Kako se kroz ovo korizmeno vrijeme bližimo Velikom tjednu, učinilo mi se da bih, u nedostatku s tom hodu korespondirajućih glazbenih noviteta, na trenutak mogao ili trebao zastati i potražiti možda neku od za ovo doba godine poticajnijih epizoda iz povijesti popularne kulture. Korizma, kao vrijeme u kojem smo pozvani na intenzivniju, sadržajniju molitvu, duhovnom dimenzijom osnažen post i iskrenije, vidovitije sebedarje i milostinju, za svakog je kršćanina razdoblje preispitivanja i introspekcije, u čemu nam mogu bar malo pripomoći ili nas duhovno obogatiti umjetnička djela usmjerena upravo takvim stanjima duha.

Nemajući potrebe zagrabiti baš predaleko u prošlost i tražiti remek-djela na potezu od Bacha i Vivaldija do Boba Dylana i Johnnyja Casha ili od gregorijanskih korala do filmske glazbe skladane za religijski podcrtane klasike sedme umjetnosti, naslov koji se vrlo brzo nametnuo kao jedna od referentnih točaka ovomilenijske popularne kulture – film “Pasija” redatelja Mela Gibsona – instantno se učinio kao idealan izbor. Tim više što je taj svima vama, vjerujem, vrlo dobro poznat, impresivan film, uz standardni soundtrack s glazbom skladanom za potrebe samog filma, inspirirao još dva albuma, odnosno, glazbene kompilacije koje ga poput djece prate i obogaćuju. Nadam se da ćete se složiti, više nego dovoljno za prigodnu glazbenu preporuku…

“Pasija”, punim izvornim naslovom “The Passion of the Christ”, odjeknuo je prije osamnaest godina svijetom kao rijetko koje djelo filmske umjetnosti od njezina nastanka do današnjih dana. Sniman s dijalozima na aramejskom u pokušaju da što izravnije dočara ambijent i razdoblje Kristova poslanja na Zemlji, vođen iznimno inspiriranom autorskom figurom Mela Gibsona, možda poznatijeg kao glumca, ali definitivno dokazanog kao pedantnog koliko i strastvenog filmskog redatelja (prethodno je, tijekom devedesetih, režirao dva filma – “Čovjek bez lica” i “Hrabro srce” – od kojih je potonji osvojio, između brojnih nagrada, i četiri Oscara, uključujući kipiće za najbolji film i za režiju), film o zadnjim ovozemaljskim Gospodinovim danima pokazao se ne samo kao nezaboravno filmsko iskustvo, već i kao Gibsonovo osobno duhovno putovanje, ali i kao duhovni izazov za svakog gledatelja koji ga gleda očima vjere. Namjerno tu ističem vjeru, jer Gibson je napravio film prije svega za kršćanskog vjernika, umjetničko djelo bez fusnota i pojašnjenja, izravno i naturalistično, ali i meditativno, natopljeno gorljivom vjerom te pokajničkim porivima samog svog autora.

Kao takav, “Pasija” je, uz možda Zeffirellijev TV-spektakl “Isus iz Nazareta” i Pasolinijevo “Evanđelje po Mateju”, najvažnija, uistinu nezaboravna ekranizacija Isusova života, film koji zaposjeda gledatelja poput duha i suočava ga s temeljnim pitanjima vjere i Križa, ljubavi i pokore, božanskog i ljudskog. Tako ga je osmislio Gibson i zbog svega navedenog glazba za njegov vjerojatno životni film jednostavno nije mogla biti niti tek još jedan soundtrack niti olako shvaćena zadaća za kakvog skladateljskog rutinera. A ipak, iza “The Passion of the Christ – Original Motion Picture Soundtrack” stoji dotadašnji skladatelj glazbe za komedije i nezahtjevne, ponegdje i infantilne filmske avanture! No, John Debney nije tada bio izabran bez razloga (koliko god zapravo i nije bio baš prvi izbor): deklarirani vjernik, katolik, ali u to vrijeme i osoba suočena s duhovnom krizom uslijed majčine smrti, sav je taj svoj uznemireni, s velikim izazovima suočen unutarnji svijet mogao utkati u glazbu koja će Kristovu muku i uskrsnuće dočarati notnim jezikom, bez da bude filmski pompozna (što je Gibson u startu podcrtao kao ono što ne želi), a da bude dramatična i sugestivna, bogata više onim što iz nje izbija kroz pore nego samom teksturom.

