U medijskom je prostoru već odavno tradicija u vrijeme došašća, odnosno, primicanjem kraju kalendarske godine objavljivati popise najboljih ili najljepših glazbenih izdanja, pa se već godinama trudim tu tradiciju njegovati i ovdje. Zato sam i u ovogodišnje božićno vrijeme za sve vas koji bar ponekad navratite na ove bitne stranice odabrao nekoliko albuma – što stranih, što hrvatskih – za koje smatram da su na posebno lijep način obilježili godinu koja polako istječe. I dalje tvrdoglavo uvjeren da nešto što se naziva “objektivna kritika” zapravo ne postoji, kao i da nitko nije u stanju preslušati, još manje proanalizirati baš sve što današnja glazbena industrija sa svim svojim sve brojnijim pritocima nudi, i za ovaj sam pregled odabrao one albume koji su mi se svojom ljepotom, kvalitetom i stvaralačkom autentičnošću nametnuli kao svojevrstan soundtrack protekle godine, bez primisli da je u pitanju bilo kakav ultimativan izbor. Prije svega, dakle, albume koje namjeravam slušati i dalje i koje s posebnom radošću mogu preporučiti i čitateljima ovoga portala.

Ovoga sam prosinca tako za vas izabrao pet sedam stranih i tri hrvatska albuma uz jedan prigodni, slatki bonus iz naše produkcije, a sve u nadi da ćete, neovisno o vlastitim afinitetima, moći pronaći pokoju notu, pjesmu ili zbirku za sebe i svoje bližnje.

Po običaju, krenimo sa stranim izdanjima…

Jason Isbell – “Foxes in the Snow”

Nakon vrijednog, ali i toksičnog iskustva rada sa starijim kolegama u bendu Drive-By Truckers te okupljanja vlastitog pratećeg sastava The 400 Unit i niske mahom sjajnih albuma u ključu americane, jedan od najtalentiranijih glazbenika ovomilenijskog američkog kantautorskog vala odlučio je u studio ući sam(o) s akustičnom gitarom. Razlog za takvu odluku ležao je u samim pjesmama koje je Jason Isbell za ovaj put pripremio, odnosno, posve iskren pristup vlastitom kreativnom nagonu. Jer, po njegovim riječima, previše se toga u novim pjesmama, previše priča i detalja, pokazalo jednostavno preosobnim: “Nisam htio prisiljavati nikoga da bude u toj sobi s tim. Kad si toliko otvoren i ranjiv, naprosto trebaš to odraditi sam. Svjestan sam da će to postati javno i da će slušati mnogi, ali ima nešto u tome da posve sam sjedim s gitarom i pjevam tako osobne pjesme.” Pristup, dakle, s punom duhovnom pripremom i kreativnom logikom, uz odstranjenje bilo kakvog suvišnog glasa ili note, sve proizašlo iz vrlo delikatnog životnog trenutka, kakvih, doduše, nije ni dosad manjkalo kad je Isbell u pitanju.

“Foxes in the Snow” snimljen je u samo pet dana u njujorškom studiju Electric Lady, bez nadosnimavanja i bilo kakvog ušminkavanja, kao uistinu samostalan projekt, glazba ogoljena do same srži, uz pripovijedanje u najvjernijoj maniri klasične američke škole. Neuspjeh braka sa ženom koja mu je pomogla vratiti red u život i vlastito zdravlje u vrijeme kad je hrlio ka dnu postao je neminovno novi potres (ali i novi početak), s kojim se Isbell odlučio – logikom svoga kreativnog rada i kantautorskog poziva – suočiti otvorenih očiju i ne bez zrcala koje mu jedino može odgovoriti na pitanje kolika je u svemu njegova krivnja. “Foxes in the Snow” u tom kontekstu nije tipična, pravocrtna zbirka pjesama ni o jednom kraju ni o novom početku, već je prije svega dokument jedne životne postaje, artikulacija stanja duha i tijela, krik upućen u lice vlastitog odraza u zrcalu. Krik prizeman, miran i neoptužujući, pripitomljen u procesu kreativnog izražavanja, ali i ogoljen, sveden na samu skelet.

