Willie Nelson – “I Don’t Know a Thing About Love: The Songs of Harlan Howard” (Sony Music, 2023.)

Natalie Merchant – “Keep Your Courage” (Nonesuch Records, 2023.)

Vjerojatno će zvučati patetično ili u najmanju ruku kao gunđanje jednog već okoštalog glazbenog nostalgičara, ali u, kako vrijeme ide i trendovi sugeriraju, sve gušćoj poplavi konfekcijskih, jasnim računicama i marketinškim targetingom krojenih glazbenih proizvoda, pravi je melem za uši i dušu čuti novu glazbu koja je sve prije nego proizvod, koja je plod stvaranju predana talenta i ljubavi prema notama. Ne, ne tvrdim da je nekad to sve bilo bolje, kako svaka generacija kad zađe u određene godine znade reći, ali ne mogu ne “opjevati” razliku između onog što se nudi, pa i nameće, kao sveprisutni glazbeni present tense i onoga što zbog posve drukčijeg pristupa i neopterećenosti pravilima igre već u samoj površnoj usporedbi dođe kao arhaično notno pismo.

Zato mi je svako novo, mlado ime koje se javi autentičnim autorsko-izvođačkim glasom, mimo svih medijsko-marketinških kalupa i ekonomskih jednažbi, nezaobilazna priča koju imam neodoljivu potrebu dijeliti koliko i predano slušati. Što nikako ne znači da nove zbirke nekih odavno dokazanih i u antologije uvrštenih glazbenika ne predstavljaju isto tako radosne i pune pozornosti vrijedne priče. Ma fešte glazbe i talenta, da budem otvoreniji, a potaknut, evo, dvama imenima koja već dugi niz godina, pa i desetljeća, sa svijetom dijele svoju glazbu istodobno odanu vlastitu talentu i tradiciji uz koju su je neraskidivo vezali. Jer, Willie Nelson i Natalie Merchant odavno su dio tradicije, ali nisu i usnuli u njoj ili se od nje i od glazbe same umorili, što njihovi novi albumi jasno i zvonko poručuju.

A prije svega što reći o Willieju Nelsonu, koji je “I Don’t Know a Thing About Love: The Songs of Harlan Howard” objavio nepuna dva mjeseca prije svog ni manje ni više nego devedesetog rođendana? Čovjek čije je glazbeno stvaralaštvo zašlo već u sedmo aktivno desetljeće i koji i dalje niže albume kao na tekućoj traci ničim ne pokazuje znakove umora, za što ne mogu naći drugog razloga osim čiste i neugasive potrebe za glazbenim izražavanjem, ljubavi, dakle, prema “poslu” kroz koji je sve ovo vrijeme živio i radovao se, izražavao se i trajno njegovao darove primljene od Gospodina kojeg je oduvijek vidio kao snagu iza sebe i iznad svega (“Sada kada molim, moja molitva uvijek je ista; molim da Njegova bude volja, ne moja, jer uostalom ja samo sam čovjek i nije na meni da razumijem sve“, pjevao je još prije preko pedeset godina, već kao country zvijezda).

Wikipedia je navodi kao njegov 73. samostalni album (a ja se i ne usudim sam brojiti), pa ipak, osim u sveprisutnoj opuštenosti utkanoj u rafiniranu glazbenu tapiseriju, jedva da se u ovoj zbirci obrada pjesama jedne druge legende countryja, Harlana Howarda, može osjetiti ta golemost brojki i breme godina. Kao i prethodni mu albumi, o kojima sam pisao u nekoliko navrata s jednakom radošću, i ovaj Williejev album djelo je starog meštra (koristim obje riječi u njihovim najnježnijim varijacijama), glazbenika toliko sraslog s glazbom koja ga je oblikovala, vjerujem, i kao osobu, toliko zanesenog i pjevanjem i sviranjem, kapilarno vezanog s američkom glazbenom tradicijom (koja mu je zato nudila punu slobodu i trajnu inspiraciju namjesto zadanih kalupa i stilsko-izražavalačkih ograničenja) da sve novo što snimi zvuči tako neodoljivo jednostavno da je prelijepo, tako sjajno izvedeno da poželite samo to slušati, usprkos svim šarenim poplavama suvremenog diskografskog proizvodnog pogona. Glazba, dakle, toliko izvan vremena da je mogla nastati u bilo kojem desetljeću unatrag bar sedamdeset proteklih godina. Poslušajte samo gitarski vez na “The Chokin’ Kind” ili samu melodiju zimzelene “Streets of Baltimore” (koju je tako divno prepjevao još prije pola stoljeća neprežaljeni Gram Parsons) pa će vam biti još jasnije o čemu govorim…

Opus Harlana Howarda, jednog od najznačajnijih autora u domeni američke country glazbe, bio je i ostao vrelo u koje su posezali brojni glazbenici. Howard je svojedobno Willieju Nelsonu ponudio prvi mu posao kao skladatelju i tekstopiscu, pa je ova zbirka tim logičnija i toplija, da ne kažem i vrjednija kao jedan dokument zahvalnosti i plodonosnog nadahnuća. “I Don’t Know a Thing About Love” to svakom svojom pjesmom, svakom notom i sveprisutnom toplinom svjedoči. Svjedočeći i neumornu strast za glazbom čovjeka koji godine ne čini nebitnima zato što se protiv njih bori, već zato što ih sve, pa i svaki preostalu, uzima i prima kao dar. A za svaki dar ono najmanje što može učiniti je reći, odnosno, otpjevati – hvala.

