

Takvi ljudi
znaju da materijalno nije najvrjednije,
da imati puno ne znači biti sretan,
da davati znači primati,
da živjeti skromno znači živjeti slobodno,
da biti jednostavan znači biti radostan,
a ljubiti i nikoga za svoju situaciju ne kriviti,
znači živjeti s blagoslovom.

I hvala ti, topli neznanče, blagi putniče ovom zemljom, jer si me poučio kako živjeti radosno, slobodno – sveto. Hvala ti jer si svoju mudrost života pokazao i meni, maloj šibici, koja se često boji gorjeti, izgorjeti, prenositi Plamen i biti bez straha od «upaljača i plinova»…

I završiti ću s molitvom koja mi je na srcu… da Bože, blagosloviš naš narod takvim ljudima, da svi učimo i rastemo u povjerenju u Tvoju providnost, Tvoju brigu, a živimo jednostavno, predano, skromno kako bismo bili poput ovoga tvog starca: veliki ljudi, velika srca, a malih potreba, zahvalni za ono što imamo, zadovoljni s Tvojom brigom… Amen.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.