Alison Krauss & Union Station – “Arcadia”

“Arcadia” je sedmi zajednički studijski projekt Alison Krauss i bluegrass sastava Union Station, a – što je najvažnije – zbirka pjesama kojom nastavljaju svoju glazbenu priču otprilike ondje gdje su stali prije četrnaest godina, koliko je prošlo od prethodnog albuma, uz pristup i ozračje kao da nikakve stanke nije ni bilo. Jer od prvih taktova po ulasku u njihovu verziju Arkadije, te mitske pastorale u čije konture svi možemo utiskivati vlastite boje i nijanse, nalazimo se na zapravo poznatom terenu, u predivnim suzvučjima manje abrazivne strane americane, u kojima Alisonin kristalno čisti sopran lebdi nad glazbenom tapiserijom tkanom lap steel, rezonator i akustičnim gitarama, bendžom, mandolinom i violinom. Važna je ipak novost odlazak dugogodišnjeg člana benda, Dana Tyminskog, koji je, doduše, sudjelovao u stvaranju albuma, pridonjevši i autorski (pjesma “The Wrong Way”) i instrumentalno (na akustičnoj gitari i mandolini), ali čije je dotadašnje mjesto više nego uspješno popunio pjevač Russell Moore, svojim se vokalom u pjesmama poput “The Hangman” i “Granite Mills” savršeno uklopivši u poetiku benda. Zato je ta tranzicija prošla i kao osvježenje i kao glatki kontinuitet, na predivan način pokazavši u kojoj su mjeri ovi glazbenici predani i jedni drugima i glazbi koju prenose s punom radošću muziciranja.

Da, radošću, koliko god pjesme bile uronjene u okrutniju stranu povijesti na koju se Alison i društvo pozivaju. Jer, kako je to sama potpisnica objasnila, u pitanju je prizivanje “dobrih starih dana kad su vremena bila loša” no ne da bi se iznosile nekakve lekcije ili moraliziranja. Bend je naprosto želio evocirati teme koje su na određeni način ispričane dok su im djedovi i bake bili živi. Alison su tako pitali zašto pjeva tako tragične pjesme: “Moram”, odgovorila je, “to je poziv. Osjećam se počašćeno što mogu biti glasnik tuđe priče. I sama želim čuti što se dogodilo.” Stoga su pripovijesti iz njihove Arkadije i prizivanje “dobrih starih vremena” i suočavanje s njihovim naličjem. “Arcadia” je album prije svega prožet duhom minulih vremena, i to u njihovu totalitetu, jezikom i glazbom, radošću muziciranja i sjetom ozračenom današnjim vremenom. S jedne strane tu je predivna, patinom bogata glazba, a s druge sve te priče koje svjedoče težak, naporan i neizvjestan život, ali i potrebu za nadom, odnosno, samu nadu koja se probija kao zraka (u “One Ray of Shine”) ili na koncu dolazi kao svjetlo na obzoru (u završnoj “There’s a Light Up Ahead”).

Dakle, simbioza ljubavi prema notnom pismu i stvaralačkog zanosa nošenog potrebom da se prošlost prenese i u sadašnjost: ne kao lekcija iz povijesti ili kao kičasti ures nekom suvremenijem narativu, već kao podsjetnik čemu dugujemo našu sadašnjost i čemu konkretno glazbenici duguju svoj talent. Alison Krauss i Union Station su na albumu “Arcadia” predivnom lakoćom izbalansirali sadržaj i formu, romantizam i naturalizam, dobra stara vremena i tragedije u njihovim porama, isporučivši nam još jednu zbirku pjesama kojima nikakva brojka ne može biti ni atribut ni odrednica, pjesama s prepoznatljivim rukopisom svojih potpisnika, ali i s pečatom svih onih koji su im prethodili.

