Mk 3, 1-6

Subota je. Isus je ponovno u sinagogi. Kao i svi Židovi i on je subotom na mjestu predviđenom za slavljenje Boga. Sinagoga je mjesto, a subota vrijeme posvećeno Bogu. Mjesto se i vrijeme posvećuju poštovanjem i proslavom Stvoritelja komu pripadaju zemlja i vrijeme i na čiju su sliku stvoreni ljudi.

U sinagogi su među drugima i farizeji i čovjek usahle ruke. Isus ga opaža. I farizeji vide čovjeka usahle ruke. No, oni uhode Isusa. Prate što će učiniti. U srcu su ga već optužili. Sada vrebaju na neki njegov potez kako bi dobili potvrdu svoje optužbe.

Čovjek usahle ruke ne progovara ni jedne riječi. Poslušan je Isusu. Kad mu kaže da stane u sredinu, on stane. Kad mu kaže da ispruži ruku, on je ispruži. Sluša bez riječi. I kada mu ruka ozdravi, opet će ostati bez riječi. Ni farizeji ne govore. Vrebaju Isusa bez riječi. Kada ih on prozre i pita je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo, život spasiti ili pogubiti, neće reći ni riječi.

Kako razgovarati s nekim tko odbija razgovor? Kako ući u dijalog s nekim tko te u srcu već osudio?

Farizejima nije do razgovora. Nije im ni do rasprave o suboti. Oni već znaju čemu služi subota. Njihovo ih znanje drži zarobljenima. Ne opažaju da su svoje znanje o suboti učinili svojim idolom. Ne vide da time krše Božju zabranu pravljenja lika Boga.

Duh farizeja nije nestao iz svijeta. On je živ posvuda gdje se ljudi drže neke dogme. Dogma je, kako su to davno Grci razumjeli, čvrsto i nepoljuljano uvjerenje koje netko ne dopušta postaviti u pitanje. Držanje za dogmu se opaža po nespremnosti za dijalog, prethodnoj osudi sugovornika i naknadnom traženju suglasja oko iste osude s drugim, srodnim grupama.

Isus na nijemost farizeja odgovara najprije bez riječi. Pokazuje ražalošćenost. Okorjelo srce je zatvoreno: za patnju čovjeka usahle ruke, za iskonsku Božju namjeru sa subotom i za razgovor o suboti. Okorjelo je srce uvjereno u istinitost svoga stava. Okorjelo srce osuđuje i vreba tko će prekršiti neupitna pravila.

Isusova se ražalošćenost preobražava u srdžbu. Srdžba je druga emocija koju Isus pokazuje prema farizejima. Srdžba se javlja kada nam je do nečega jako stalo i kada smo istovremeno posve nemoćni to postići. Do čega je Isusu stalo? Do tog da farizejima otvori uvid u istinsku Božju nakanu sa subotom. Naići će na okorjela srca i iskusiti će potpunu nemoć. Njegova će se žudnja za jasnoćom o Božjim namjerama slomiti na krutome srcu farizeja. Ražalošćenost i srdžba su se zgusnuli u Isusovu pogledu kojim je ošinuo po farizejima. Time završava neuspjeli pokušaj razgovora s farizejima.

Nakon toga Isus zatraži od čovjeka u sredini da ispruži ruku. On je ispruži i ona mu ozdravi. Time je konačno zapečatio svoju sudbinu u očima farizeja. On je za njih kršitelj subote. Bogohulnik. On im daje najbolji razlog zašto s njim nije dobro ulaziti u razgovor. On im daje najjači argument protiv sebe. Prekršio je subotu iscijelivši bolesnoga čovjeka.

Marko nam oslikava paradoksalnu situaciju. U sinagogi, na mjestu posvećenom Bogu, u subotu, u dan posvećen istom Bogu umjesto sućuti, blizine i radosti nalazimo kruto srce, osudu i volju za ubijanjem. Kruto ljudsko srce i najbolje Božje nakane u trenu pretvori u optužbu.

Tko se čudom čudi kako na svetom mjestu posvećeni i pobožni ljudi mogu imati kruto srce, nek uđe u vrijeme posta i šutnje, uzme ovaj tekst i proboraviti s njime neko vrijeme. Post je u stanju osvijetliti razloge i procese koji vjernike pretvore u ljude krutoga srca. Bolje: post me može poučiti kada se, gdje i kako moja vjera od sućutnoga odnosa sa životom pretvara u fanatizam.