Bruce Springsteen & The E Street Band – “The Legendary 1979 No Nukes Concerts” (Columbia, 2021.)

Bruce Springsteen svakako spada u red glazbenika čiji je društveno-politički angažman najjasnije, najiskrenije i najuvjerljivije artikuliran kroz same pjesme i, budući da je u pitanju prije svega albumski umjetnik, albume. Štoviše, u tom pogledu The Boss je vrlo rijetka vrsta glazbenog kreativca, jer taj njegov angažman nije toliko (ako uopće!) izražen kroz eksplicitna zauzimanja pozicija i mahanje parolama, koliko kroz duh koji natapa uzak prostor između redaka gusto ispisanih životnih priča oblikovanih u formi rock-pjesme u najboljoj maniri tradicionalnog američkog storytellinga. To je odavno prepoznala američka publika, kao ipak ona kojoj se najizravnije obraća i kojoj nije potrebna nijedna fusnota ili kulturološko pojašnjenje, a neminovno i publika na ostalim meridijanima i paralelama željna glazbe iza koje stoji i kreativno izgaranje i stvaralačka poniznost, brutalna iskrenost koliko i odanost mitologiji u okviru koje se ta kreativnost razvija i donosi nove vrijednosti.

Mladić iz New Jerseyja odgojen u katoličkoj, radničkoj obitelji, svoj je talent u samom početku postavio u koordinate rock ‘n’ rolla, prigrabivši mnoge datosti mladenačke (sub)kulture, ali istodobno ne robujući njezinim stereotipima, poput zloporabe droga ili promiskuiteta. “Općenito gledajući, na neki sam način konzervativan. Nemam želju eksperimentirati samo da bih eksperimentirao. U većini situacija samo pokušavam prenijeti poruku. Nisam toliko opterećen stilom. Želio sam da naša glazba bude okrenuta sadržaju. Onome što govorim. I odatle krećem. Krećem od pitanja… Je li ovo dobra pjesma? Postoji li nešto ljudsko u njoj? Kad je pjevam, čuje li se glas pravih ljudi?”, izrekao je Springsteen krajem sedamdesetih, u vrijeme kad se tsunami punka već obrušio na svjetsku scenu i glazbenu industriju, kad je rock-megalomaniju pokušao zamijeniti nihilizam, kad se korijenje čupalo jer se mislilo da je zatrovano, kad je anti-ideja svojom silinom nadjačavala ideju. Tada već potpisnik velikih albuma kao što su “Born to Run” i “Darkness on the Edge of Town”, kroz svoje note uronjene u tradiciju, kroz snagu obloženu čistom vjerom, koja nije imala eksplicitno religijske atribute, ali koja se svakako napajala upravo na tim tihanim vrutcima, te kroz iskrenost i inteligenciju nevjerojatnog talenta, pjevao je o svagdanu kojeg je vidio u svom, za popkulturološke mravinjake tipa New Yorka, autsajderskom, provincijskom New Jerseyju, ali i o mitskoj Americi; o automobilima i djevojkama, ali i o “tami na kraju grada”; o posrtajima i slijepim ulicama, ali i o neugasivoj nadi i trajnim vrijednostima, o svjetlu kao onom zbog čega se vrijedi probijati kroz sve tame na krajevima ili izvan grad(ov)a.

Zato mu izravni politički angažman ili zauzimanje bilo kakvih strana u uvijek uzavreloj američkoj političko-ideološkoj areni dugo nije bio potreban. Nije ni danas, kad je – moram dodati, nažalost – mnogo otvoreniji po tim pitanjima nego u mladosti (što možemo pripisati ne uvijek dobrohotnom vremenskom kontekstu, čak i njegovim vlastitim obrambenim mehanizmima proizašlima iz brojnih unutarnjih proturječnosti), ali sedamdesetih je sav njegov angažman više nego jasno zborio isključivo kroz sve te sjajne, živopisne pripovijesti utkane u srčanu rock glazbu lišenu pozerstva i samoljublja, kao i kroz trosatne koncerte na kojima je tada, kao i desetljećima kasnije – i on i bend – nesebično i do izmaka snaga davao sve što je imao i što je mogao ponuditi, smatravši bilo što manje od toga kao prevaru. Koncerti njegovog E Street Banda, jednom kad se postava ustalila i kad je album “Born to Run” napokon pokazao svu raskoš Springsteenova talenta konačno neopterećena prebrzo prilijepljenom etiketom “novog Dylana”, postali su fešte rock ‘n’ rolla u njegovom najnevinijem, ali i najznojnijem izdanju. Na tom valu Springsteen je 1979., tijekom snimanja albuma “The River”, prihvatio poziv kolega iz pokreta MUSE (Musicians United for Safe Energy), okupljenih s ciljem ukazivanja na opasnosti korištenja nuklearne tehnologije, a u svjetlu tadašnjeg incidenta u nuklearnom reaktoru pensilvanijske elektrane Three Mile Island.

Springsteen je taj incident doživio tim neposrednije što se sama elektrana nalazila tek 150-ak kilometara daleko od njegova kućnog praga (taj je nemili događaj inspirirao njegovu pjesmu “Roulette”, koja je pak, kao svaki put dotad i poslije, pokazala kako su mu ljudska dimenzija i pojedinačne sudbine mnogo važnije od mahanja parolama i zastavama). MUSE su tada odlučili organizirati petodnevni koncertni spektakl u njujorškom Madison Square Gardenu, a repertoar su trebali popuniti glazbenici poput Grahama Nasha, Jacksona Brownea, Bonnie Raitt, The Doobie Brothers i Carly Simon, da spomenemo tek neke. Na takvom popisu, kao već dokazana koncertna atrakcija, Bruce Springsteen se, po prvi put angažiran u nekom konkretnom aktivističkom pothvatu, odmah promaknuo u glavnu zvijezdu, nastupivši dvije večeri zaredom, obje po za njega i E Street Band “sažetih” 90-ak minuta.