Saint Etienne – “International”

I lani su se pojavili u ovakvoj prigodi i isto tako ni lani vam ih nisam predstavio recenzijom. E pa ovaj put će recenzije, ako Bog dade, biti, makar sa sada već očitim zakašnjenjem, jer Saint Etienne nam se s “International”, ako je vjerovati najavama, obraćaju po zadnji put! Ovaj divni mali bend od samih je početaka, kad su u osvit devedesetih godina prošloga stoljeća obradili klasik Neila Younga “Only Love Can Break Your Heart” i pretvorili ga u “novi original”, plesni indie-hit koji je ozvučio cijelo jedno podneblje i eru, bio nešto više od (još jednog) pop-benda. Malo društvo strastvenih zaljubljenika u glazbu, odnosno, u bogatu baštinu popularne glazbe, a istodobno i vrsnih glazbenika s istančanim osjećajem za melodiju i ljepotu. S lakoćom se krećući kroz razne pop-idiome, od prvih albuma temeljenih na pametno biranim sampleovima, preko otkrivanja svojih folk-utjecaja do sve organskijih inačica čistokrvnog popa, ovaj je londonski trio nizao albume koji su slavili ljepotu kakvu radost muziciranja razvija kao zastavu.

“International” nam dolazi kao epilog njihove priče, album kojim su odlučili pozdraviti se na njima svojstven način, kao party za prijatelje, ali i kao intimni koncert kojim će se obratiti i bar pokojem novom članu svoga kluba obožavatelja. Da, trinaesti album Saint Etienne, nakon svojevrsnog zaokreta prema ranijim danima s prethodnim (predivnim) albumima, optimistično-nostalgičnim kolažom “I’ve Been Trying to Tell You” i lanjskom zbirkom ambijentalnih vinjeta “The Night”, povratak je na plesni podij, a kad to rade Sarah Cracknell, Bob Stanley i Pete Wiggs, onda je u pitanju uvijek koktel spravljen od prošlosti koliko i sadašnjosti, s daškom nostalgije koliko i s uvijek optimističnim pogledom uprtim u budućnost. U budućnost koja je uvijek obilježena i prešarana onim prošlim, koja se ne može razvijati u punom cvatu bez svega lijepoga što je ostalo u korijenju. Ovi dokazani zaljubljenici u stare ploče i u najopskurnije zakutke povijesti popularne glazbe za svoj oproštaj nisu ciljali ni na kakav koncept osim čiste zabave i zato je “International” pozdrav bez pompe, pop-glazba u svojoj slatkoj esenciji, zbirka ne toliko savršenih, koliko lijepih pjesama čiji je jedini cilj razvući vam osmijeh i pokrenuti udove.

Možda su svoje najbolje albume ostvarili u prvom dijelu karijere, u devedesetima, ali Saint Etienne nikad nisu prestali stvarati lijepu glazbu. Zato bi se “International” – oprostit ćete mi na čistoj subjektivnosti – ovdje našao i da je slabiji nego što to jest. Bogu hvala, Saint Etienne jednostavno nisu sposobni snimiti loš album, pa su mi, eto, i za kraj olakšali posao. Hvala im na tome, hvala im na glazbi.

Jeff Tweedy – “Twilight Override”

Još svježi album velikog američkog glazbenika, poznatog kao frontmena sastava Wilco, čak je trostruka zbirka s ukupno trideset novih pjesama realiziranih uz pomoć biranih prijatelja i dvaju sinova – nešto poput anomalije u suvremenoj diskografiji koja naginje sve kraćim izdavačkim formama. No, pogledamo li unatrag, Tweedy je još od ranih godina s Wilco imao sličnih “megalomanskih” istupa: od dvostrukog albuma “Being There” sa sredine devedesetih, zbog čije se duljine odrekao tantijema ne bi li se ipak mogao prodavati po cijeni “običnog” albuma, preko predivnog “Yankee Hotel Foxtrot” iz 2002. kojeg matična diskografska kuća nije htjela objaviti u izvornoj, po njima nekomercijalnoj formi, da bi Tweedy otkupio vlastite pjesme i objavio album u vlastitoj nakladi točno onakvog kakvog ga je osmislio do dvaju još svježih dvostrukih albuma “Sukierae” i “Cruel Country”: djela umišljena, prema svome radu nekritična uma ili naprosto jasna umjetnička vizija? Ili možda tek ispitivanje vlastitih granica u potrazi za onim pravim glasom, artikulacijom najiskrenije verzije sebe?

