Mk 8, 22-26

Tko prati Markovo evanđelje opaža kako ono nije napisano kao neki zbir neovisnih dijelova, nego da teče i da su opisi različitih događaja među sobom povezani. Malo prije nego li je slijepcu otvorio oči Isus je sa svojim učenicima u lađi, a oni su zaboravili ponijeti kruha. I dok im on govori o opasnosti farizejskoga kvasca, oni su posve zahvaćeni brigom za kruh. Isus ih mora podsjećati na ono što su s njim već vidjeli i iskusili. Unatoč tome što su već dva puta vidjeli kako je nahranio mnoštvo s malo kruha, oni još ne vide. „Oči imate, a ne vidite“ kaže im Isus. Slijepi su pored očiju. Učenici će na slijepcu vidjeti kako učitelj djeluje i na njima. Korak po korak. Imaju oči, ali treba vremena dok progledaju. Od pogleda koji vidi kao da je sve obično do očiju koje će opaziti kraljevstvo Božje i gledati svijet Isusovim očima.

Marko je majstor u pisanju jer su u isti proces otvaranja očiju uključeni i njegovi čitatelji. Mi. I nama je potrebno otvarati oči. I mi imamo oči, a ne vidimo. I mi vidimo svijet svjetovnim očima. I nama je teško vidjeti kraljevstvo Božje među nama. I nama su oči zatvorene za Božju prisutnost i blizinu.

Ozdravljenje slijepca se događa korak po korak. Isus ga najprije uzima za ruku. Slijepac se ne može sam kretati. Potom ga izvodi iz sela. Selo je slijepcu podrška, ali često i prepreka. Tko vidi samo kako selo vidi, ne vidi dobro. Tko gleda po mjeri okoline u kojoj živi ne može vidjeti jasno svojim očima. Tko želi vidjeti svojim očima treba se odmaknuti od okoline. Najbolje ako to učini s onim tko je put i svjetlo. Isus će slijepcu oči dotaknuti svojom pljuvačkom. Nije riječ o čudesnoj tvari. Više je riječ o Božjoj blizini. Božja blizina, intimnost s učiteljem otvara oči. Ovaj slijepac nije jedini koji će progledati tek kada se upusti u intimni odnos s Isusom. Potom ga Isus pita vidi li što. On kaže da vidi, ali još nejasno. Isus će nakon toga još jednom staviti ruke na nj i on će potpuno ozdraviti. U kratko vrijeme se pokazuje kako odnos s Isusom podrazumijeva stupnjevitost. Rast. Otvaranje očiju. Razgovor o tome.

Tko je u svijesti zadržao zaborav učenika na kruh i učiteljev razgovor s njima o kvascu i hrani, lako opazi kako je uz način gledanja povezan post.

Post je tjelesni način odnosa s Bogom preko kojega nam se otvaraju oči za nevidljivo. I post je postupno otvaranje očiju. Ni post ne djeluje naglo. Ako bismo htjeli povezati post i ovaj Markov tekst o otvaranju očiju slijepcu, mogli bismo reći kako sve počinje našim otkrićem da imamo oči, a ne vidimo i da je došlo vrijeme da molimo Boga za otvaranje očiju. Post bi tada bio odvajanje od drugih, njihovih mišljenja i načina života te približavanje Isusu. Post je onda prepuštanje Bogu da na nama čini što je potrebno kako bismo vidjeli jasnije. Postiti bi značilo slušati što Isus traži od nas. I odricanje od hrane bi bilo učenje poslušnosti kroz vrijeme. Konačno, post bi bio učenje drukčijeg pogleda na Boga, svijet, druge i sebe samoga. Završetak posta bi bio drukčiji način života. Ne bismo se više vraćali na ono što je bilo prije. Ne bismo se vraćali u selo. Markova nakana tekstom o ozdravljenju slijepca nije pojašnjenje posta, ali post je dobra vježba da u ovom svetom tekstu otkrijemo Božju nakanu s nama, dobar način kako se otvaraju oči za Božju zbilju u svijetu.