Dirty Three – “Love Changes Everything” (Bella Union, 2024.)

Održavši prije više od četvrt stoljeća u bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti predavanje o ljubavnoj pjesmi, australski kantautor Nick Cave tu je najfiniju od umjetničkih preokupacija nazvao “možda najistinskijim i najizrazitijim čovjekovim darom za prepoznavanje Boga”, pritom uporno ističući jedan njezin po njemu posebno nužan sastojak – tugu. I to ne, naravno, onu površinsku, ne izraz lica ili tek trenutka vrijednu emociju, već ono što se, primjerice, na portugalskom jeziku naziva saudade, dakle, gotovo neobjašnjiv osjećaj nedostajanja, zagonetni vapaj iz same duše. Čežnju. Žudnju prožetu sjećanjem koje nije nužno vremenski linearno, čak ni fizički stvarno, ali koje nam definira željeno odredište. Spajanje s iskonskim, povratak počelu. Zagrljaj sa Stvoriteljem.

Tu je čežnju tada četrdesetogodišnji glazbenik pokušavao analizirati kroz cijeli niz mahom novozavjetnih slika, što ga je uostalom i dovelo do današnjih već vrlo religioznih saznanja. No hrvajući se na tom svom predavanju s riječima kojima bi opisao nešto što je u samoj biti opisivo isključivo kroz čisti kreativni čin, kroz jezik umjetnosti i imaginacije, naveo je i nekoliko imena iz svijeta popularne glazbe u čijim je versama i notama pronašao jezik te žudnje za iskonskim i odredišnim, među kojima je posebno istaknuo instrumentalni trio iz svoje rodne Australije – Dirty Three.

Sastav osnovan početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u Melbourneu spomen u Caveovu predavanju možda i jest bar dijelom zavrijedio i na temelju samih putovnica, ali ono što su Warren Ellis, Mick Turner i Jim White od samih početaka propuštali kroz svoje instrumente otimalo se ne samo okvirima djelovanja jednog rock benda, već i opisivosti njihovih zvučnih pejzaža. A ti pejzaži – gotovo opipljivi, jasni ako se i na samo trenutak prepustite začudnim notama koje ih dočaravaju – sve su samo ne fino ulje na platnu ili pitoreskna razglednica: glazba je to neobuzdana u svom zamahu, a ipak nikad iracionalna; neuredna u svom tkanju bez da ikada uistinu pukne po šavu; sabirnica triju posve drukčijih struja svijesti, a na koncu uvijek pomirbena i u sugestiji unisona. Da, glazba je to koju u samoj genezi diktira čežnja. A prožima je tuga koja nije proždiruća, još manje samoj sebi svrha. Tuga inspirirana najiskonskijim nedostajanjem…

Iako se vremenom glazba Dirty Three mijenjala – ali nikad u oštrim zavojima ni po diktatima stila ili vremena – cijelo vrijeme, i dok je bila intenzivnija i češća tijekom prvog desetljeća rada benda, i kasnije, kad su albumi dolazili sve rjeđe, ona je uvijek plesala na granici čiste improvizacije i konceptualnog reda. Baš kao da je svaki od članova sastava – Warren Ellis s onom svojom nepredvidljivom, gotovo a(nti)klasičnom violinom i sjetnim klavirskim tipkama, Mick Turner s gitarom što siječe zamišljena tijela melankolije i gnjeva, Jim White za bubnjevima što režu melodije u začetku – na zasebnoj misiji, tek putem hvatajući dionice svojih suputnika. Zato se melodije Dirty Three, uronjene u posve novu i osobenu mješavinu bluesa, folka, jazza, rocka i noisea, i doimaju tako neurednima i turbulentima, čak i kad su melankolične, ali istodobno su u pitanju fino zaokružene kompilacije triju kreativnih silnica upregnutih u zajednički cilj.

Njihov novi album znakovita naslova “Love Changes Everything” dolazi čak dvanaest godina nakon zadnje im zajedničke zbirke, fascinantne “Toward the Low Sun”. Što ne čudi s obzirom da su sva trojica protagonista “prljave” priče ne samo raštrkani po cijelome svijetu (Melbourne, New York, Pariz), već i uključeni u razne projekte, što samostalne, što s drugim kolegama. Tu je na neki način “najvidljiviji” Ellis kao ključni suradnik Nicka Cavea unatrag već solidna dva desetljeća. Ali sve to i tim više zadivljuje jer pokazuje da sve ono – sva ona, da, čežnja – što ih je spajalo još prije tridesetak godina, kad su tek počeli usuglašavati svoje glazbene jezike, i dalje ima tu moć privlačenja, da ih zove natrag u nova zajednička tkanja tih začudnih glazbenih tapiserija kojima će nastaviti timariti čežnju koja ih goni, svaki od njih dovoljno samostalan i osoben da ne gubi ni djelić svoga stvaralačkog integriteta i mušičavosti, a istodobno i s jasnim osjećajem za preostalu dvojicu, ponizno prateći niti koje ih povezuju u jedinstvenu priču.