Ima tu, rekao bih, elemenata svega navedenog, no način na koji je Tweedy vodio bend, a onda i samostalne, obiteljske projekte, otkriva prije svega čovjeka predanog onom svom prvotnom porivu ili pozivu koji ga je vodio u svijet glazbe, kreativca koji je kroz svoju glazbu sustavno nastojao rasvjetljavati sve svoje žudnje i raskrinkavati demone, istodobno pipajući te bridove slobode u okviru koje je mogao djelovati kao očito darovit glazbenik. “Ono što uistinu želim jest uzgojiti srce da bude dovoljno veliko da volim svakoga”, rekao je Jeff Tweedy pojašnjavajući smisao svog novog albuma, dodavši: “I ako želim srce dovoljno veliko da dostigne taj trenutak, to zahtjeva nešto ekspanzivno.” Ekspanzivno, da, trajno šireće, baš kao album s trideset pjesama rasutih na tri ploče u doba kad nam glazba dolazi na digitalnim platformama. Album stvoren za svoj gušt, bez uzmaka pred pravilima i zanatskim diktatima, možda i prkoseći samokritičnosti, da, ali u otvorenoj misiji traženja svjetla u ambijentu u kojem prevladava sumračno raspoloženje i zagušenost prostora – materijalnog i duhovnog – viškom informacija, prolaznih “vrijednosti” i plastične idolatrije. “Twilight Override” je album koji vas možda neće začarati optimizmom (jer ga ne želi nametati), ali koji odiše humanizmom, pa i nadom, odnosno, vjerom da svjetlo uvijek nadjačava tamu. U osobnim, kao i u univerzalnim okvirima.

Bruce Springsteen – “Tracks II: The Lost Albums”

Izbor stranih albuma zaokružit ćemo jednim zaista posebnim izdanjem, koje je, iako nije album sastavljen od novih pjesama, obilježilo godinu kao pravi val svježine. Jer Springsteenov “Tracks II” je ne samo kvantitativno impozantan paket snimaka, već i, kako zamahom, tako i kvalitetom materijala kojeg nam otkriva, monumentalna škrinja puna pjesama koje su, iako svojedobno ostavljene po strani, rječitije od nečijih cijelih opusa. Podnaslovljen “The Lost Albums“, Springsteenov drugi box-set arhivskih snimaka, sada već ravnopravni pandan sličnim serijalima Boba Dylana, Neila Younga i Johnnyja Casha, donosi, naime, cijele albume čije je objavljivanje sam potpisnik odgodio, i to čak sedam njih! Odabrani “izgubljeni albumi” obuhvaćaju razdoblje od čak trideset pet godina – točnije, od 1983. do 2018. – pa samim time i posve drukčije kreativne faze i preokupacije ovog iznimnog glazbenika.

“L.A. Garage Sessions ’83”, tako je, kako i sam naslov sugerira, najstariji naramak skladbi skupljenih ovdje, a objedinjuje snimke nastale u razdoblju između minimalističkog remek-djela “Nebraska” i stadionskog megahit-albuma “Born in the U.S.A.”. I, koliko god bio intrigantan u samoj svojoj genezi, slijedom i samog naslova on je možda ponajmanje album među ovih sedam zbirki, pa se i nakon više slušanja ostaje dojam da je prije u pitanju naprosto skup snimaka sa istih sessiona nego zaokružen album, bar na onaj način na koji nas je Springsteen, kao izrazito albumski orijentiran glazbenik, navikao.