Samim pristupom Debney se oslonio na ono što je trasirao slavni glazbenik Peter Gabriel skladajući glazbu za kontroverzni film Martina Scorsesea “Posljednje Kristovo iskušenje” (kojeg, da spomenem i to, od Gibsonova filma ne razdvaja tek parcijalna blasfemičnost, već prije svega što to u biti uopće nije film o Isusu kao Riječi koja tijelom postade, već meditacija o srazu ljudskog i božanskog), spojivši, dakle, egzotične instrumente, melodije i obrasce sa suvremenim recepturama. No, ono što je u Gabriela bio world music i iznad svega prezentacija stila, umijeća i skladateljske elegancije, u Debneyja je potpuno podređivanje filmskoj slici, predlošku kojeg glazbom tek treba podcrtati i predimenzionirati. Baš zato se njegov izbor pokazao tek još jednim u nizu Gibsonovih pronicavih rješenja: Debney je svoj duhovni i na jasnim vrutcima hranjen kreativni svijet prenio na  notno pismo i odabrani instrumentarij na način da mu soundratck funkcionira kao pripovijest, da savršeno prati svoju tematiku, a da pritom funkcionira kao samostojno djelo, predstava za uši, ali, zbog svih navedenih vrlina, i za dušu.

Tako potkožen, soundtrack “Pasije” sjajan je spoj filmske glazbe, egzotike diktirane zemljopisnim obilježjima same radnje te bogate duhovne dimenzije proizašle ne samo iz same priče, već i iz angažmana njezinih (filmskih) aktera. Bogat neizbježnim orkestracijama, ali i prošaran raznim puhačkim glazbalima poput duduka ili flaute od bambusa, trzalačkih instrumenata poput arapskog uda i izražajnih perkusija i udaraljki te zborskim i solističkim napjevima koji prate aramejski i latinski kao jezike protagonista, “The Passion of the Christ – Original Motion Picture Soundtrack” istodobno je i vrlo suvremen album, djelo u očitom raskoraku od klasičnog Hollywooda ili nemaštovitih zanatskih rješenja za recentnija televizijska i srodna, umjetnički manje ambiciozna filmska izdanja. No, iznad svega u pitanju je nadahnuto glazbeno pripovijedanje koje slušatelja vodi od Getsemanskog vrta i Isusova uhićenja preko Križnoga puta do uskrsnuća: od meditativnih tonova uvodne “The Olive Garden” i uznemirujuće egzotike “Bearing the Cross”, podcrtane izmjenom elektronskih i živih perkusija, orijentalnih puhača te sjajno ukomponiranih vokala, (u)glazb(lj)ena “Pasija” uvodi vas u Muku izmjenom bubnjajućih (“Simon is Dismissed”) i orkestriranih dionica (“Peter Denies Jesus” i posebno dirljiva i nježna, prikladno najljepša skladba albuma, “Mary Goes to Jesus”), da bi u petodjelnoj završnici, na potezu od “Crucifixion” do “Resurrection”, kako i sami naslovi kazuju, sva raskoš Debneyjeva talenta, ali prije svega proplamsaj njegove duhovne nutrine pripovijest prezentirala i dovela do veličanstvene završnice.

Video (Soundtrack: “Crucifixion”):

To što je i sam Mel Gibson sudjelovao u nekima od napjeva (njegova je i ruka prikazana u filmu kako zabija čavle u Isusove udove, kao još jedan njegov umjetnički, ali i čisto ljudski iskaz) ili što je Debney na posebno dirljiv način na ovitku albuma izrazio zahvalnost Djevici Mariji može nam reći mnogo o genezi filma i njegovu utjecaju na same aktere (zabilježena su navodno i najmanje dva obraćenja tijekom samog snimanja, uključujući baš glumca koji je portretirao Judu Iškariotskog, Lucu Lionella, koji je od ateista postao predani katolik). Ali ono najvažnije i našem uhu najposrednije upravo je ta sjajno balansirana patina i suvremenost, kao i detaljima bogata glazbena tapiserija sposobna donositi vam slike čak i bez svoga filmskog predloška, time i idealan soundtrack za ovo korizmeno razdoblje i vaša osobna samopropitkivanja.

No, Mel Gibson je što se glazbe tiče napravio još jedan korak, sakupivši na jednom mjestu nešto poput playliste, pjesme iz popularne kulture koje su na njega djelovale inspirativno pri radu na filmu i u promišljanjima o Kristovoj muci i uskrsnuću. “Songs Inspired by The Passion of the Christ” sabire tako dvanaest pjesama koje je redatelj “Pasije” prepoznao kao suputnice na putu kroz ovaj svoj kreativni proces, a među kojima možemo pronaći neke istinske dragulje, poput osobno mi vrlo drage “Darker with the Day”, ispovjedne lirske proze Nicka Cavea skinute sa završnice njegova albuma “No More Shall We Part”, za kojeg ustrajem misliti da je nešto najbliže Kristu čime je ovaj australski glazbenik, inače “opsjednut” Isusovom pojavom, ikada dosad došao. Ne manje impresivna uvodna je “How Can You Refuse Him Now?” legendarnog country glazbenika Hanka Williamsa, ovdje u dirljivoj verziji njegove unuke Holly, snimljena baš za ovu kompilaciju, izvedena na rubu šapata, baš kao ni svevremenska “Ave Maria” u izvedbi pokojne Dolores O’Riordan, nadahnuta kao većina njezinih pjevačkih bravura kakvih pamtimo još iz vremena sastava The Cranberries. Dodamo li i provjerene veličine poput Boba Dylana (“Not Dark Yet” s njegovog prijelomnog albuma “Time Out of Mind” iz sredine devedesetih), Leonarda Cohena (meditativna “By the Rivers Dark”) i Elvisa Presleyja (gospel klasik “Where No One Stands Alone”) te neke manje očekivane zgoditke poput predivne balade “Please Carry Me Home” Jessi Colter i njezina sina Shootera Jenningsa, postaje jasno da pred sobom imamo iznimno zahvalnu zbirku pjesama sposobnih poticati i bodriti duh, izazivati i tješiti.

