Jeff Buckley – “Grace” (Columbia, 1994.)

“Umjetnik je uvijek neslobodan. Nema neslobodnijih ljudi od umjetnika. Oni su okovani svojim darom, svojom predodređenošću – služenju svome daru, a samim time i ljudima. A s druge strane, umjetnik je potpuno slobodan u mogućnosti da najpotpunije ostvari svoj talent ili da proda svoju dušu za trideset srebrnjaka.”

Ove misli filmskog pjesnika Andreja Tarkovskog, koje je zabilježio u nedavno i na hrvatski prevedenoj knjizi “Zapečaćeno vrijeme”, na predivan, izravan i sažet način mapiraju koordinate u koje, sada već godinama, postavljam “protagoniste” recenzija u ovoj kolumni, ali dojma sam da na poseban način govore o prerano utihnulom talentu Jeffa Buckleyja. Odnosno, o jedinom albumu ovog uistinu posebnog, zauvijek mladog glazbenika, zbirci “Grace”, koja ovih dana slavi svoj trideseti rođendan. Albumu koji na tako fin, zagonetan koliko i dječje grlen način sabire smisao jednog glazben(ičk)og poslanja, u tonalitetu i krvnoj slici elaborirajući taj sudar slobode i neslobode kroz vizuru mladog umjetnika “osuđenog” na svoju umjetnost, istodobno poniznog i mladenački raspojasanog, zatočenog silnicama koje su ga gurale u taj neizvjesni svijet rocka i oslobođenog tih istih diktata snagom svog unikatnog duha. Albumu koji zavrjeđuje da mu se svaki rođendan, a osobito ovakav okrugli, slavi uz fanfare, ali i uz nove osvrte i čitanja – ne da bi ga se, kao premoćnu većinu drugih, stavljalo u vremenski kontekst, već da bi se upisivao na svaku novu stranicu antologije svevremenosti.

A da bismo proniknuli dublje u pore ove glazbene zbirke s trideset rođendanskih svijeća, potrebno je vratiti se na sam početak životnoga puta njegova potpisnika…

Jeff je rođen 1966. u Kaliforniji kao jedino dijete Mary Guibert i vrlo utjecajnog kantautora Tima Buckleyja, no oca je sreo tek jednom, sa svojih osam godina, budući da je hiroviti glazbenik majku i njega napustio još prije Jeffova rođenja. Taj očev čin, proizašao iz nesigurnosti i nespremnosti na roditeljsku odgovornost, ostavio je, naravno, snažan pečat na senzibilnog, također glazbi sklonog mladića. Jeff je odrastao uz majku, očuha i polubrata u domu gdje su, kako je znao reći, svi pjevali i općenito bili bliski glazbi, pa je vrlo brzo, skupljajući ploče, naučio svirati gitaru, sabirući utjecaje tada popularnih imena iz domene rocka, poput Led Zeppelin, Jimija Hendrixa, Pink Floyd i The Who, ali bar jednim uhom osluškujući i očevu vrlo zanimljivu glazbu koja je pomirivala folk i jazz, pop i avangardu. Jeff je čak zasvirao u jazz bendu, jasno iskazujući afinitete prema složenijim glazbenim recepturama, ali i talent potreban za takve glazbene avanture.

Očevo je prezime uzeo nakon što je ovaj nedugo nakon njihova jedinog susreta, preminuo od posljedica predoziranja, a s prezimenom kao da je preuzeo i svojevrsnu sjenu – ne takvu da naprosto imitira oca ili koristi putove koje je pokojnik svojom antologijskom glazbom otvorio, već u svojevrsnoj misiji ispravljanja starih nepravdi i grijeha. Bol i bijes zasigurno su u mladom kreativcu pustili svoje korijenje, ali u glazbi koju je Jeff sve ambicioznije počeo stvarati, sve te negativne silnice dobivale su i svoju protutežu, protuargument sposoban činiti čovjeka boljim bez gušenja u osudama i gorčinama.