“Streets of Philadelphia Sessions” odvodi nas pak u vrijeme hita “Streets of Philadelphia”, koji je Springsteenu, uz Grammyja, donio i Oscara za najbolju filmsku pjesmu godine (u drami “Philadelphia”). I ove “sessions” zaista zvuče kao pravi album: ugođaj iz nezastupljene naslovne pjesme prenio se na svih deset joj sestara, pa se glazbena slika bazira na loopovima i sintesajzerskoj dramaturgiji, što pak pjesme poguruje u naglašenije melankoličan ton, dok tematski prati zapravo prethodne regularne albume – “Tunnel of Love”, “Human Touch” i “Lucky Town” – bazirajući se na ljubavnoj problematici, a pod snažnim utjecajem razlaza sa suprugom Julianne Phillips.

“Faithless” pomiče paket novih desetak godina bliže, u vrijeme kad je Springsteen objavio albume “Devils & Dust” i “We Shall Overcome: The Seeger Sessions”. No “Faithless” nije nastao kao plod nekakvih sporednih sessiona niti je višak materijala sa snimanja spomenutih albuma, već je posrijedi zapravo soundtrack za tzv. duhovni vestern, koji na koncu nikad nije snimljen. Springsteen se posla, dakle, prihvatio odmah, bez ijedne filmske snimke, sastavivši zbirku pjesama i instrumentala s mirisom američke pustopoljine i okusom čežnje odaslane iz srca americane.

Četvrti album, “Somewhere North of Nashville”, datira iz sredine devedesetih godina prošloga stoljeća, a posrijedi je countryjem prozračen staroškolski rock ‘n’ roll u iznimno pismenim i nadahnutim srastanjima. Zašto album nije objavljen tada kad je snimljen, prije, dakle, trideset godina, ostaje najjasnije samome Springsteenu, ali da su devedesete (ipak) bile itekako plodno razdoblje (kao, doduše, i sva ostala otkako stvara glazbu) sada je jasnije nego ikada.

“Inyo” također donosi materijal iz vremena dok je bio aktualan sjajni “The Ghost of Tom Joad”, ali za razliku od prethodnog albuma iz ovoga paketa, savršeno prati tu zbirku naslovljenu po Steinbeckovom junaku i zapravo čini njegovu poveznicu s nešto kasnijim, ugođajem srodnim minimalističnim albumom “Devils & Dust”.

“Twilight Hours” nas odvodi pak u prošlo desetljeće i predstavlja prateći album prelijepom, kalifornijskim popom inspiriranom “Western Stars” iz 2019. Posrijedi je pop-album koliko to Springsteenov album može biti. Smjelije okrenut opusu američkog pop velikana Burta Bacharacha, album je ovo bogata zvuka i tople krvne slike, raskošan u svom instrumentariju i ponizan u svom dosegu. No, za razliku od “Western Stars”, koji je ujedno i rasni springstinovski album, “Twilight Hours” tek daje uvid u Bossove afinitete iz sporednog kraka, bez značajnijih iskoraka prema autentičnijem autorskom rukopisu.

“Perfect World” je pak sastavljen od raznih, nenamjenskih pjesama iz šireg razdoblja, između 1994. i 2011. pa ga zaista treba iščitavati kao kompilaciju, odnosno, svojevrsnu bonus ploču u ovom više-manje zaokruženom paketu. Što ga ne čini ni lošim ni automatski podređenim. A ako vam se ipak sve skupa čini preopširnim (i skupim), Springsteen je objavio i svojevrstan best of, izbor ključnih dvadeset pjesama iz paketa na jednom disku – “Lost and Found: Selections from The Lost Albums”.