Video (Dolores O’Riordan: “Ave Maria”):

Gibson se pokazao prilično spretnim DJ-em, da se tako izrazim, a preslušavanje njegova odabira, usprkos nekim slabije pogođenim stavkama, poput “Why Me”, predivne pjesme Krisa Kristoffersona koju je maestralno pjevao i slavni Johnny Cash, a koja je ovdje predstavljena u bolno inferiornoj verziji mladog glumca i kantautora Leeja Ryana (a možda je upravo njegov mladi glas bio ono što je Gibsonu trebalo kao impuls i sugestija?), pruža nam sjajnu malu večernju glazbenu predstavu koja i svakog od vas može potaknuti na neki vlastiti srodni izbor. Kompilacija je i umješno posložena pa nema oštrih rezova i naglih promjena ugođaja usprkos različitim glazbenim iskazima biranih izvođača te možemo zaključiti da je riječ i o zanatski dobro obavljenom uredničkom poslu.

Što se u manjoj mjeri može primijeniti na drugu zbirku suvremenih pjesama vezanu uz “Pasiju”. Naime, “The Passion of the Christ Songs: Original Songs Inspired by the Film” okuplja pjesme inspirirane samim filmom, što za rezultat ima ne osobito impresivan repertoar mahom imena s kršćanske popkulturne scene. Albumom prevladava pravocrtan staroškolski (pop)rock imena poput P.O.D., Third Day, Big Dismal ili Scotta Stappa iz sastava Creed, što vrlo brzo počinje zvučati zamorno. Ni povremeni zanimljiviji bljeskovi poput hipnotičnog R’n’B-ja “The Passion” u izvedbi Lauryn Hill ili gospelom, odnosno, soulom ozračen duet Angie Stone i BeBea Winansa “Miracle of Love” ne uspijevaju popraviti taj ukupni dojam o nespretno sklepanoj zbirci bez konkretne namjene. Koliko god je lijepo vidjeti da jedan film, osobito kad je riječ o filmu kakav je “Pasija”, može inspirirati toliko glazbenika i sabrati ih na jednome mjestu, ovdje je, čini se, ipak prevladao marketinški naboj, odnosno, svojevrsno iskorištavanje trenutka.

Za razliku od Gibsonovog odabira pjesama, ova je zbirka u principu nešto poput prigodnog koncerta, što ugođajem, što, na žalost, i pomanjkanjem ozbiljnijih kriterija. Zato, sve skupa ostaje tek na finoj gesti, ali bez značajnijeg doprinosa bilo popularizaciji filma ili same teme, bilo opusima samih sudionika.

Video (BeBe Winans & Angie Stone – “Miracle Of Love”):

Ono što ova glazbena izdanja – svako na svoj način – pokazuju, posebnost je kojom već osamnaest godina star film Mela Gibsona odiše, a koja ne izvire iz tobožnjih mu kontroverzi (eksplicitno nasilje, navodni antisemitizam), već iz autorskog pristupa koji istovremeno inzistira na umjetničkoj i duhovnoj autentičnosti. Debneyjev soundtrack to savršeno zrcali jer se u tu autentičnost utkao kao neizostavan joj dio; Gibsonov kasnonoćni izbor pjesama nadovezao se kao okrjepa i poticaj nama kao gledateljima i slušateljima, braći i sestrama u Kristu, da propitamo i pretražimo svoje glazbene uzore i vrela, a sve one pjesme i izvedbe na trećem izdanju, inspirirane samim filmom, dođu kao kakav-takav odaziv, pokušaj kreativnog doprinosa kojem ne treba suditi preoštro i koji nije nesposoban doticati. Sve skupa, dok iščekujemo najavljeni nastavak filma i dok se približavamo Velikom tjednu i spomenu na Kristovu muku, ali i uskrsnuće kao temelj naše vjere, može biti vrlo prikladna i poticajna glazbena kulisa našim osamljenim mjestima.