Ključnim korakom, nakon sviranja u brojnim sastavima i u raznim žanrovima, na potezu od reggaea do metala, pokazalo se preseljenje u New York na samom početku devedesetih. Baš je ondje sudjelovao i na koncertu posvećenom pokojnom mu ocu, što mu nije, kako je jasno govorio, poslužilo kao odskočna daska koliko kao osobni, duboko intimni čin. Da, bila je to vrsta pomirenja, odabir svjetla oprosta i ljubavi nasuprot mraku zamjeranja, jala i mržnje. No, od te točke svakako je konačno mogao usmjeriti i vlastitu poetiku, svoj glas i jezik kojeg je našao u križanjima bluesa, folka i rocka. Upravo je u dodirima tih idioma nastao album “Grace”, zbirka predivna, nimalo nasumična naslova – Milost – i vrlo ambicioznih tekstura.

Jeff Buckley – Grace

Polako ga sastavljajući od otprilike sredine 1993., Jeff je svoj prvijenac (pokazat će se, na žalost, i jedini dovršeni album) zamislio kao zbirku pjesama ambicioznu u stilu i strukturi, ali lišenu grandioznih poruka i robovanja trendovima. U samom začetku albuma bilo mu je jasno da mu je za ostvarenje onog što je naumio zabilježiti na vrpcama trebao pravi bend – ne puka studijska pratnja, već birani ljudi koji bi s njim bili na istoj valnoj duljini i posvećeni projektu u samom duhu. Jeff je do te točke već bio i dovoljno siguran u svoj zaista predivan tenor sposoban kretati se unutar čak četiriju oktava, što se čuje u svakoj izvedbi, a što je albumu dalo dodatni sloj svevremenosti bliži kakvom klasičnom nego rokerskom djelu.

Iako je tjelesno(st) bitno označilo Buckleyjevu liriku i prožima “Grace” u njegovu narativu, nema mjesta ili note u kojem u pozadini ne odjekuje i duhovni podtekst, jeka čežnje koja je albumu dala taj element neuhvatljivosti, poseban ton koji ga razlikuje od suvremenika i mami na nova, još pažljivija slušanja. Bilo da pjeva o potkožnoj ovisnosti o ljubljenoj osobi u uvodnoj “Mojo Pin” ili pak o životnom rastanku u naslovnoj pjesmi, sama vokalna izvedba, ogrnuta brižno tkanim glazbenim ruhom koje daleko više duguje klasici, bluesu ili jazzu nego tada još uvijek sveprisutnim recepturama grungea, ne ostavlja ni trenutka sumnje da iza konkretnih, opipljivih, tjelesnih boli i sirovih emocija ne stoji nešto daleko trajnije i dalekosežnije. Pjesma “Grace”, štoviše, i jasno govori kako sama smrt nema moći pred ostvarenjem prave, iskrene ljubavi, što je bilo Jeffovo poimanje same Milosti. Pritom su očev čin kojim ga je ostavio još prije rođenja, kao i njegova prerana smrt, ostavili najmanje eksplicitan, ali možda i najdublji pečat i na stihovima i na glazbi.

Na glazbi, dakle, koja je na jednom mjestu, u tih konačno ugrabljenih pedesetak minuta studijskog vremena, pokušala obuhvatiti i hard rock, koji je pokrenuo dječaka Scottieja (kako mu je u tim ranim danima glasio nadimak) da se otisne u svijet glazbe, i sve one lekcije iz bluesa, jazza i klasike koje je vremenom skupljao i kao mlađi Buckley strastveno komponirao u svoj sve složeniji glazbeni jezik. I na stihovima kojima se stalno doticao rastanaka i nedostajanja, sumnji i vjerovanja u milosrđe, a mjestimice i gotovo direktno zrcaleći očev utjecaj na vlastiti život (kao kad u završnoj pjesmi, “Dream Brother”, savjetuje bliskog prijatelja da ne napusti trudnu djevojku, između ostalih sa stihom “Ne budi kao onaj koji me učinio ovako starim“). Ali, taj neeksplicitni a duboki pečat svoj učinak, kako sam već naznačio, nema u gorčini i nespokoju, već u pomirenju i pokušaju razumijevanja, u prihvaćanju prije svega milosti, koja ima moć snažniju od svih ostalih. Pa i kad kroz svoje glasnice i žice propusti gnjev – u pjesmi “Eternal Life” – Jeff će ga kanalizirati u domenu društvenih nepravdi i nasilja, zazivajući prije svega jedan mirniji, pravedniji svijet, društvo u kojem je čovjek okrenut čovjeku kao potpora, a ne kao predator.

