Izrazito mi je žao što sam, evo, u vrlo kratkom vremenskom razmaku već drugi put osjetio potrebu pisati svojevrstan nekrolog. Naime, nakon što nas je početkom godine tijelom napustio veliki američki filmski redatelj David Lynch, čiji sam odlazak naprosto morao popratiti osvrtom na njegov rad i utjecaj na glazbeno stvaralaštvo, smrt kanadskog glazbenika Gartha Hudsona samo pet dana kasnije dirnula me opet na jedan duboko osoban, poseban način, izmamivši tugu rezerviranu za konačni odlazak nečeg posebno značajnog, velikog, i osobno i univerzalno zadužujućeg. Jer, kao jedini preostali živi član jednog od – usudim se bez ikakvih dvojbi reći – najznačajnijih i talentima najbogatijih glazbenih sastava svih vremena, a k tome i sam vrlo posebna, samozatajna, glazbi višestruko posvećena duša, Hudson je predstavljao ne samo zadnje lupajuće srce po mnogočemu jedinstvenih The Band, već i utjelovljenje talenta poniznih manira i samonagrađujućeg umijeća. Talenta zagledanog u širu sliku kojoj korijenski i duhom pripada, logikom svoje prirode posve posvećenog glazbenom svijetu kojeg je tek dio. A glazbeni svijet sastava krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća jednostavno nazvanog The Band bio je sve samo ne tek još jedna obična glazbena priča, sve samo ne zanatska radionica s uniformiranim raspodjelom dužnosti…

The Band su bili i ta nevjerojatna jednostavnost, zbog koje se nije išlo dalje od tako “nemaštovitog” naziva, i unikatna, poniznim koracima dosegnuta uzvišenost kakva ih čini i svojevrsnim ultimativnim bendom, što se pak može iščitati iz tog naziva naglasite li u izgovoru onaj “the”. Taj bend. Jedan, jedini. Sada, na žalost – iako već jako dugo, cijeli moj život, neprisutan na sceni u svom punom sastavu – zaista pokojni.

Nakon što se bend u ožujku 1977. već razišao, svijet je prvo napustio njihov pijanist Richard Manuel, prema brojnim svjedočanstvima najsenzibilniji i najranjiviji među bendovcima, koji je 1986. u 43. godini života izvršio samoubojstvo. Trinaest godina kasnije otišao je basist Rick Danko, u 56. godini preminuvši uslijed zatajenja srca. Novih trinaest godina kasnije, u 72. godini života, izgubivši bitku s karcinomom grla tijelom nas je napustio bubnjar Levom Helm. Gitarist i autorska figura benda, Robbie Robertson, svijet je zbog posljedica karcinoma prostate napustio prije godinu i pol u 81. godini života. Da bi prije mjesec dana u 87. godini života oči zaklopio, dakle, i zadnji još živi član benda, klavijaturist Garth Hudson, preminuvši mirno u snu i tako definitivno zaključivši priču o jednom od najblistavijih i najunikatnijih glazbenih sastava druge polovice prošloga stoljeća.

The Band (slijeva nadesno): Rick Danko, Levon Helm, Richard Manuel, Garth Hudson i Robbie Robertson

A možda je upravo Garth, kako sam već naznačio, predstavljao samu esenciju The Banda, iako nije imao autorsku ulogu niti je, kao većina kolega u sastavu s vrlo fluidnim rasporedom uloga, pjevao. A nije se ni pojavom gurao u prvi plan, primajući se mahom manje “popularnih” instrumenata, poput orgulja, harmonike, saksofona ili glasovira. Manje, da se tako izrazim, udarnih, ali instrumenata koji su u pravilu njihovoj glazbenoj slici davale ključne tople tonove i nijanse, obogaćujuće teksture. Dušu, rekli bi neki i tako sažeto pogodili bit. No, kako to u svim najljepšim i najznačajnijim, najautentičnijim glazbenim pričama biva, uvijek je poanta bila u sinergiji, u cjelini postignutoj savršeno usklađenim prinosima njezinih sastavnica. U bratstvu petorice glazbi posvećenih, nevjerojatno talentiranih individualaca koji su logički to prestali biti čim se osjetilo pucanje u vezama koje su ih godinama povezivale i činile taj bend. The Band.

A priča o The Band priča je o Americi, iako su čak četvorica njih bili Kanađani. Jer priča je to o Americi koja je manje uokvirena granicama, a više definirana prostranstvom. Priča o mitskoj koliko i jasnim krajobrazima i duhovima koji ih nastanjuju opipljivoj Americi. U glazbu utkano podneblje u kojem se rađala, posrtala i iznova izmišljala popularna kultura. Americana, u svom najfinijem, najrazigranijem, žanrovski najdoslovnijem, a opet stilski i tehnički tako fluidnom, “nepodnošljivo lakom” izdanju.