I tako dolazimo do ovoga našeg kutka planeta, gdje ćemo izvući i jedan prigodni božićni “paketić”…

Mangroove – “Komad neba”

Svoj su komad glazbenog neba supružnici Željka Veverec i Toni Starešinić, zajedno sa srodnim dušama u bendu, nenametljivo ali samouvjereno zaposjeli već pri samom polijetanju, još prije gotovo dva desetljeća, od tada lakim potezima kistom dodavajući nove i nove nijanse svojoj viziji lijepe pop glazbe. Njihov aktualni album, “Komad neba“, nije iznimka, čak je, štoviše, konačna potvrda te fine trase koju je Mangroove zacrtao još od prvih albuma. Ne namjerno, ne programski, kao da su baš tako to poželjeli – ne, zbirka koju su priredili nakon nedavne proslave vlastite glazbene čarolije s jazz-orkestrom, odmotala se kao još jedna najbolja dosad, veličanstvena i samozatajna, raskošna i intimistična, plod stvaralačke zrelosti, ali i glazbena fešta, djelo krojeno – kao kod najvećih filmskih meštara – nevidljivom redateljskom rukom.

“Komad neba” doima se poput koncerta, kao izraz benda koji sve vrijeme, u hodu, (pre)ispituje svoje mogućnosti i ideje da bi u odgovorima nalazio više novih pitanja nego umilnih sidrišta. Ovo je album koji autorsko-izvođačku zrelost svojih potpisnika razotkriva u lakoći stvaranja, u umijeću muziciranja oslobođenog okvira, ali lišenog i samodopadnosti koju, uostalom, raspiruje samo ona sloboda koja je lišena ljepote i svojih duhovnih postulata, za što kod Mangroove nema bojazni. “Komad neba” je album u kojeg je uloženo mnogo, a koji time ne paradira, već te uloge slavi kao zvonku radost, kao glazbu koja odiše lakoćom i slobodom izražavanja.

Lana Janjanin – “Za nas”

Zagrebačka glazbenica Lana Janjanin od samih početaka kroz svoj izričaj pomiruje klasičnu glazbu, u čijim se koordinatama obrazovala na studiju u Beču, s afinitetima prije svega prema jazzu, ali i R’n’B-ju, soulu te pop glazbi u jazzu joj srodnim recepturama. Ova magistra medijske kompozicije već se petnaestak godina autorski bavi glazbom, uz posebno plodnu suradnju s Jazz orkestrom HRT-a, koja je prije sedam godina iznjedrila i impozantan album realiziran s kolegicom Dinom Rizvić, “Miracles”, prvi kojeg su u Hrvatskoj skladale, aranžirale za orkestar, odsvirale i otpjevale dvije žene. Nakon tog i gotovo istovremeno objavljenog albuma “A Minute of Love” (oba realizirana na engleskom, zaljubljenici u jazz praktički prirodnom jeziku), Lana je sada konačno snimila i album na hrvatskom. I to kakav album…

Jer ono što “Za nas” donosi nikako nije tek puki prelazak na materinski jezik: već na prvo slušanje, zbirka je to koja odiše nevjerojatnom mirnoćom i lakoćom, a kroz čija se poglavlja provlače čežnja i potreba za skladom, od intimnih do univerzalnih sfera. I upravo taj intuitivno ugođen sklad nota i (pod)teksta, sljubljivanje finim jazzom i “klasičarskim” diskretnim gudačima tkane glazbene tapiserije i tekstova kroz koje se provlače ljubav i oprost kao okviri za duhovni sklad i sreću, ono je što ovaj predivan “mali” album čini uistinu glazbenom poslasticom “za nas”, sve nas spremne i voljne poslušati taj dašak iskrenog nadahnuća. A kad nadahnuće dolazi iz glazbenice tako očito predane svom pozivu i otvorene svim kreativnim kanalima bez žanrovskih ili stilskih pregrada, rezultat zaista ne može biti ništa manji od antologijskog.