“Grace” je kao album vrlo mudro struktuiran kao niska autorskih skladbi i nekoliko pomno biranih obrada. Da su pomno birane – a ipak ne bez presudnog čisto intuitivnog čimbenika – pokazuje i način na koji su utkane u zajedničku priču. “Lilac Wine”, izvorno pjesma brodvejskog skladatelja i pisca Jamesa Sheltona o utapanju ljubavne tuge u vinu, odabrana je iz repertoara slavne Nine Simone, da bi je Jeff pretvorio u gotovo transcendentalno glazbeno iskustvo, utkavši u nju svoj čeznutljivi duh koji kao da je to vino iz stihova pretvorio u najčistije note. Slično se dogodilo i s “Corpus Christi Carol”, s razlikom što je u pitanju engleski himan iz prve polovice šesnaestog stoljeća: u Jeffovoj iznimnoj falsetto izvedbi pjesma je postala i prozaična molitva i eterična uspavanka. Treća obrada, ujedno i ona najpoznatija i najutjecajnija, “Hallelujah” iz opusa velikog kanadskog kantautora Leonarda Cohena, možda najplastičnije objedinjuje eksplicitniju tjelesnu i potkožnu duhovnu razinu Buckleyjeve poetike. Gotovo jednoglasno proglašena boljom od Cohenova originala, ova iznimno složena pjesma na “Grace” zvuči krvavo, neposredno, a samim time i tjelesnije, kao nešto prizmenije od Cohenove slavljeničke dimenzije, ali pritom je Jeff svojim senzibilnim pristupom, u kojem se čuje svaki uzdah i svako spuštanje glave (baš kao ono zabilježeno na naslovnici albuma), složeno tkanje pjesme o ljubavi i žudnji zrcaljenima u životnim padovima i usponima prenio u područje intimnoga, osobnoga – Milošću omeđenoga.

Album “Grace” je upravo u tim naoko jasno omeđenim, ali u samoj strukturi i međuovisnostima nikad posve shvatljivim područjima duha i tijela našao svoje izvorište. Jeff Buckley je životnim postajama i posljedičnim odabirima bio osuđen na njih: je li u pitanju (samo)dokazivanje u složenim okolnostima vezanima za najranije djetinjstvo, naprosto sudbina koja se prenosi s koljena na koljeno ili taj čisti krik kreativne slobode suočen s izvornim kodom upisanim mu u kičmu mimo svih zamislivih sloboda, ostaje otvoreno pitanje, ono koje od “Grace” i čini tako neodoljivo, višeslojno, trajno mameće bezvremensko djelo. Čini ga tako trijumfalnim i unikatnim usprkos svim njegovim malim nesavršenostima (poput potpunog pjesničkog nereda u inače predivnoj “Lover, You Should’ve Come Over” ili nezgrapnosti u dinamici ineče također predivne “Last Goodbye”). Klateći se u postojanom ritmu od elementarne umjetničke slobode do pripadajuće joj, komplementarne neslobode, album je to koji se upisao u svevremenost ne samo već pozamašnim brojem svijeća na svojoj zamišljenoj torti i glazbom koja se opire ondašnjim i nastavnim im trendovima, već sublimacijom svih – pa i tih spomenutih – sastavnica koje je jedan ranjen, ali i ambiciozan, no pritom ne i ohol kreativni duh skupio na pomirilište kao artikulaciju od nebeskog i od zemaljskog oca danog talenta. Na žalost, nikako nećemo znati koliko je na sva daljnja čitanja albuma utjecala i tragična sudbina njezina potpisnika, kojom kao da je slijedio oca i na toj životnoj razini…

Jer, tri godine nakon objave albuma, nakon iscrpljujućih turneja i uslijed rada na novom albumu, te kobne svibanjske večeri Jeff Buckley odlučio je opustiti se plivanjem u mirnom rukavcu rijeke Mississippi. Val nastao prolaskom broda prekrio ga je i ugasio mu ovozemaljski život na pragu njegove tek tridesetprve godine. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. Po Milosti.