Grandaddy – “Blu Wav” (Dangerbird, 2024.)

“Od tuge sazdani su čitavi svjetovi”, davno je pjevao Nick Cave, svjedočeći tako otvoreno ne samo ono čime je on uporno, pa i sve do današnjih dana, hranio svoju poetiku – još konkretnije, ljubavnu pjesmu – već i univerzalno počelo tolikih versa i nota, ponornicu koja natapa same kreativne nagone, možda najljepše i najupornije vidljivu upravo u sferi (popularne) glazbe. Naravno, pritom ne mislim(o) na tugu u njezinoj reduciranoj definiciji, kao izraz lica, već u širokokutnom gledanju, onom u kojem se tuga isprepleće s čežnjom i prostire se po cijelim horizontima oblikovanih protokom vremena. Tugu koja sabire i bojazni i nadanja, odnosno, njihovu međuovisnost dok sagledavamo svijet i vlastiti život u dinamici njihova odnosa. Ili, jednostavnije rečeno, oplakivanje “bolje”, a zapravo tek mlađe prošlosti jer nam je sadašnjost manje predvidljiva, a budućnost posve nečitka i strana. Ta tuga, koja je istodobno i sjeta i žudnja, nedostajanje i sanjarenje, saudade i blues, iznjedrila je cijele opuse, a među njima svakako i onaj američkog benda Grandaddy.

Okupljeni još ranih devedesetih godina prošloga stoljeća u kalifornijskom gradu Modestu, društvance čiju su jezgru činili već tad bivši skateboarder Jason Lytle, te prijatelji mu Kevin Garcia i Aaron Burtch, svoj su prvi album objavili tek 1997. Tada već prerastavši svoje fascinacije nacionalnom punk scenom, oni su s “Under the Western Freeway” elaborirali svoju (ili, autorski gledano, Lytleovu) specifičnu inačicu one tuge s početka teksta, u njihovu slučaju isprepletene s americanom kao ne samo sjecištem Americi svojstvenih žanrova, već i kao sastajalištem mitske i opipljiv(ij)e Amerike. Predivna zbirka na kojoj se estetika Briana Wilsona i The Beach Boys s iznimnom lakoćom sljubljivala s recentnijim alt-rock recepturama predstavila nam je bend koji je od svojih tuga uistinu bio sposoban, kejvovski rečeno, sazdati svjetove, u njihovu slučaju omeđene željenom pastoralom i tehnologijom upregnutim urbanim svagdanom, a zvukovno kombinacijom gotovo antikne elektronike i bučno-nježnih gitara te “pjesmom” cvrčaka kojom se album zatvara.

I kad su im kritičari drugi album, još zaokruženiji i fokusiraniji “The Sophtware Slump” iz 2000., nimalo neopravdano usporedili s epohalnim albumom “OK Computer” engleskih kolega Radiohead, jasna je bila ključna razlika u odnosu na taj već legendarni soundtrack alijenacije predmilenijskog društva zaraženog konzumerizmom, tehnokracijom i relativizmom: Grandaddy su svoje oplakivanje života i društva prije ovog sadašnjeg obojili toplinom, nenametljivim humorom i nadom, ne propuštajući sve uronuti u americanu, preko koje će se stalno otvarati pogledi na netaknuta prostranstva s druge strane urbanog sivila. Zahvaljujući Lytleovom specifičnom falsetu koliko i sjajnim osjećajem za melodioznost i gotovo tradicional(istič)nu narativnost, Grandaddy su kao vrlo s(p)retan spoj estetika Briana Wilsona, Neila Younga te bendova poput The Flaming Lips i Mercury Rev nastavili tu svoju potkožnim tugama hranjenu glazbenu priču produžiti za još nekoliko godina i nešto manje nadahnutih albuma, da bi se društvance početkom 2006. ipak odlučilo razići. Što, s obzirom na Lytleov sve izraženiji samotnjački rad u studiju (na žalost, popraćen i konzumacijom opijata) i posljedično sve dublji jaz između njega i ostatka benda, uopće nije bilo neočekivano. No, kako to počesto biva, a i kako sjeta kojom su sve vrijeme bojili svoju glazbu to sugerira, zov je uspomena i zajedničkog muziciranja bila dovoljno jaka pa se sastav nakon šestogodišnje stanke ponovno okupio, novi album, “Last Place”, ipak objavivši tek 2017.