Natalie Merchant možda nema iza sebe ni toliko godina ni albuma koliko ih broji barba Willie, ali nekadašnja pjevačica vrlo cijenjenih 10.000 Maniacs na sceni je već preko četrdeset godina, odnosno, od svoje osamnaeste. Dama specifično toplog vokala i galantne pojave pjesme je ne samo pjevala, već i pisala još od najranijih dana, pa tako i već kroz cijele osamdesete koje je provela u bendu. Spajajući najfiniji pop s elementima folka, krojeći svoju osobenu inačicu americane, ova je američka kantautorica nakon napuštanja benda kroz protekla tri desetljeća svoju poetiku gradila samozatajno, ali na čvrstim temeljima. Dinamikom koju nije sugerirala industrija ili trend(ovi), odnosno, manirama jedne poetese i tonalitetima nijansiranima jasnim autorskim vizijama. A sada, nakon sedam albuma kojima je pokazala i autorsku zrelost (samostalni prvijenac “Tigerlily”, “Motherland”) i pronicav žar u baštinjenju čak i davnih melodija i pjesama (sjajna folk pjesmarica “The House Carpenter’s Daughter” i monumentalni “Leave Your Sleep”), pa i spremnost na reinterpretacije vlastite kajdanke (nedavni “Paradise Is There: The New Tigerlily Recordings”), Natalie donosi svoje zapise iz vremena pandemije, no “Keep Your Courage” daleko je slojevitije djelo od puke (post)pandemijske zbirke…

Iza naslovnice s kipom Ivane Orleanske odvija se tako priča o ljubavi koja će te osloboditi i koja će biti i okov, ali koja uvijek pobjeđuje, kako to zaokružuje u završnoj “The Feats of St. Valentine”, odnosno, o hrabrosti potrebnoj da se ljubav nudi i primi bezuvjetno da bi se održala nada. Da, u pitanju je svojevrsni konceptualni album, ali Natalie Merchant isuviše je spretna autorica i iskusna pripovjedačica da bi sve bilo tako plošno i pravocrtno. Njezine su nove pjesme, prvi novi autorski prilozi još od devet godina starog eponimnog albuma, prije svega raskošno aranžirani komadi zrelog, tradicijom prožetog popa, a zatim i pažljivim, životnim iskustvom oplemenjenim jezikom isprepletene pripovijesti širokog raspona, ali ponizno toniranog zarona.

Glazbenica koja je svojedobno prodala kuću ne bi li financirala dvostruki album sastavljen od prepjeva dječjih pjesama i uspavanki iz bogate riznice britanske i američke poezije 19. i 20. stoljeća, odnosno, ne bi li u potpunosti ispunila viziju koju je imala dok je osmišljavala taj uistinu poseban album (u pitanju je već spomenuto remek-djelo “Leave Your Sleep”) sasvim sigurno ne ulazi u studio bez jasne vizije; ono što kroz ovdje skupljene pjesme poručuje – i kroz fino tkanu, jazzom i soulom, orkestracijama i puhačima prošaranu glazbu i kroz ljubavne pripovijesti prožete likovima i iz mitologije i iz martirologija – neuništivost je duha okrenutog ljubavi i vječnosti nasuprot očaju kojeg hrane izazovi turbulentnog vremena u kojem živimo. Nove pjesme Natalie Merchant, nježne kao njezin glas i pojava, ali i snažne kao njezin stvaralački poriv, bogate kao njezin talent, ne opiru se ovim fast-food-vremenima samo pristupom i arhaično uvezanim teksturama, već i gledanjem onkraj svih tegoba i padova.

Radu na albumu prethodila je operacija kralježnice od koje se Natalie dugo oporavljala, ali i preko koje je po tko zna koji put spoznala snagu potpore i ljubavi svojih bližnjih, snagu na koju može i treba odgovoriti i u snažnijem rasponu, koju može dijeliti dalje i tako prkositi svakidašnjim jadikovkama našeg ovozemaljskog svagdana. “Keep Your Courage” to kroz sve svoje pjesme provlači kao misao ponornicu, zaokružujući još jednu vrlo uspjelu zbirku svoje potpisnice. Glazbenice koja ne samo da ne stvara po diktatima industrije, već toj istoj industriji čak na određen način i prkosi: glazbom što zahtjeva i strpljenje i punu pozornost, da bi ukazano povjerenje i strpljenje nagradila ljekovitošću takve, ljepoti okrenute poetike.