Dirty Three – Love Changes Everything

Da “ljubav mijenja sve” jedino je što je jasno iz samih skladbi istoimena im albuma. Naime, ovoga su puta izostali uobičajeni živopisni naslovi skladbi: svaka od njih šest od kojih se sastoji zbirka nosi naslov albuma uz tek redni broj koji ih uvezuje u svojevrsnu suitu. Tekstova, naravno, nema: Dirty Three i dalje, za razliku od srodnika po tretmanu čežnje, poput Dylana, Cohena ili Cavea, svoj jezik baziraju na golim notama, na čistoj, riječi lišenoj ekspresiji. Ali prepoznatljivi zvuk je tu, od samog turbulentnog početka, od prijeteće gitarske buke koju Ellisova violina, više nalik novoj gitari, reže uzduž i poprijeko, a Whiteovi je bubnjevi tjeraju u okvir. Kad se već debelo u drugom dijelu stavka “Love Changes Everything I” čini da se ponovno ujedinjeni trio napokon usuglasio, jasno je da su Dirty Three naprosto ponovili svoj od početka utvrđen obrazac – onaj da obrasca nema – i da njihova suradnja i dalje počiva isključivo na intuitivnim razinama, omogućujući im da slobodno muziciraju i snagom golog talenta nalaze jedni druge u istom koritu koji kanalizira sveprisutnu, nezaobilaznu čežnju.

A taj saudadeom prožet jezik, nakon te potmule grmljavine u otvarajućem stavku, u sljedećim dionicama poprima uistinu predivne tonove. Drugi stavak donosi nešto nalik vapaju iz pustinje, što se u nastavku, uz sve prisutniji klavir, pretvara u soundtrack najljepšeg ljubavnog filma, jednog od onih koji nadilazi klišeje magazinskog štiva. A sve to se u četvrtom stavku sudara s obalom koja otvara nove krajolike, napokon i ovdje potvrđujući ono što je u glazbi Dirty Three njihov sunarodnjak Nick Cave odavno čuo. Poslušajte “Love Changes Everything IV” zatvorenih očiju i vidjet ćete svu trojicu zagledane u taj pejzaž kojeg su notama dozvali, svakog od njih na svom brisanom prostoru, same, tek naslućujući svoje suputnike. Da, to je glazba nastala iz tri izvora koja dijele istu žudnju, isti žar. Glazba sposobna bjesniti, prijetiti puknućem pri svakom taktu, a na koncu ostati obuzdana u toj svojoj potkožnoj tuzi. Obuzdana ne (samo)nametnutom odlukom, već unutarnjom logikom.

Preostala dva stavka plod su – nakon takvih čarolija koje su do njih dovele – sabiranja dojmova stečenih prethodnim izvedbama. U te dvije zadnje skladbe, miješajući bar triput toliko opipljivijih melodija, Dirty Three su pripovjedači foknerovskog svijeta, “krik i bijes” propušten kroz gudala, prste, trzalice i bubnjarske palice. I nema ničeg umjetnog, konfekcijski dotjeranog ili umilnog u njihovom muziciranju; ta se gusto tkana proza, što izbija ne samo iz nota, već i iz intenziteta same svirke, i u najbučnijim trenutcima savršeno ljubi s lirikom koja ovu glazbu krasi i kad otklizne u atonalnost. U tim srazovima, u sudaranjima buke i tišine, tuge i bijesa, gitare i violine, violine i bubnja, bubnja i gitare, klavira i violine, melodije i jeke, mijenjajuća, uzvišena snaga ljubavi dobiva svoj najintenzivniji, najgrlatiji soundtrack: “ljubav mijenja sve”, poručuju Dirty Three s naslovnice svoje nove fascinantne zbirke, ali kao da govore da ih je upravo ona opet povezala kao bend, a prije svega kao tri instinktivno povezana, u kreativnoj čežnji usuglašena brata.