Na žalost, samom albumu je prethodio i značajno ga nijansirao krah Lytleova braka, a onda je novu točku na priču o Grandaddy stavila smrt basista i jednog od osnivača benda, Kevina Garcije. Moždani je udar za 41-godišnjaka bio toliko koban da se nije uspio oporaviti, a tuga koja je ovila preostale članove benda bila je daleko gušća i destruktivnija od one koja im je obilježavala note. No kad je Lytle nekoliko godina kasnije tijekom svojih uobičajenih vožnji kroz pustinjski dio Kalifornije i susjedne Nevade na radiju čuo klasik “Tennessee Waltz” u izvedbi Patti Page, ponovno se javila želja za stvaranjem glazbe pod etiketom Grandaddy, i to ovoga puta u ključu countryja! Što je, osvrnemo li se na sve što je kapilarno hranilo njegovu glazbu sve vrijeme, od punkom inficiranih početaka do americanom natopljenog indie rocka kasnijih godina, zapravo vrlo logičan i posve prirodan tijek priče.

“Novi je dan, otvori oči i svoj laptop prema svitanju”, prepoznatljiv je, tipično grendedijevski stih kakav ne otvara samo album nego zapravo vrata u svijet sazdan za tu prigodu. A “Blu Wav”, kako glasi i naslov te uvodne minijature s citiranim stihom, zaista je svijet dočaran s trinaest pjesama (od kojih su čak šest u ključu valcera), možda izražajnije nego ijedan od dotadašnjih pet albuma. Čak i taj neobični naslov, nastao spajanjem pojmova bluegrass i new wave kao žanrovskih suparnika, a ovdje okvira (ne treba zanemariti ni kombinaciju blu-raya kao video i wav kao audio formata), sugestivno dočarava svojevrsnu pustopoljinu preko koje će šesti album Grandaddy razvući pripovijesti o samoći i nedostajanju u koordinatama tipično američke pripovjedačke i notne tradicije.

Treba napomenuti da, nastavljajući dosadašnju putanju načina rada, Grandaddy danas i ovdje čini praktički Jason Lytle sam u studiju, čime je bend postao nešto poput Spiritualized, s kojim se – zanimljivo – baš ovim albumom također dade usporediti i po pitanju estetike. Dakle, u pitanju je skoro pa Lytleov samostalni rad, ali očito ukorijenjen u svemu onome što Grandaddy kao bend i kao priča jest. Koritima one tuge s početka teksta, one plodonosne sjete koja struji paralelno s čežnjom i u svojim oplakivanjima i bojaznima zapravo spaja i obogaćuje svjetove, “Blu Wav” teče kao ono isto notno pismo koje je krasilo još “Under the Western Freeway”, a da ne govorimo o kasnijima “Sumday” ili “Last Place”, što je, vjerujem, i natjeralo jedinog autora da album ipak potpiše ne svojim, već imenom benda. I ima ljepote u tome, logike i osjećaja zahvalnosti…

A zahvalnost Lytle i spominje u jednom od recentnih intervjua, svjestan da na svemu što je postigao do sada – pa i ovom novom albumu – ima i treba biti zahvalan, sretan što je imao mogućnost i talent sve to ostvariti, s prijateljima, a ponekad i bez njih. Gubeći (što suprugu uslijed razvoda, što preminulog prijatelja i kolegu u bendu) i posrćući (opijati, loše radne odluke), ali i stalno učeći (svakim novim albumom, novim širenjem isprva uskog soundscapea), te ne odustajući od te svoje verzije tuge i americane. “Blu Wav” to svojim na country ugođenim zvučnim imaginarijem jasno govori iako donosi nove slapove tuge. Tuge jer tematizira rastanke i njihove posljedice, ostatke nekadašnjih i krhkost novih veza (i dalje očito snažno prisutna bol zbog razlaza sa suprugom) i jer te emocije provlači kroz notno pismo, ali cjelinom zboreći o divoti onog neizvjesnog što se pomalja iza predivnih američkih horizonata. Tu gotovo filmsku dimenziju albuma posebno efektno podcrtavaju instrumentali poput “Let’s Put This Pinto on the Moon” i “Yeehaw AI in the Year 2025” sa sintetičkim odmacima od country matrice, ali zapravo, donoseći u pozadini huk vjetra i zavijanje kojota, u službi povezivanja “okolnih” im pjesama poput najfinije pripovijedne tehnike.

“Da samo znaju da sam spavao tik uz čuveni im vodopad, sretan što mogu odmoriti negdje gdje ne mogu tipkati ni čitati poruke ili primati pozive; iako bi već i taj zvučni zid, srećom, sve to potopio” u pjesmi “East Yosemite” možda na najekspresivniji način govori o svijetu (o) kakvom čezne Jason Lytle u svojem Grandaddy-vozilu. Završni instrumental, na glasoviru odsviran “Blu Wav Buh Bye” to samo zaokružuje i odvodi natrag u prostor sobe, iz prirode natrag među zidove, gdje se može kumulirati nova tuga, nova žudnja za otvorenim prostorom, za nevinošću čisto Božjih kreacija.