Kada sam, po Božjoj milosti, pobijedila strah od potpuna predanja Bogu, iznutra sam se nadala da će napokon sve biti apsolutno sjajno, pogotovo ja. “Jer, hej, Bože, ako sam ja sad tebe kao prihvatila, i toliko puno učinila (?!), ti se pobrini da sada sve bude bezgrešno i krasno…” Prvo me bilo strah od toga što ću izgubiti ako baš sve predam Bogu i nužno se odreknem nekih stvari da bi bilo mjesta za Boga. A onda kao da sam Boga htjela iskoristiti, kako bih ja bila očuvana, bezgrešna i sveta. No, daleko od toga da može biti približno perfektno i ukalupljeno dobro, kako se moje biće nadalo, kad je u meni još toliko mjesta gdje Bogu nisam dala prostora. Ipak, ta čežnja za potpunim i svetim, čežnja je za Bogom i sjedinjenjem s Njim.

Klasično ljudski, grešnički, čak ekonomski – pokušala sam s Bogom trgovati. No vidim da nema toga čime mogu uzvratiti – On je već dao sve. Dao mi je život, ali je dao i svoj život po smrti na križu, kako bih ga ja zauvijek očuvala. No i kad me izdigne povrh mojih tama, borbi s mojim osjećajima, očekivanjima i strahovima… Kad slomi moje ambicije i kompromise koje bih htjela raditi sa svijetom, SVE samo da bih bila slobodna i radosna, ostaje mi teško za primiti da sam unatoč svemu tome, unatoč svim svojim grijesima – Božja i ljubljena. Ali Gospodin je strpljiv učitelj i liječnik. Bogatstvo Njegova milosrđa uči me da nije poanta u mojim dostignućima, trenucima kada zasjam i ostavim dobar dojam, već u putu dostizanja do Njega. I tako je On učinio najviše moguće, a moj je zadatak poniziti se i to prihvatiti.

Zlo je utkalo u mentalitet nas “suvremenih” ljudi, tako “punih znanja i dostignuća”, da non-stop pokušavamo nešto osvojiti, u nečemu uspjeti, s nečim/nekim se nadmetati, uspoređivati i zasluživati. Potom vrlo teško prihvaćamo Kristovu bitku ljubavi, Božju bezuvjetnu ljubav i Krista kao osobnog Spasitelja i Otkupitelja. Neprijatelj prodire u naše misli, ulazi u naša srca i zauzima čitavo naše biće, silujući nas mislima kako nismo dovoljno dobri, lijepi, pametni, uspješni – ALI DA TO MOŽEMO BITI – uz određene zadovoljene estetske, materijalne, kojekakve uvjete… Sve nam gura u glavu, samo da bi nam skrenuo pogled s Boga kao jedinog “kriterija” našeg postojanja, izvora i otkupljenje našeg dostojanstva. Ili slično tome, ali jednako bolno – tjera u naše misli odbojnost prema Bogu, po tome da mislimo kako ćemo tek na ne znam kojoj razini kreposti moći Boga doživjeti, jer ga nismo dostojni tj. da nismo dovoljno dobri da bi nas ljubio. I nismo mi sposobni biti toliko dobri, ali je ljubav Božja toliko velika i silna da nas otkupljuje. Želi nas ljubiti ovakve kakvi jesmo, ovakve grešne i problematične, jer On dolazi kao oslobođenje od svih naših manjkavosti.

Ovakvi kakvi jesmo – sinovi smo Gospodinovi i kćeri Božje. Našim tijelima kola Božanska krv. Željena smo bića, dio mističnog tijela Kristova i imamo srca koja propuštaju svetu krv. Kao takvi, pozvani smo duhovnost koja izvire iz uskrslog Krista i Njegove svete Crkve prigrliti kao svoj (jedini) životni stil u svemu što činimo i jesmo. Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. (1 Iv 3)

I kako je moja trgovina s Gospodinom u sve većem minusu s moje strane tj. kako se sve više prepuštam Njegovu vodstvu, bivam slobodnija i sve se bolje prihvaćam. Kako dopuštam Njemu da bude poslovođa, a ja tek službenica, životni rezultat mi ima sve bolja “primanja”…

Sanja Dugandžić

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.