Mk 6, 14-29

Tko vjeruje u uskrsnuće? Onaj tko ljubi život i ne može se pomiriti s tim da sa smrću sve nestaje. Tko je kušao dobrotu života i iskusio dubinu boli pa se ne može lako složiti s tim da jednom sve nestaje kao da ničega nije bilo. Tko je iskusio čudesnost svijesti i divio se stvorenju pa ne može olako pristati na to da smo ovdje samo kratko vrijeme i da odlazimo u ništavilo kao da nas nikada nije bilo. Tko je razumio složenost i čudesnu ljepotu postojanja unatoč neshvatljivoj boli i beskonačnim krikovima patnje pa ne može lako prihvatiti da će pitanja ostati bez odgovora, patnja bez utjehe, rane bez iscjeljenja, čežnje bez ispunjenja. Njima nije lako pomiriti se s jednostavnim nestankom u mraku ništavila.

Tko ne vjeruje u uskrsnuće? Tko se odlučio na život bez povezanosti s njegovim Izvorom. Tko se uvjerio da je sam kovač svoje sreće i da sve ovisi samo i jedino o njemu. Tko je otkrio snagu samostojnosti, ne boji se tuđeg mišljenja i misli da mu nitko ne treba. Tko je prezreo konačnost i smrtnost i stekao moć kojom utječe na živote drugih ljudi. Tko je prihvatio život kao prigodu za užitak i radost pa ih grabi dok život traje, a pitanje o drugom životu smatra samo smetnjom iz prošloga vremena mraka i neznanja. Tko se nada da je smrt rješenje svake patnje, zaštita od svakoga suda i konačno sklonište od svakoga društva.

Tko se boji uskrsnuća? Tko od uskrsnuća ne može očekivati ništa dobra jer sluti da bi doživio osudu za svoja nedjela, laži, obmane i prijevare drugih i sebe. Tko vjeruje smrti i u njezino obećanje ništavila i sve nade polaže u to da, kad ne bude njega, neće biti ni suda za njegove ogavnosti, nedjela i zla pa iznenada posumnja da će ga smrt moći zaštititi od posljedica njegovih nedjela. Tko se pribojava da bi se ipak, unatoč uvjeravanjima mnogih, nešto moglo dogoditi nakon smrti pa bi se mogao naći nespreman. Tko zna da je činio zle stvari iz straha, nemoći ili jednostavno iz položaja moći na kojem se našao. Njima je opijum nevjere najpotrebniji. No njihova ih nesigurnost lako može gurnuti u lakovjernost. Oni više ne vjeruju ni u što i vjeruju u svašta.

Herod je slika jednog takvog prestrašenoga moćnika. On ima moć nanijeti smrt, ali nakon ubojstva pravednika njegov strah je toliko velik da vidi čega nema. Njegove oči su velike i iskrvljene. One ne rastu pored stvari kao pjesnikove, nego su ispunjene strahom pa iskrivljuju i zbilju i njezino opažanje. Nad njim je već zavladala smrt. Dao je ubiti Ivana, ali smrt je strahom zavladala njegovim umom i percepcijom. Herod ne vjeruje u uskrsnuće. On se uskrsnuća boji. Na njemu je najvidljivije od čega štiti vjera u smrt i nevjera u uskrsnuće. Od jeze da me moja djela neće prestati progoniti.

Kad se sjetimo da se Ivanovo ubojstvo dogodilo za večerom, uz obilje dobre hrane i vina, uz veselje, obećanja i ples, u biranom društvu i uz veliku pozornost na moć i slavu, lako razumijemo odakle snaga postu, molitvi i Božjoj riječi. U odmaku od moći koja zarobljava, u snazi Riječi koja oslobađa, u povjerenju u život koji se ne hrani samo kruhom i vinom, nego svakom riječi koja izlazi iz Božjih usta. Krstitelj se nije bojao ni Heroda ni smrti. Herod se bojao i živog i mrtvog Krstitelja.

Nije li čudesno da se Isus objavljuje kao Riječ, kruh i život? Nije li znakovito da će u uskrsnuće povjerovati najprije oni koje je pogodila Isusova smrt i koji su svim srcem čeznuli biti u njegovoj blizini, oni koji nisu mogli prihvatiti da smrt ima zadnju riječ nad tolikom nepravdom? Oni, pak, koji su sudjelovali u njegovoj osudi i smrti sve su svoje nade polagali u smrt i njezino obećanje da ona ima zadnju riječ. Zato se i na Herodu lomi puno krupnije pitanje od njegova razbojstva na Krstiteljem: uskrsnuće ili smrt. Tko ima zadnju riječ? U što da vjerujem? Komu da vjerujem?