*Na današnji dan, 22. travnja 1616., preminuo je španjolski pisac Miguel de Cervantes. Tim povodom ponavljamo ovaj tekst

Na kraju svoje veličanstvene pjesme „Lepanto,” G. K. Chesterton zamišlja velikoga španjolskog pisca Miguela de Cervantesa kako vraća mač u korice i zadovoljno se smiješi nakon što je odigrao svoju ulogu u povijesnoj pobjedi kršćanske flote nad njenim turskim neprijateljem u bitci kod Lepanta 1571. godine. Chesterton je svoju pjesmu zaključio tim recima kako bi pokazao da je ta pobjeda bila ključna za opstanak kršćanstva i njegovih kulturnih plodova, utjelovljenih i simboliziranih u Cervantesovom klasičnom romanu „Bistri vitez Don Quijote od Manche”, o „mršavom i ludom vitezu [koji] zauvijek uzalud jaše.”

Miguel de Cervantes herojski se borio kod Lepanta, zadobivši ozbiljnu ranu na lijevoj ruci, koju će nositi kao znak časti do kraja života, kako i valja. Rođen u Španjolskoj 1547. godine, neće postići uspjeh kao pisac sve do objavljivanja prvog dijela „Don Quijotea” 1605. godine, kada mu je bilo pedeset i osam godina. Drugi dio pojavit će se 10 godina kasnije, godinu dana prije njegove smrti. Cervantes se, dakle, kasno razvio kao pisac, i ono što bi se moglo nazvati „jednokratnim čudom”, dok su njegova ostala djela za njegova života bila uglavnom neuspješna i danas uglavnom zaboravljena.

Međutim, ako Cervantes može uz svoje ime imati jedan književni klasik, za razliku od desetaka klasika koje je napisao njegov veliki suvremenik Shakespeare, može tvrditi da je napisao najuspješnije književno djelo u svjetskoj povijesti, barem u smislu globalne prodaje. Opće je prihvaćeno da je „Don Quijote” najprodavanija knjiga svih vremena, nadmašujući svoje najbliže konkurente, Dickensovu „Priču o dva grada” i Tolkienova „Gospodara prstenova”. Što se tiče njezine književne vrijednosti, možemo vjerovati stajalištu Mauricea Baringa, dobroga pisca koji je i sam bio vrstan kritičar, da „nijedna knjiga nema tako dobar početak kao ‘Don Quijote’, i nijedna knjiga nema ljepši kraj.”

Dakle, što čini „Don Quijotea” tako posebnim?

Prvo, ako ne i najvažnije, bila je to prva knjiga te vrste, nedvojbeno prvi roman ikad napisan, i rodozačetnik potpuno nove književne forme. Pun je uzbudljive akcije, i pokreće ga neobično prijateljstvo Don Quijotea i njegovog sluge i suputnika Sancha Panze. Gotovo cinični realizam potonjega, koji ne trpi gluposti, služi kao intelektualna nadopuna Quijoteoveom maničnom i romantičnom fantaziranju. U središtu romana je očita Cervantesova želja da satirizira i izruga popularne knjige o viteštvu, libros de caballerías, koje su bile šund-literatura toga vremena.

Neki su to vidjeli kao dokaz duboko ukorijenjenog cinizma, ili barem antiromantizma, s Cervantesove strane. Lord Byron je, na primjer, u svojoj pjesmi „Don Juan” tvrdio da je „Don Quijote” rušilački napad na samu civilizaciju. Zaista teške riječi. S druge strane, veliki ruski romanopisac Dostojevski smatrao je Don Quijotea „najsavršenijim… od svih lijepih pojedinaca u kršćanskoj književnosti”, dodajući da je „on lijep samo zato što je smiješan”. Potom dolazi do mistične i tajanstvene srži romana: „Gdje god je prikazano suosjećanje prema ismijanoj i domišljatoj ljepoti, budi se čitateljevo suosjećanje. Misterij humora leži u tom pobuđivanju suosjećanja.”

Dostojevski je napisao ove riječi kada je počinjao stvarati donkihotovski lik kneza Miškina, protagonista svoga romana „Idiot”, koji je očito nadahnut Don Quijoteom, i zapravo je i stvoren po uzoru na njega. Očigledna dobrota kneza Miškina, odsutnost lukavstva i njegova plemenita jednostavnost čine ga predmetom poruge u očima cinično svjetovnih ljudi, a ipak izazivaju simpatije kod onih koji se dive njegovoj vrlini i u njegovoj nevinosti vide nešto slično mudrosti. Zbog toga je Sancho Panza, usprkos svome vlastitom skepticizmu i zamorenoj svjetovnosti, privučen „svetom ludošću” svoga gospodara. Don Quijote „nema u sebi ništa od lupeža”, kaže on. „Naprotiv… on nikome nije mogao nauditi, nego je činio dobro svima, niti ima imalo zlobe u sebi… i zbog te ga jednostavnosti volim kao što volim srž vlastitoga srca, i ne mogu smisliti način da ga ostavim, bez obzira kakvu glupost napravio.”