Nastali iz sastava The Hawks, isprva pratećeg benda rockabilly glazbenika Ronnieja Hawkinsa, Garth, Robbie, Levon, Rick i Richard svoje su zajedničko putovanje konkretizirali u suradnji s Bobom Dylanom, koji je tada, sredinom šezdesetih, upravo sablaznio politički aktivne koliko i ideološko-stilski izrazito nefleksibilne folk-krugove prelaskom na električnu, naglašenije rokersku glazbu. Njihova zajednička turneja od jeseni 1965. do proljeća iduće godine bila je popraćena stalnim otvorenim negodovanjem folk-purista koji su na koncertima glasno izražavali svoje neslaganje sa zvukom kojeg su Dylan i tada još uvijek The Hawks odašiljali s pozornica. Levon Helm, primjerice, nije uspio izdržati takav pritisak i brzo je napustio turneju, no ostatak se društva savršeno uklopio u Dylanove tadašnje glazbene ideje, usput se uigravši kao vrhunski rock-bend. Prijateljstvo i slaganje s Dylanom odvuklo ih je 1967. u pastoralni Woodstock, ali ne putem epohalnog festivala, već stazama glazbene tradicije koje su ih odvele u “ružičastu kuću” u zabačenijem dijelu provincije, gdje su snimili legendarne “podrumske vrpce”, stotinjak pjesama prožetih duhom nekih minulih vremena, nespojivih s glasnim silnicama tadašnjeg, kontrakulturom i hipijevštinom obilježenog present tensea.

No sve je to bio tek uvod u priču o The Band, odnosno, za ovu tužnu prigodu, priču o prva im dva albuma, dva remek-djela americane koja su ih učinila vječnima u kanonu suvremene američke pjesmarice. Dva dragulja u kojima leži i vječno sja taj koloplet talenata potpuno neovisnih o trendovima svoga ili bilo kojeg vremena, otpornih na bilo kakva i čija očekivanja, snažno povezanih s tradicijom iz koje su se razvili u posve novi jezik i narativ. Talenata među kojima je i zadnji usnuli mali div Garth bio jedan među jednakima, unikatan a nesebično upregnut u cjelinu koja bez takve nesebičnosti i posvećenosti pojedinačnih dijelova ne bi bila ni približno tako jedinstvena.

“Music from Big Pink”, naslovljen prema kući koju su s Dylanom unajmili te davne 1967. i u kojoj je u izolaciji od glasnih ludila toga burnog vremena nastajala ta njihova zajednička glazbena čarolija, album je koji je svakim svojim taktom, porom, segmentom, koloritom i zračenjem bježao diktatima i obilježjima doba i podneblja u kojem je nastao. Pogledate li samo fotografije članova benda u knjižici što prati album, nećete ni u natruhama moći vidjeti rock-bend sastavljen od mladića u svojim dvadesetima; kao istrgnuti iz nekog minulog vremena, The Band su se pojavili kao svojevrsna enigma, kao pet duhova iz kakvog zaboravljenog ormara iz kojeg su posudili i odjeću i lica. A da ne govorimo o  fotografiji također uključenoj u likovnu opremu albuma, na kojoj su okupili četiri generacije svojih obitelji, otvoreno prkoseći tada prevladavajućoj mladenačkoj pobuni protiv svih, pa i roditeljskih autoriteta te obiteljskih, tradicionalnih vrijednosti. “Pobuna protiv pobune”, kako je to zgodno objasnio Robbie Robertson, od početka glavni autorski motor benda: u sve neizvjesnijem ideološkom kovitlacu kasnih šezdesetih i razvijanju relativističkih teza koje će ozračiti i sva desetljeća koja su uslijedila, pa i vrijeme u kojem danas živimo, The Band nisu našli ni smjernice ni inspiraciju, radije se vezavši za korijensko, za vječno, birajući ljepotu ispred vojevanja, instinktivno, neprogramski.

