Fra Ante Vučković: Oko Isusa se stvorio vrtlog milosti i čudesnih događaja, ali on ne živi od tih događaja – on živi iz odnosa s Ocem

Mk 1, 29-39

Početak Markova evanđelja nalik je bujici događaja. U malo riječi Marko opisuje Ivanovo propovijedanje, Isusovo krštenje, kušnju u pustinji, poziv prvih učenika i subotu u Kafarnaumu.

U Kafarnaumu je najprije poučavao u sinagogi, pa u istoj sinagogi oslobodio čovjeka zarobljena nečistim duhom. Potom je ozdravio Šimunovu punicu, a nakon toga je cijeli grad sa svojim bolesnima i zarobljenima nagrnuo k njemu. Isus je ozdravio mnoge bolesnike i izagnao mnoge zloduhe. Iza Markovih kratkih rečenica kriju se ljudske drame bolesnika, njihovih obitelji, zarobljenih i njihovih najbližih. Ozdravljenja i oslobođenja trebaju dugo vrijeme da ih se smjesti u biografije i donekle razumije koliko duboko zahvaćaju i u egzistenciju pojedinca i u ljudske odnose. Svako je ozdravljenje životna prekretnica i svako je oslobođenje životno raskrižje na kojem život krene drugim smjerom. I svi su oni vezani uz kratki Isusov dolazak u grad.

Oko njega se stvorio vrtlog milosti i čudesnih događanja.

On sam, međutim, ne živi od događaja kojima je u središtu. On živi iz drugog odnosa. Iz odnosa s Ocem.

Tom odnosu Isus posvećuje prve trenutke u danu. Rano ujutro, za mraka, dok je grad još u snu, on ustaje, odlazi na samotno mjesto i moli. Marko nam otkriva da Isus ne živi od bujice ozdravljenja i oslobođenja, da ga ne hrani ljudsko oduševljenje i da se ne ravna zanosom mase. On živi od trenutaka provedenih u osami, tišini i molitvi.

Snaga njegove riječi dolazi iz molitve. Moć kojom iscjeljuje dolazi iz odnosa u tišini. Autoritet kojim izgoni nečiste duhove i oslobađa zarobljene dolazi iz odnosa u samoći.

Koliko su važni trenuci samoće, tišine i molitve pokazuje se odmah nakon molitve. Kad ga Šimun pronađe i kaže mu da ga svi traže, on sa svom jasnoćom odgovara da odlaze iz Kafarnauma i da idu drugdje. Ni grad koji ga očekuje ni Šimunova sugestija ne određuju njegov ritam i njegove planove. Oni nastaju u odnosu s Ocem, u vremenu samoće, tišine i molitve.

Marko svojim stilom pisanja, s malo riječi i bez ijednog imperativa, već stoljećima poučava kako se oblikuje život. Ta pouka ne dospijeva do srca površnim čitanjem. Puno je učinkovitija ako joj poklonimo post, vrijeme, samoću i molitveno raspoloženje.