LHD – “Summer is Over”

Bez mnogo pompe, u nazivu novog benda jednostavno spojivši prva slova svojih imena, Lada Furlan Zaborac, Hrvoje Zaborac i Dinko Tomljanović svoj su glazbeni put nakon nezaboravnih Bambi Molesters nastavili jednakim nenametljivim žarom, bez kozmetike, slijedeći iste recepture koje su njihov Sisak upisale na sve relevantne surf-rock zemljovide. Prvijencem “Off the Grid” iz 2022. pokazali su da na ovim adresama ne samo da ne nedostaje entuzijazma i ideja odavno proširenih i na šira područja americane, već i da je bespredmetno bilo kakvo čeprkanje po razlozima i okolnostima raspuštanja matičnoga benda. Ovogodišnji “Summer is Over” to samo dodatno potvrđuje.

Naravno, posrijedi je još jedan instrumentalni album, repertoar na kojem se skladbe nižu poput prizora u kakvom filmu. Ili možda poput filmova u kakvom maratonu subotom navečer, budući da evociraju prizorišta iz Leonaovih spaghetti-vesterna koliko i iz, primjerice, Miliusova “Dana velikih valova” ili pak Tarantinovih ranih uradaka, pa sve i do Marquezova Maconda iz “Sto godina samoće” (koji je ionako nedavno dobio svoju ekranizaciju). Upravo taj filmski ugođaj, kojeg nevjerojatna svirka ovih meštara svoga zanata iscrtava lakoćom najblistavijeg talenta, ono je što “Summer is Over” čini predivnom pričom sposobnom voditi vas do krajobraza čije detalje uvijek možete sami nijansirati. Bez trunke prenemaganja ili doda(t)nih tehnikalija, gotovo minimalistički u instrumentalnoj postavi, LHD su nam darovali jedan od najljepših, najsugestivnijih i najizazovnijih albuma godine.

A kao poseban dodatak – uz to i prigodni – tu je jedan božićni album, no ne one vrste koja redovito budi mrguda u meni i koja Božić pretvara u “snježnu bajku” s nekakvim djedicom kao glavnim likom. Ne, “Srce ti dajem” mala je zbirka hrvatskih tradicionalnih božićnih pjesama, koje su za ovu prigodu odsvirali Dominik Grgić i Domagoj Čondrić, inače saksofonist i bubnjar s već višegodišnjim glazbeničkim iskustvom. Sada ujedinjeni kao Caelestis (u prijevodu s latinskog: nebeski, božanski), ovaj je dvojac sam odsvirao gitare, saksofon i bas, nudeći nam nešto više od pola sata glazbe koja Božiću vraća Isusa kao središte i smisao. Prema vlastitim im riječima, cilj je bio kroz glazbu prenijeti slušateljima ono što su sami osjećali svirajući ove dobro znane note: “mir, toplinu i radost koju predstavlja Kristovo rođenje”.

I ovaj album to uistinu prenosi, jednostavnom svirkom, bez imalo šminke ili manirizama, bez izmišljanja tople vode i paradiranja zanatskim vještinama: “Radujte se, narodi”, “Kyrie Eleison”, “Svim na Zemlji”, “Veselje ti navješćujem”, “U to vrijeme godišta”, “Oj, pastiri, čudo novo”, “Djetešce nam se rodilo”, “Rodio se Bog i čovjek” i “Narodi nam se” te “Tiha noć” kao svojevrstan bonus na “Srce ti dajem” dolaze nam u instrumentalnim verzijama na koje možete pustiti glas ili naprosto zatvoriti oči. Jednostavnost, duhovnost i instrumentalna sloboda ono je što su ovi talentirani, skromni glazbenici u svojim interpretacijama starih božićnih pjesama odlučili objediniti i u tome su lakoćom svoga talenta uspjeli. U poplavi kičasto sladunjavih, konfekcijskih “blagdanskih” glazbenih izdanja u pravilu posve lišenih esencije Božića, ovakvi albumi – tim više što nam vraćaju tradicijske note i duh – pravi su melem za uši i dušu.

Uz ove divne albume želim vam svima radostan, blagoslovljen i sretan Božić, te mir i svako dobro u novoj, 2026. godini!