Uokviren baladnim ljepoticama iz Dylanove teke – “Tears of Rage” i “I Shall Be Released” – u kojima je glavnu vokalnu ulogu odradio Richard Manuel sa svojim nevjerojatnim falsetom, “Music from Big Pink” sav odiše bezvremenskim, odnosno, patinom kojoj je nemoguće odrediti godište ili vijek trajanja. Snimljen kao glazbena radionica u kojoj je svatko mogao svirati bilo koji instrument, u kojoj su čak trojica članova benda preuzimali glavne vokalne role (a i Richard i Rick i Levon pritom su kao pjevači bili sama prva klasa, vokali sposobni iznijeti bilo što na putanji od soula do rocka) i u kojoj se stalno tražio što organskiji, što topliji zvuk. Glazba svih vremena i za sva vremena, glazba koja će prenositi ljepotu stvaranja i duh šire shvaćenog podneblja. Pa i samo otvaranje albuma s baladom – što je bilo izrazito netipično za to vrijeme – neizostavan je segment priče, Robertsonova ideja koja je dala presudan ton ostatku zbirke. Prožimanje gitare i orgulja, podebljano mekim, toplim bubnjevima, na “Tears of Rage” zvuči baš kao rastvaranje zastora, ulaznica u svijet u kojem možete odmoriti osjetila tako da ih obaspete ljepotom muziciranja koju su ova petorica glazbenih genijalaca demonstrirali svakom svojom zajedničkom svirkom.

Robbie Robertson je već tada bio primarni autor, iako tek s četiri pjesme (“To Kingdom Come” s jednom od vrlo rijetkih mu glavnih vokalnih uloga, predivna “Caledonia Mission”, Bunuelom inspiriran klasik “The Weight” sa sjajno ugođenim višeglasjem u refrenu i “Chest Fever” s vrlo zanimljivim uvodom posuđenim iz Bachove Toccate i fuge u d-molu), što je bila direktna posljedica intenzivnih druženja s Dylanom (na albumu su tri njegove pjesme: “Tears of Rage”, napisana s Richardom Manuelom, “This Wheel’s on Fire”, koju je napisao s Rickom Dankom, i zimzeleni klasik “I Shall Be Released”). Poetika koju je sa spomenutim pjesmama tek počeo razvijati izmjestit će i sadržajno glazbu The Band iz mat(r)ice rock-glazbe svoga, pa i budućeg vremena, stvarajući od njihovih pjesama pripovijesti bogate likovima i događajima iz nekih od verzija povijesti, a istodobno bliske, neposredne i ljudski tople, bogate ljepotom koja će vas svakim slušanjem iznova uvjeravati da su neke vrijednosti ipak vječne, otporne na nove vjetrove, relativizme i modne hireve.

Značajan je autorski prilog dao, doduše, i Richard Manuel, koji sam potpisuje čak tri pjesme (“In a Station”, “We Can Talk” i “Lonesome Suzie”), no, osobito u retrospektivnom iščitavanju, jasna je Robertsonova vizija koja je činila kičmu ovoga, a pogotovo albuma koji su uslijedili. A ako je “Music from Big Pink” bio pomalo zagonetna, vremenskoj crti odmetnuta zbirka pjesama izvučenih iz škrinja u kojima se čuvaju posebni dragulji novije i starije baštine, album koji ga je godinu kasnije (1969.) naslijedio, naslovljen jednostavno “The Band”, bio je uistinu baš to – sama esencija benda, konačno pakiranje tog zvuka kojeg su tražili i razvijali, što kroz samu svirku, što kroz sam pristup snimanju. Tako su za snimanje novog albuma unajmili kuću na padinama Hollywooda te je zvučno izolirali tako da postignu što “drveniji”, posebnim tonovima topline obliven zvuk kojim su mogli neposrednije prenijeti svoje izvanvremenske pripovijesti. Ovoga puta sve redom Robertsonove, uz tek pokoju Manuelovu i Helmovu asistenciju…

1.90.0-R7LPXTRXDK2XHDNXIJI6KFS3Z4.0.1-1

Prvi je album bio remek-djelo, nepatvoreno u svojim gustim, a opet tako prozračnim teksturama, te u tom slobodnom, radosnom duhu, sa svim tim svojim sastojcima i začinima prava zagonetka za tadašnje medije i dežurne ladičare. Zagonetka je rasla kako su The Band izbjegavali intervjue i općenito veće medijsku eksponiranost, a i koncetna turneja je kasnila zbog Dankove prometne nesreće. Tim je više drugi album, još bogatiji teksturama i autorski jasnije profiliran, bio savršeni produžetak priče. Možete mi povjerovati ili vrtjeti očima kad kažem da je u pitanju savršeno odsviran i snimljen album; zaboravite sva producentska čuda iz tih vremena psihodelije, beskrajnih nadosnimavanja, obrnutih snimaka i zvučnih efekata: “The Band” je esencija ne samo istoimenog benda, već i muziciranja općenito!