Ti nastupi sada su – tri godine nakon objave integralnog materijala u sklopu Springsteenove serije arhivskih izdanja – montirani u 90-minutni repertoar izdanja “The Legendary 1979 No Nukes Concerts”, koje kombinacijom snimaka s obje kasnorujanske večeri predstavlja uistinu najbolje i praktički sve što su The Boss i E Street Band na MUSE-ovom spektaklu izveli (repertoari dvaju večeri razlikovali su se tek u završnicama koje su ovdje prezentirane u obje varijante). A današnji slušatelj ima itekako što za čuti, jer je u pitanju ne samo dokument nepatvorenog rock izričaja i snažno gorućeg, kroz zvučnike iskrećeg izvođačkog žara, već i same definicije Brucea Springsteena kao umjetnika!

The Legendary 1979 No Nukes Concerts

Prije svega, već nakon jednog slušanja možemo se vratiti na početak teksta: iako je u pitanju bio koncert s jasnom namjenom, dakle, s društveno-političkom, aktivističkom pozadinom s jasnim adresatima i adresantima, Springsteen ne koristi pozornicu za proglase, političke i slične poruke ni za bilo kakvo umovanje (sve redom karakteristično za ovakva događanja), već od prve do zadnje minute nudi “samo” glazbenu feštu, rock koncert praktički u svojoj esenciji. Jer energetski naboj osjeti se gotovo u svakoj noti, od još pomalo stidljive uvodne “Prove It All Night” (ovo “stidljive” uzmite samo kao usporedbu s daljnjim razvojem događaja) pa do završnice s obradom “Rave On” Sonnyja Westa (najpoznatije u izvedbi Buddyja Hollyja), čemu pridonosi i u sjajnom balansu ozvučena publika, osjetno impresionirana glazbenim vatrometom kojem je nazočila.

Set lista oslanjala se – očekivano – na ključne trenutke tada aktualnih albuma “Born to Run” i “Darkness on the Edge o Town”, što znači da na uistinu “legendarnom” koncertnom zapisu dobivamo zimzelene glazbene ljepotice “Thunder Road”, “Born to Run”, “Jungleland”, “Badlands”, “Promised Land” i spomenutu “Prove It All Night”, ali i neizbježni koncertni favorit “Rosalita” s drugog albuma te tada još neobjavljene “Sherry Darling” i “The River”. Ova potonja, kao jedna od pjesama koje će definirati Bossovu karijeru, u ovoj svojoj upoznavajućoj izvedbi, sa svojim ključnim stihom “Je li neostvareni san laž ili je nešto gore?” odaslanim u mnoštvo koje će tek za nekoliko mjeseci čuti definitivnu, studijsku verziju, jedan je od nekoliko vrhunaca koncer(a)ta, a samim time i albuma kao dokumenta trenutka i duha.

Ništa manje impresivni nisu ni usklici iz “Badlands” – “Vjerujem u ljubav koju si mi dala, vjerujem u nadu koja me može spasiti, vjerujem u vjeru i molim se da me jednoga dana uzdigne iznad ove pustare” – koji djeluju kao istinski društveno-politički angažman koji to u eksplicitnoj formi nije, ali koji u sebi sadrži sve što jedan stav ili angažman može ili treba imati. Baš kao naelektrizirana, na sve strane štektajuća izvedba legendarne “Born to Run”, pjesme koja je nekoliko godina ranije oslobodila Springsteenov izričaj svih, od drugih nametnutih imperativa i etiketa, dokazujući njegov ne samo talent, već i jasnu autorsku viziju, a koja ovdje mete sve pred sobom, pa i bilo kakav kontekst samog događaja koji se ne odnosi na samu glazbu.

Springsteenov prvi angažman u smislu odaziva bilo kakvoj inicijativi ili pokretu tako je zapravo sve prije nego to – “The Legendary 1979 No Nukes Concerts” nudi nam danas, kao i tada, isključivo glazbu, rock ‘n’ roll definiran ne udžbenički već snagom iskreno znojnog primjera kakvog je ovaj roker, opsjednut svojim katoličkim odgojem koliko i njime preplašen (toliko da se uporno trudi od toga pobjeći), postavio od samih početaka i zapisao u anale popularne kulture. Ono što se neće čuti nervoza je koja je druge večeri inicirala neke sitne incidente, pomalo netipične za Springsteena, poput bacanja rođendanske torte u publiku (druge je večeri, naime, slavio svoj trideseti rođendan), od kojeg je ostao tek uzvik da mu pošalju račun za čišćenje odjeće na kraju izvedbe “The Promised Land”, ili tjeranja bivše djevojke, inače fotografkinje, iz prostora rezerviranog za fotografe, što je tada prijetilo i sudskom tužbom. Te fusnote više su, zapravo, pokazatelj krvavo jednostavne nesavršenosti mladog, u svijet s nadom ali i vlastitim ranama zagledanog sanjara-realista, buntovnika-tradicionalista i katolika-agnostika koji je u glazbi u koju vjeruje do mitskih joj konotacija i u bespoštednim nastupima pred publikom vidio (i dan-danas vidi) svoje poslanje.