Stoga bismo možda „Don Quijotea” trebali čitati u tom svjetlu, gledajući njegova protagonista kao svetu ludu s kojom bismo trebali suosjećati, čak i kad je najsmješniji. Pa ipak, postoji stvarna opasnost da ova donkihotovska ludost ode predaleko. Ako nismo oprezni, počinjemo vidjeti ludost kao nešto što je samo sebi cilj, kao božansko ludilo koje odvaja vjeru od razuma. To je opasan put, koji vodi u herezu fideizma. „Don Quijote” nas može odvesti u tom smjeru, zavodeći nas da suosjećamo s iracionalnom vjerom umjesto racionalne nevjere, ili nas može odvesti u suprotnom smjeru, navodeći nas da svaku vjeru vidimo kao ludilo

Jasno je, međutim, da nas Cervantes ne namjerava voditi ni u jednom od ta dva smjera, a oba su suprotna katoličkom inzistiranju na unutarnjoj i neraskidivoj vezi vjere i razuma (fides et ratio). On nas, zapravo, vodi do Don Quijoteova obraćenja u punini filozofski shvaćenoga katoličkoga realizma, u kojemu dobrota nije združena s ludošću, nego u kojemu su svetost i zdrav razum jedno i nedjeljivo, u „svetoj ženidbi” vjere s razumom. Ukratko i sažeto, Don Quijote je na kraju romana izliječen od svojih zabluda, vraća mu se razum koji puni i konačni izražaj nalazi u njegovom pomirenju sa Svetom Majkom Crkvom.

„Neka je Svemogući blagoslovljen za ovu veliku dobrotu koju mi ​​je podario!” viče on jakim glasom nakon buđenja iz sna tijekom svoje posljednje bolesti „Beskrajna su njegova milosrđa, neumanjiva čak i ljudskim grijesima.”

„O kakvom milosrđu i kakvim ljudskim grijesima govorite?”, pita njegova nećakinja.

„Milosti”, odgovara don Quijote, „koje mi je Bog upravo ovoga časa udijelio usprkos svim mojim grijesima. Moja je prosudba sada jasna i slobodna, a onaj mračni oblak neznanja, koji je stalno čitanje tih odvratnih knjiga o viteškim putovanjima bacilo na moje razumijevanje, nestao je… Smatram, draga nećakinjo, da mi se bliži kraj, ali želio bih da se zapamti da, iako sam u životu bio na glasu kao luđak, to mišljenje u mojoj smrti ipak nije potvrđeno.”

Došavši k sebi, traži svećenika da ga ispovijedi. Svećenik, nakon što ga je odriješio njegovih grijeha, objavljuje da nema sumnje da je on na samrti, „a također nema sumnje ni da je pri zdravoj pameti.”

„Bio sam lud”, kaže Don Quijote nešto kasnije, „ali sada sam pri sebi.”

Pri zdravoj pameti i u stanju milosti, „nakon što je primio sve sakramente”, Don Quijote izdahne.

I tako ovaj najzagonetniji roman završava najsretnijim krajem, u kojemu se ludilo života izliječilo najsvetijom smrću. Završne riječi neka pripadnu riječima ispisanima na Quijoteovu grobu:

Ovdje vitez sanak sniva,
Junak hrabri nad junakom,
Koji slavu zadobiva.
Ni samrt mu smrtnim smakom
Život dični ne zakriva.
Preziro je cio svijet,
Strašilom je svijetu bio
I baukom, al je lijet
Sretnim znanjem dokrajčio:
Ludo živjet, mudro mrijet.*

Miguel de Cervantes izdahnuo je na blagdan svetog Jurja 1616. godine, točno na isti dan kada je umro i William Shakespeare. Bilo je jedinstveno i sigurno providonosno prikladno da su se najsjajniji dragulji u zlatnom dobu španjolske i engleske književnosti zajedno oprostili s ovim svijetom. Također je bilo posebno prikladno da su ti ubojice zmajeva umrli na blagdan svetog Jurja, istinski vitezovi kakvi su bili, koji su se služili perom poput koplja, u službi dobra, istine i ljepote.

Izvor:  Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

* Prijevod Ise Velikanovića