Poslušajte samo kako zvuče Helmovi bubnjevi (doduše, ponegdje ih je svirao i Manuel), prepustite se tom antiknom zvuku dobivenom nakon što je Garth poharao razne zalagaonice i antikvarijate u potrazi za instrumentarijem koji će omogućiti svu tu organsku toplinu kojom su trebali / željeli / morali obaviti te svoje izvantrendovske pripovijesti. Pripovijesti koje ovoga puta kao da su nastojale dočarati cijeli svijet americane koji im je prethodio, koji ih je nadahnuo i trajno nahranio. Robertsonovi tekstovi postali su još naglašenije filigranski, evocirajući ta neka minula vremena koja mogu biti i mitska ili posve opipljiva, kao u slučaju tematiziranja američkog građanskog rata. U sprezi sa zvučnom slikom, koja je podebljanija, a istodobno razigranija, u kojoj se instrumenti doimaju kao da su posuđeni iz kakvog muzeja, a u tim pravim rukama zvuče nadahnuto i svježe, tih dvanaest priča “The Band” čine i svojevrsnim konceptualnim albumom, koliko god on u konačnici zvučao posve slobodno i neopterećeno formom.

Poslušajte samo Robertsonove gitare, sveprisutne a nikad nametljive; mjestimice oštre, a nikad režuće; rokerski samouvjerene, a stalno u savršenoj sprezi s ostatkom instrumentarija; rad istinskog gitarističkog meštra, jednog od onih s jasnim osobnim pečatom. Tkao s tih šest žica brže ili sporije pjesme, on je sve vrijeme u potpunosti posvećen cjelini u kojoj je tek mali djelić, i to onaj koji ne uskače u druge uloge. Kao ostali, koji gotovo da nema što nisu odsvirali. Primjerice, u briljantnoj ragtime zezalici “Rag Mama Rag” Danko je odsvirao violinu, Manuel je preuzeo bubnjeve, Garth je na klaviru povukao funkom nadahnutu partituru, Levon je odvirao mandolinu, a u pjesmu je morao uletjeti i producent John Simon, koji je zasvirao tubu, i to po prvi put u životu! I sve zvuči opet savršeno, poput vrhunskih znalaca sposobnih zaigrati se sa svojim instrumentima kao djeca s igračkama.

Mogu tako nabrajati dok god ne iscrpim sve pjesme na albumu, kao, primjerice, nevjerojatne solaže na “Unfaithful Servant” (Robertsonova na gitari i Hudsonova na saksofonu) ili Hudsonovu drombulju na “Up on Cripple Creek”, no baš kao što je glazba The Band – osobito na ovom albumu – spoj neodvojivih sastojaka (čitaj: glazbenika), tako je “The Band” kao album prije svega savršena cjelina satkana iz neizostavnih, savršeno postavljenih i uvezanih segmenata (čitaj: pjesama). Kao takav, album uistinu predstavlja ovaj veliki bend u punom svjetlu, kao istinski ogledni primjerak. A oba albuma koja sam za ovu tužnu prigodu odabrao za podsjećanje i analizu neizostavan su dio bilo kakve vremenske kapsule kad je u pitanju ne samo opus The Band, već i americana u cjelini. U istoj su postavi snimili još pet studijskih albuma (o trećem, “Stage Fright”, pisao sam povodom njegova reizdanja), zaključno s 1977., kad su se razišli nakon sve izraženijih razmirica, osobito po pitanju autorskih prava (što je trajno razdvojilo Robertsona i Helma kao prijatelje). Rastanak je obilježio antologijski koncert “The Last Waltz”, ovjekovječen kao koncertni dokumentarac Martina Scorsesea, da bi neko vrijeme u osamdesetima četvorka bez Robertsona ponovno svirala i snimala zajedno, ali bez značajnijeg uspjeha ili iskoraka. Napuštali su nas, kako sam naveo negdje na početku, jedan po jedan, u dugim razmacima, polako gaseći ovozemaljsko im putovanje. Garth Hudson, kao najstariji član, Božjom je voljom otišao posljednji, tiho i spokojno baš kakvim se doimao u svom glazbenom radu. I baš kao što je u mnogočemu davao one ključne nijanse u teksturama njihove glazbe, tako je i svojim odlaskom, nakon što je otpratio sve svoje prijatelje iz vječnoga im benda, na posebno dirljiv način ostavio tu zadnju točku, a nama povod za nova slušanja, prepuštanja i podsjećanja da je u glazbi, kao i u svakoj autentičnoj umjetnosti, najdugovječnija – zapravo vječna – ljepota.